Strašna eskalacija rata na Bliskom istoku proizvela je i džepni rat u vrhovima hrvatske države. Predsjednik Milanović proglasio je isticanje zastave Izraela na zgradi Ministarstva vanjskih poslova, uz zastavu Hrvatske i Europske unije, idiotskim potezom. Za razliku od premijera Plenkovića, koji ga objašnjava kao gestu podrške.

Solidariziranje s državom žrtvom užasnog terorističkog napada logično je i humano. Što ne znači da je postavljanje izraelske zastave bilo opravdano i razumno. Ali šefica se Europske komisije Ursula von der Leyen sjetila da bijelo-plavu zastavu s Davidovom zvijezdom dade projicirati na fasadu svog ureda, pa su i na Zrinjevcu požurili. S evakuacijom hrvatskih građana iz krajeva zahvaćenih ratom nisu bili tako ekspeditivni. Čak je i mala Crna Gora po svoje ljude poslala avion, samo Hrvatska nije. Pitanje je hoće li Vlada sada na isto mjesto postaviti zastavu Palestine. U znak sućuti i solidarnosti sa žrtvama osvetničkih akcija koje je Izrael nakon Hamasova krvoprolića prema Gazi pokrenuo.

Stilska razlika

Milanovićeve izjave službeni je Izrael proglasio nečuvenim. Dok Plenkoviću zahvaljuje na potpori. Premda se stavovi dvojca hrvatskih velikana u ovoj stvari više razlikuju stilski nego sadržajno. Hrvatski je predsjednik osudio teroristički napad na Izrael, izrazio gađenje i gnušanje nad ubojstvima, rekao je da Izrael ima pravo na samoobranu, ali da to ne uključuje pravo na osvetu i masakr civila. Hrvatski je premijer također, uz osudu Hamasova terorizma, govorio da Izrael ima pravo na svoju sigurnost i samoobranu, ali da pritom mora poštivati načela međunarodnog i humanitarnog prava kako bi se broj civilnih žrtava maksimalno smanjio. Milanović je samo, promišljen i delikatan kakav već jest, i ovom prilikom izgovorio rečenicu previše. Onu da je Izrael zbog svoga odgovora na teroristički napad izgubio njegove simpatije, što je sjekirom skrojena diplomacija.

Ali kritička upozorenja dolaze i iz Ujedinjenih naroda. Čak i ratovi imaju pravila, ističe glavni tajnik UN-a Antonio Guterres. Međunarodno se humanitarno pravo mora poštovati, civili moraju biti zaštićeni. Kolektivno je kažnjavanje zabranjeno. Blokada Gaze, presijecanje koridora za opskrbu vodom, hranom i strujom za više od dva milijuna ljudi, u zoni je ratnog zločina. Naredba Izraela o prisilnom premještanju stanovništva sa sjevernog u južni okrajak tog pojasa predstavlja zločin protiv čovječnosti. UN traži da se odmah omogući humanitarni pristup cijeloj Gazi. Uzalud zasad.

Gideon Levy, novinar vrijedan svakog respekta, koji je poručio: ‘Moramo plakati za izraelskim žrtvama, ali moramo plakati i za Gazom. Gazom, čiji su stanovnici uglavnom izbjeglice koje je stvorio Izrael. Gazom, koja nije upoznala slobodu ni na jedan jedini dan’, danas se Izraelom mora kretati u pratnji tjelohranitelja

Europa luta. Glavinja od odluke da će ukinuti svaku pomoć Gazi, koja je objavljena neposredno nakon što je Hamas posijao smrt po Izraelu, do odluke da će se programi pomoći trostruko povećati. Vizavi ratne krize na Bliskom istoku briselski se šefovi pokazuju politički opasno potkapacitiranima. Posebno gospođa Von der Leyen koja je za posjeta Izraelu izrazila bezrezervnu podršku toj zemlji. O poštovanju ljudskih života i dostojanstva Palestinaca, o humanitarnim posljedicama osvetničkih napada Izraela nije govorila. Domaćine nije pozvala da poštuju međunarodno pravo, navodi Politico, što joj je u europskim strukturama ozbiljno zamjereno. Njen je domet paradno isticanje izraelske zastave.

Ali šef EU-a za vanjsku politiku Josep Borrell nastupa mnogo kritičnije. Opsadu je Gaze proglasio ilegalnom, a plan evakuacije nerealističnim. Dok Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća, upozorava da su tragični prizori iz Gaze, posljedica blokade i prekida opskrbe osnovnim životnim potrepštinama, kao i razaranja izazvanog snažnim izraelskim bombardiranjem, uzbunili međunarodnu zajednicu. Slike stradanja mogle bi imati velike posljedice za europska društva i njihovu stabilnost. Posebno ugroze li koegzistenciju koja je na Bliskom istoku izostala. Mirnu koegzistenciju židovskih zajednica koje se u Europi moraju osjećati sigurnima, zaštićene od antisemitizma, i masovnih propalestinskih prosvjeda na kojima se traži sloboda za Palestinu. Ne uspiju li, opasnost od terorističkih incidenata na europskom tlu jako se povećava.

Sustavne likvidacije civila

U desetak dana od prodora Hamasovih militanata u Izrael, gdje su u subotu, 7. listopada, počinili jezovite zločine, mrtvi se na obje strane broje u tisućama. Hamas je u zvjerskom pohodu po izraelskim gradovima, selima, kibucima i vojnim bazama duž granice pobio više od 1400 Izraelaca, uglavnom civila, među kojima i veliki broj žena i djece. Likvidacije su bile sustavne. Ljude se lovilo od kuće do kuće. Na jednom je muzičkom festivalu masakrirano na stotine mladih. Više je od stotinjak oteto i odvedeno, da bi poslužili kao taoci. Još od Holokausta, podsjećaju u Izraelu, nije tako mnogo Židova ubijeno u jednom danu. Hamasov je krvavi pir probudio povijesne traume.

Izrael je odmah objavio rat i mobilizirao stotine tisuća vojnika. Cijelu je Gazu teškim oružjem opkolio, prekinuo opskrbu vodom, hranom i strujom, onemogućio dostavu bilo kakve humanitarne pomoći. Vojska se gomila na granicama i prijeti velikom ofenzivom. Integriranim napadom s kopna, mora i iz zraka. U međuvremenu neselektivno i bjesomučno bombardiranje cijelog područja ne prestaje. Projektili ruše čitave snopove zgrada. Stradaju uglavnom civili. Cilj je, tvrdi Izrael, uništiti Hamas, ali u gusto naseljenom pojasu, gdje je na prostoru jednog srednje velikog hrvatskog otoka nakrcano više od dva milijuna ljudi, to bez velikih civilnih žrtava ne ide. Scene iz Gaze slike su palestinske Guernice. Kojoj prijeti sudbina spaljene zemlje. Na kraju prvog tjedna rata saldo se stradanja i registar smrti približava brojci od tri tisuće poginulih Palestinaca. Od čega četvrtinu čine djeca. Mrtvi se pokapaju u masovne grobnice. Po broju ubijenih Izrael je nadmašio Hamas. A odmazda je tek krenula. S glasnom prijetnjom da će ono što se spremaju uraditi svojim neprijateljima – koje nazivaju ljudskim životinjama – odjekivati generacijama.

Hrvatski predsjednik osudio je teroristički napad na Izrael, izrazio gađenje i gnušanje nad ubojstvima, rekao da Izrael ima pravo na samoobranu, ali da to ne uključuje pravo na masakr civila. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Proizvodnja terorista

Pišući u hrvatskim medijima o Hamasovim teroristima, veleposlanik se Izraela Gary Koren retorički pita: „Gdje su ovi zvjerski ubojice nastali? Tko su majke i očevi koji su odgojili ta čudovišta? Koji to proces omogućuje Pojasu Gaze da proizvodi toliko mržnje i nasilja?“. Posao je ambasadora da zastupa službene stavove svoje zemlje. Objektivniji autoriteti, međutim, ovih dana upozoravaju da je Izrael u proizvođenju terorista snažno participirao. Nema opravdanja za Hamasovu bestijalnost. Ali situacija na Bliskom istoku nikako nije crno-bijela. Godinama se stvara zlo koje je sada eksplodiralo. Sukobi se kontinuirano ponavljaju barem već 75 godina. Još od 1948. kada je slijedom rezolucije UN-a o stvaranju dvije neovisne države, palestinske i židovske, proglašeno osnivanje Izraela. Protivnika tog rješenja našlo se na obje strane.

Situacija se, međutim, razvijala tako da je danas, više od sedam desetljeća nakon formiranja, izraelska država jako narasla, s vremenom postaje sve veća, dok je palestinska i dalje nepriznata i prostor što ga Palestinci naseljavaju sve je manji. Ugledne međunarodne organizacije za ljudska prava tvrde da Izrael provodi sustavnu diskriminaciju i progon milijuna Palestinaca. Da im u korist židovskih naseljenika i njihove ubrzane ilegalne ekspanzije otima zemlju. Da je Gazu pretvorio u najveći zatvor na svijetu. Treća generacija već raste u takvim neljudskim uvjetima. I onda se ambasador Koren pita gdje rastu Hamasovi teroristi. Pregažena Gaza idealan je teren. Izrael ga svojim odnosom prema Palestincima zalijeva. Raspravljajući ovih dana o eskalaciji sukoba na Bliskom istoku, UN-ova komisija za ljudska prava kao jedini način za uspostavljanje održivog mira preporučuje „rješavanje temeljnih uzroka sukoba“. Među kojima posebno apostrofira „nezakonite okupacije palestinskog teritorija i nepriznavanje prava palestinskog naroda na samoodređenje“. Zločini koje je Hamas počinio traže pravdu, a ne osvetu. Odmazdom se spirala mržnje i uzajamnog ubijanja i uništavanja samo nastavlja.

Gideon Levy, jedan od najpoznatijih izraelskih novinara, u prošlog tjedna objavljenom uvodniku utjecajnog telavivskog dnevnika Haaretz glavnu odgovornost za izbijanje rata nalazi na izraelskoj strani. Konkretno, u vlasti premijera Benjamina Netanyahua. Iza svega, tvrdi, stoji izraelska arogancija. Ideja da se može zatvoriti dva milijuna ljudi u Gazi, a da to jednoga dana neće eksplodirati. Da se može svakodnevno vršiti nasilje, a da se to neće osvetiti. „Ideja da možemo činiti štogod želimo, a da nikad za to nećemo platiti cijenu. Hapsit ćemo, ubijati, zlostavljati, oduzimati prava, štitit ćemo doseljenike dok vrše pogrome, pucat ćemo na nedužne ljude, vaditi im oči i razbijati glave, protjerivati, otimati, pljačkati, izvlačiti ljude iz kreveta i vršiti etničko čišćenje…“ Levy na isti način ocjenjuje i svježe najave o novom velikom izgonu Palestinaca i potpunom uništenju Gaze. „Prijetnje da će Gaza biti sravnjena sa zemljom dokazuju da ništa nismo naučili“, piše. Svoj dramatični uvodnik završava pozivom na uvažavanje svih žrtava. „Moramo plakati za izraelskim žrtvama, ali moramo plakati i za Gazom. Gazom, čiji su stanovnici uglavnom izbjeglice koje je stvorio Izrael. Gazom, koja nije upoznala slobodu ni na jedan jedini dan.“ Gideon Levy, novinar vrijedan svakog respekta, danas se Izraelom mora kretati u pratnji tjelohranitelja.