Spregom s konzervativnom i često revizionistički raspoloženom Crkvom i svojim uređenjem obrazovnog sustava, HDZ je proizveo frankenštajna koji bi mu na koncu mogao doći glave. Oni mladići, huligani, koji po Supetru danas prebijaju drugu djecu samo zato što im se ne sviđa njihov jezik, HDZ-ove su bebe

Kuća gori, a HDZ se češlja. Tako je po prilici djelovala pompozno zamišljena proslava tridesete obljetnice osnivanja Hrvatske demokratske zajednice. Svojom objavom predsjedničke kandidature Zoran Milanović ukrao je šou Andreju Plenkoviću. Ali HDZ-ovi su šefovi na vlastitu adresu ipak iskipali brdo komplimenata. Gromoglasno uvjeravaju javnost da je njihova stranka ispunila sve ključne strateške ciljeve hrvatskog naroda. Stvorila je i obranila hrvatsku državu, potom je priključila zapadnim integracijama, NATO-u i Europskoj uniji, što bi po njima otprilike trebalo predstavljati kraj povijesti.

Naravno da HDZ nije stvorio hrvatsku državu. Hrvatska se i po vlastitom Ustavu naslanja na svoju višestoljetnu tradiciju državnosti. Ali je kao vladajuća stranka stajao na čelu operacije njenog razdruživanja iz Jugoslavije i potpunog osamostaljenja, kao što je u ratu devedesetih organizirao i vodio obranu zemlje. Zasluge za povratak u Europu također mora podijeliti s drugima. HDZ-ovo prisvajanje postignuća u kojima je sudjelovao najveći dio naroda, najviše govori o grabežnoj prirodi te stranke. Ali nije to ni jedini ni najveći problem njihova neistinitog i neukusnog biglisanja. Mnogo je poraznije da HDZ brka strateške ciljeve i sredstva za njihovo postizanje. Ni hrvatska država ni članstvo u NATO-u i EU-u ne mogu sami sebi biti smisao. Mogu biti nužan ili dobrodošao alat za ostvarivanje vitalnih nacionalnih interesa. A prvi je i najvažniji nacionalni interes bolji život naroda. U čemu je HDZ teško iznevjerio čak i vlastite birače.

UMORNA I RAZJEDINJENA STRANKA

U Hrvatskoj stvari su okrenute naglavce. Država se fetišizira, a ljudi, njihovi životi i potrebe imaju drugorazrednu ulogu. Umjesto da država služi građanima, smatra se prirodnim da oni služe državi. Čak kad bi i stajala teza o HDZ-ovu stvaranju Hrvatske, danas se kao mnogo važnije nameće pitanje vode li rezultati HDZ-ove vlasti obesmišljavanju projekta hrvatske države. Kao stranka koja je u tri desetljeća više od dvadeset godina vodila Hrvatsku, HDZ je nekadašnji državotvorni san pretvorio u grubu stvarnost. Uglavnom cijelu državu tretira kao vlastiti izborni plijen. Republiku je pretvorio u vlasništvo jedne stranke. Zato je moguće da se šefovi HDZ-a diče ostvarivanjem strateških ciljeva, a Hrvatska je sve praznija i sve beznadnija. A ni slavljenik se baš ne osjeća najbolje.

Smještanjem proslave u Lisinski, odakle je devedesete s prvog Općeg HDZ-ova sabora Franjo Tuđman krenuo u uspješno osvajanje vlasti, Andrej Plenković simbolički se pokušava vratiti na stare putove slave. Ali stranka mu je na nikad nižim granama pa se s njihova zborovanja ovoga puta širio zadah ocvalog imperija. Ni traga onoj energiji s kojom se startalo devedesetih. HDZ je danas umorna, potrošena i razjedinjena stranka. Bez liderskog autoriteta koji bi je okupljao. Premda uživa status gotovo pa državne partije. Po prilici onakav kakav je u bivšem jednostranačkom sustavu imao Savez komunista. Hrvatska je danas partijska država, slično kako je to bilo do devedesetih. Možda i više nego posljednjih godina Jugoslavije. To je HDZ-ov uspjeh i HDZ-ov poraz.

U CIPELAMA NEKADAŠNJE PARTIJE

Poput Komunističke partije nekada, HDZ vlada materijalnom osnovom države. Uglavnom mutnom i lopovskom privatizacijom društveno je vlasništvo devedesetih prebacio u ruke vlastite, novostvorene elite. Država danas kroz poreze uzima ogroman dio, blizu polovice ukupnog BDP-a, što je rekordno među svim zemljama srednje Europe. Usto, Hrvatska je uspostavila državni kapitalizam. Točnije, ortački oblik kapitalizma, koji osigurava snažan utjecaj politike na gospodarstvo. Poduzeća u vlasništvu države raspolažu imovinom koja čini oko četrdeset posto ukupnog portfelja poslovnog sektora. Ugledni ekonomist Velimir Šonje na svom portalu Ekonomski lab baš ovih dana upozorava da je uloga države u hrvatskom gospodarstvu sve veća. A država je u potpunoj vlasti jedne stranke.

“Opća država koja sada na valu europskih fondova grabi prema ugrizu od 50 posto BDP-a, što je nezabilježeno za državu na ovoj razini razvoja. Sve je dodatno praćeno dubokim ugrizom u korporativni sektor u kojem posluje oko 1500 poduzeća u kojima država ima većinski ili manjinski vlasnički udjel s oko 165 tisuća zaposlenih”, piše Šonje. U privatnom sektoru koji nije naslonjen na državu radi vjerojatno samo oko 600 tisuća ljudi, što je, tvrdi, dugoročno neodrživa situacija. Korijene takvog etatiziranja privrede Šonje vidi u naslijeđu socijalizma, modelu koji je nakon prevrata devedesete bez promjene paradigme samo navukao nacionalističko ruho. Vladajući je HDZ, dakle, uskočio u cipele nekadašnje Partije, što bi moglo značiti da u sebi nosi klicu povijesnog poraza.

HDZ je sve sličniji Komunističkoj partiji i zbog svog odnosa prema zahtjevima demokratskog uređenja države. Kao da je Hrvatska jednostranačka država, HDZ je zaposjeo sve njene institucije, čak i one koje bi po definiciji morale biti autonomne. Prvi put nakon Tuđmanove smrti stranka drži i Pantovčak, i Sabor, i Vladu, te najveći broj županija i lokalne vlasti. Ali pod svoje je stavila i cijelu državu, od Ustavnog suda, gdje su se ovih dana upregli da žrtvom vlastite objektivnosti aktualnog premijera spašavaju od blamaže, do Gospodarske komore i Nogometnog saveza, kojima gospodare HDZ-ovi kadrovi. Nezavisne institucije i mehanizmi kontrole uglavnom su okupirani. Oni koji se opiru, poput Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa ili nekih pravobraniteljica, izvrgnuti su šikaniranju i stalnim prijetnjama rasturanjem. Nakon promjene na čelu Državnog odvjetništva djelovanje DORH-a postalo je uglavnom nevidljivo. Po neovisnosti pravosuđa Hrvatska je, tvrdi Svjetski gospodarski forum, na 120. mjestu od 140 zemalja. Po slobodi medija također nazaduje. Javna televizija u posve je podaničkom statusu, novinari izloženi teroru sudskih tužbi.

Ne samo državne institucije, nego HDZ pod svoju kontrolu pokušava staviti kompletno društvo, što ga također čini sijamskim blizancem nedemokratskih partija. Otkako vlada Hrvatskom, uništava građansko društvo koje je potkraj socijalizma počelo dizati glavu. Spregom s konzervativnom i često revizionistički raspoloženom Crkvom i svojim uređenjem obrazovnog sustava, proizveo je frankenštajna koji bi mu na koncu mogao doći glave. Oni mladići, huligani, koji po Supetru danas prebijaju drugu djecu samo zato što im se ne sviđa njihov jezik, HDZ-ove su bebe. To su napravili od generacija koje su rođene u miru, ali im ne dopuštaju da postanu mirnodopske. Godinama proizvode psihozu međunacionalnih napetosti, nepovjerenja i omraze, overdozirajući javnost žestokim nacionalizmom kojim se Hrvatska i danas, četvrt stoljeća nakon rata, ne prestaje trovati.

HDZ je sve sličniji Komunističkoj partiji i zbog svog odnosa prema zahtjevima demokratskog uređenja države. Kao da je Hrvatska jednostranačka država, HDZ je zaposjeo sve njene institucije, čak i one koje bi po definiciji morale biti autonomne.Prvi put nakon Tuđmanove smrti stranka drži i Pantovčak, i Sabor, i Vladu, te najveći broj županija i lokalne vlasti

RASTU DILERI MRŽNJE

Pod HDZ-ovim su krilom rasle skupine koje sada funkcioniraju kao dileri mržnje. Koje jedini sadržaj domoljublja vide u tome da nekom klincu pogrešnih krvnih zrnaca razbiju glavu. Kojima je sav smisao hrvatstva u negativnom određenju, u antisrpstvu. Premda je Srba u Hrvatskoj nikad manje, gotovo na razini statističke greške. Napravili su monstruma kojega ne znaju razmontirati ni deaktivirati. Pred kojim danas možda i sami strepe. Kao snažan kontrapunkt takvoj nakaradnoj i opasnoj politici ovih su dana odjednom u javnosti isplivala tri momka srpske nacionalnosti, učenici Srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu, koji su pobijedili na netom završenom natjecanju kao najbolji poznavatelji hrvatskog jezika. Nije prvi put da se Srbi pokažu boljim dijelom hrvatskog naroda.

Na koncu, HDZ sve više podsjeća na nekadašnju Partiju i po načinu svog funkcioniranja. Devedesetih stranka je kao svoj program imala stvaranje samostalne hrvatske države. Danas je HDZ bez bilo kakvog ozbiljnog političkog programa. Povremeno zavrti ideju o povratku u Tuđmanovu brazdu. Ali njegova se politika bavila problemima davno prošlog vremena. S današnjim vremenom posve logično ne može korespondirati. Bez ozbiljnog političkog sidra HDZ se pretvorio u isključivo klijentelističku organizaciju. Stranku koja svoj smisao iscrpljuje u zadovoljavanju interesa svojih velmoža i njihovih klijenata. Nikad otvoreniji nepotizam i legije uhljeba postali su normalnost. Stranački su se lordovi beskrajno osilili i odnarodili. Godinama na vlasti, nedodirljivi, u nekim sredinama funkcioniraju kao zločinačke organizacije. U Virovitici ovih dana slušamo kako su tri tamošnja HDZ-ova hahara uspostavila pravu strahovladu. Zgrnuli bogatstvo i cijeli kraj drže kao vlastiti feud. Godine vlasti bez ikakve kontrole čine ih potpuno beskrupuloznima i divljima.

MLINSKI KAMEN OKO VRATA HRVATSKE

Svaka vlast kvari ljude, apsolutna vlast, vlast bez ograničenja, kvari apsolutno. Način na koji HDZ živi gotovo neminovno proizvodi zloupotrebe i korupciju. Da je HDZ mogao funkcionirati kao demokratska stranka, možda mu se mahnita hobotnica Ive Sanadera nikada ne bi dogodila. Kad Andrej Plenković ovih dana govori da ni jedna politička stranka nije za Hrvatsku učinila koliko HDZ, njegovo diviniziranje vlastite partije potpuno izostavlja tamnu stranu priče. Onu da ni jedna druga stranka nije, kao HDZ, osuđena – istina još nepravomoćno – za teška djela korupcije. Niti se našla u situaciji da joj se bivši čelnici zbog vlastitih kriminalnih interesa već desetljeće moraju povlačiti po sudovima. Odgovoran lider – vlastite vjerodostojnosti radi – ni taj neslavni dio stranačke povijesti ne bi prešutio. Andrej Plenković očito ga ne smatra vrijednim spomena, kao da ne postoji. Zato su mnogi spremni zaključiti da se HDZ pretvorio u mlinski kamen Hrvatskoj oko vrata. Ako se HDZ ne može promijeniti, a svi su dosadašnji pokušaji neslavno propali, onda bi ga možda trebalo razoriti. Kako bi se Hrvatska mogla spasiti.