Tako je to na desnici – kaže ministar Anušić, komentirajući nesmiljeni rat u jako mu bliskom Domovinskom pokretu, u kojem je, kako se čuje, i sam imao generalsku ulogu. Njegova se predviđanja da će obračun završiti velikim pomirenjem sukobljenih frakcija nisu ostvarila. „Kad završe izbori, oni će kao ozbiljni ljudi, ljudi koji su svjesni svoje odgovornosti, pružiti jedni drugima ruku i nastaviti dalje zajedno funkcionirati“, najavljivao je HDZ-ov ministar. Umjesto pružene ruke, dogodio se veliki razlaz. Stranka je pukla nadvoje. Teško da je i moglo biti drugačije nakon svih gadosti koje su jedni o drugima izgovorili.

Ali recentna događanja u Domovinskom pokretu zaista surovo razotkrivaju stanje stvari na hrvatskoj desnici. Nitko od kritičara nije o njima govorio tako razarajuće kako su oni sami to učinili. Priredili su brutalni, ne samo politički striptiz u kojem se vrhuška stranke svukla do gola. Ono što su pokazali nikako nije za ponos i diku. Više bi moralo biti razlog srama. Kad bi se u Domovinskom pokretu zaista našlo ozbiljnih i odgovornih ljudi. Kako je, dakle, što bi Anušić rekao, to na desnici? Što je mahniti rusvaj u najvećoj desničarskoj stranci zapravo pokazao?

Raskol u DP–u

Domovinski je pokret formiran prije nešto više od četiri godine, kao političko krilo biznis interesa grupacije poduzetnika, među kojima se kao osnivač najviše autao poslovno razgranati Mario Radić, koji je prvo za šefa stranke rentao tamburašku milo-moje zvijezdu Miroslava Škoru, a nakon njihova burnog razlaza HDZ-ova otpadnika Ivana Penavu. Ovaj se za Radića, koji je običavao djelovati iz pozadine, iz sjene, pokazao kobnim. Vukovarski ga je gradonačelnik uspio nadigrati, da bi mu na koncu oteo stranku. U subotu na izbornom saboru Domovinski se pokret raskolio. Radićeva je frakcija, nadglasana i potučena, napustila skup, a potom velikim dijelom napušta i stranku. Još relativno nedavno, nakon parlamentarnih izbora, njih su dvojica složno tvrdila da ih nitko neće uspjeti posvađati. Premda su se pukotine u njihovu funkcioniranju, u dvostrukoj liniji zapovijedanja, već dale primijetiti. Sada su smrtni neprijatelji.

Penava se oko osnaživanja vlastite pozicije jako potrudio. Liste za parlamentarne izbore sam je skrojio. U postizbornim pregovorima s HDZ-om za ministre je i državne tajnike postavio svoje ljude, koji najvećim dijelom uopće nisu bili članovi DP-a, da bi ih potom kooptirao u stranačko rukovodstvo. Od osmoro državnih tajnika petoro ih je došlo izvan stranke, da bi dvoje potom brzinski bili gurnuti u sam vrh DP-a. Naprasno je, bez konzultacija, sazvao izborni sabor stranke, u nevrijeme, zadnjeg dana kolovoza, po modelu koji je njegovoj sljedbi osiguravao nadmoć. Nije dopustio tajno glasanje, što je elementarno pravilo demokratskih procedura. O novom se šefu DP-a glasalo javno, kao da je riječ o kozačkoj skupštini. Sada se Penava predstavlja kao borac protiv tehnomenadžera, ali se stranke koju je Radić formirao, navodno i financirao, ne odriče. Štoviše, bezočno je prisvaja. Rastali su se ružno, jedni drugima dovikujući da su banda, odnosno da se služe udbaškim metodama.

Desnica bez ideja

Njihov sat anatomije DP-a pokazao je, kao prvo, da je radikalna desnica politički potpuno prazna. Unutarnji se rat u toj stranci nije ni vodio oko ideja, nego oko toga tko je od njih veći nitkov i razbojnik. Otimali su se oko toga tko će gospodariti strankom, nisu se nadmetali oko političkog programa. Ništa u njihovu bratoubilačkom obračunu, ni jedna izjava ili postupak, nisu signalizirali da bi između dvaju nepomirljivih tabora postojala bilo kakva politička razlika. Relevantnim se političkim pitanjima uopće nisu bavili. Ni primirisali. Stranka zapravo nema ni minimum političkog ljepila koje bi je na okupu moglo držati. Samo osobni interesi koji su ih na koncu definitivno podijelili. Ništa novo, tek novi pokazatelj ukupnog stanja na krajnje desnoj političkoj sceni. Sukobi su i pregrupiranja među njima česti, ozbiljni političari rijetki, politički je sadržaj ljute desnice uglavnom jadan, procesi drobljenja i mrvljenja konstanta. Desno od HDZ-a ni jedna stranka nije uspjela potrajati. Premda su birački potencijali znatni.

Ivan Penava se sada predstavlja kao borac protiv tehnomenadžera, ali se stranke koju je Radić formirao, navodno i financirao, ne odriče. Štoviše, bezočno je prisvaja. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

Drugo, sukob u Domovinskom pokretu otkriva da je ljuta desnica puna mračnih tajni. Nakrcana ljudima suspektnih biografija, problematičnih intelektualnih i moralnih kapaciteta. Natopljena primitivizmom visokih pretenzija. Sirovim, a jako nadobudnim. Dok su se uzajamno držali za vratove, domovinci su cijeloj Hrvatskoj uz bubnjeve objavili ono što su dosad pomno skrivali. Javnosti se odjednom servira da je Radić sigurnosno sumnjiva osoba i da je – strahote li! – bio pitomac zrakoplovne vojne škole JNA. Penavu krasi ljubav prema nekretninama. Kao gradonačelnik Vukovara, čuje se, uspio je zgrnuti impresivnu imovinu. Žena mu za siću običava kupovati livade koje se odjednom pretvaraju u trase prometnica i atraktivna gradilišta. Za Penavinu se desnu ruku, poznatog vukovarskog branitelja, otkriva da preko udruge za istraživanje ratnih zločina izvlači šušku.

Nekadašnji se stranački drugovi blate i osobno dezavuiraju. Da su ostali zajedno, o svemu bi tome vrlo vjerojatno i dalje šutjeli. Njihova je novootkrivena ljubav prema istini duboko licemjerna. Koliko su kvarni neki ljudi u vrhu DP-a, toliko su podli razlozi njihova recentnog raskrinkavanja. Jedni su o drugima sve znali i nikome te dubioze – dok su bili u talu – nisu smetale. Prljavi se veš počinje javno prati tek kad su zaratili. Svoje su stranačke izbore pretvorili u veliku tarapanu i uličnu makljažu. Toliko o njihovoj vjerodostojnosti. O mizeriji Domovinskog pokreta.

Treće, čerupanje DP-a zorno pokazuje da je visokoparna domoljubna retorika radikalne desnice tek potemkinovska maska. Šarena laža koja služi prikrivanju velikog političkog ništavila. Stranka pokušava zauzeti poziciju prve baštinice Domovinskog rata, ali njeni se čelnici međusobno tuku pozivajući se na tuđe sudjelovanje u obrani Hrvatske. Licitiraju ratnim zaslugama svojih očeva i prijatelja, nadmeću se tuđim životima izgubljenim u ratu. Vlastitu ispravnost i hrvatstvo pokušavaju dokazati denuncirajući rivalsku stranu da se navodno ne znaju valjano ni prekrižiti.

Kićenje ustaštvom

Hrvatske su desničarske stranke ustašonostalgične. Prepoznatljivo naslonjene na endehazijske sentimente. Kite se ZDS-om. Na tom tragu oba su krila Domovinskog pokreta pokazivala gorljivu, ostrašćenu mržnju prema Srbima. To ostaje jedina točka njihova suglasja. Jedino što ih povezuje. Nacionalistička je nabrijanost evidentna, ali antisrpska retorika u velikoj mjeri funkcionira i kao sredstvo kamuflaže. Sredstvo prikivanja stvarnih ciljeva: želje za osvajanjem vlasti kako bi se ona potom nesputano i obijesno konzumirala, bez osvrtanja na zakone i demokratske protokole.

Sve vidljivo iz Penavina optuživanja Radića da je kaznenom prijavom protiv izvlačenja para iz jedne braniteljske udruge postupio gnjusno i nehrvatski. “Stranačkog se kolegu ne prijavljuje, čak i ako je uzeo novce. Pravi Hrvat to ne radi“, veli on, implicirajući da je prijava lopovluka neprijateljski čin prema Hrvatskoj. Njegova izjava raskrinkava velike desničarske fraze o domoljublju. Pokazuje da su tek opijum za birače. Sredstvo obmane. Otimačini i prešućivanju kriminala Penavino tumačenje priznaje status patriotske aktivnosti. Pravni poredak baca pod noge. Javno ga predstavlja kao neobavezujuću temu. Svojom obranom neobranjivog šef je Domovinskog pokreta izvrnuo utrobu svoje stranke i svega onoga što se smatra radikalnom desnicom. Demonstrirajući što se krije iza njihova talambasanja o Domovinskom ratu i hrvatskoj državi. Zapravo parazitiraju na ratnim žrtvama. Beskrupulozno ih iskorištavaju. Prvi su, navodno, u ljubavi prema Hrvatskoj, ali njenih se zakona ne bi držali. Fake, a ne veliki Hrvati.

Shizma u Domovinskom pokretu najviše koristi Andreju Plenkoviću. Neugodni je koalicijski partner oslabljen, a zamjenu za otpadnike u saborskim će klupama vrlo vjerojatno bez većih problema skupiti. Pitanje je, međutim, kako će riješiti problem negativnog imidža. Činjenice da mu u Vladi sudjeluje stranka koja se svojim potpuno skandaloznim unutarnjim šaketanjem profilirala kao nekakva razbojnička družba. Refleks će se Domovinskog pokreta neminovno prelijevati i na vladajuću koaliciju. Premda rascjepom Penavina stranka gubi na važnosti. Ali dobiva na toksičnosti. Jako kompromitira i premijera Plenkovića i kompletnu njegovu vertikalu vlasti.