Nikada, vjerojatno, nećemo saznati je li zaista Andrej Plenković golim grudima jurnuo u fajt s navodnim govorom mržnje, kako sam tvrdi, ili je samo eksplodirao uvrijeđen rugajućim podsjećanjem na njegovu anemiju, ali bio je to dan u kojem su HDZ-ovi prvaci pokazali dosad neviđenu nervozu, pa ih je i vazda vazelinski raspoloženi šef Sabora morao pozivati na smirivanje.

Prvo je potpuno izbezumljeni ministar Krstičević zgrabio i o pod tresnuo jednu igračku, maketu aviona kojom je opozicija aludirala na njegovu mega blamažu s bučno najavljivanim, ali propalim kupovanjem eskadrile. Čovjek koji sam sebe voli nazivati ratnikom pukao je k’o kokica. Usto je inače brižno počešljani ministar Ćorić bezobrazno objavio da neće primiti radnike Ine koji se protive zatvaranju rafinerije u Sisku. Ali sve je to ništa prema razjarenom premijeru, koji je kao Speedy Gonzales poletio prema zastupniku čim je ovaj svoju optužbu za nacionalnu izdaju kompletirao spominjanjem njegove bolesti, zbog koje je svojedobno, u bivšoj državi, oslobođen obaveze služenja vojske. Saborska straža i zastupnici onemogućili su njihov bliski susret, pa se sada teoretski može nagađati je li premijer Plenković s Nikolom Grmojom htio dijalogizirati ili je odjednom u njemu proključao štemer. Sigurno je samo jedno – nikada nije viđen u tako goropadnom izdanju.

MOSTOVA BITKA ZA DESNICU

Bio je to trenutak u kojem je HDZ iznenada otkrio opasnost od govora mržnje. Premijer je rezolutno ustvrdio da tu podvlači crtu. Njegovi korifeji sada već danima govore o pokretanju spirale mržnje i upozoravaju na mogućnost da se verbalno nasilje prelije na ulice. Usput sami sebe predstavljaju kao potpuno nevine žrtve političke upotrebe pizme. Vjerojatno jednim okom gledajući na Poljsku, gdje je prošlog tjedna pokopan gradonačelnik Gdanjska, nožem izboden na pozornici jednog humanitarnog skupa. Liberalni Pawel Adamowicz prethodno se zbog svog protivljenja vladinoj protumigrantskoj politici našao na lažnim smrtovnicama koje je objavila jedna radikalno desna skupina, na što vlasti nisu reagirale, pa je i doslovce pretvoren u metu. Varšavom sada marširaju prosvjedi koji traže zaustavljanje mržnje. Je li se premijer Plenković prepao? Strahuje da bi se Poljska mogla ponoviti u Hrvatskoj? Želi li zaista povesti borbu protiv govora mržnje?

Dobro je da u HDZ-u konačno shvaćaju koliko igranje na kartu animoziteta i omraze može postati rizično i opasno. Nije dobro jer pritom ne smatraju potrebnim pomesti pred vlastitim vratima. Zato Plenkovićevo najavljeno izbacivanje govora mržnje iz javnog diskursa djeluje neiskreno i neuvjerljivo. Jer, gle tko to govori! Šef stranke koja se ne može smatrati žrtvom spirale mržnje, nego njenim pokretačem. Prvo, HDZ je izmislio šamaranje političkih rivala optužbama o nacionalnoj izdaji i sličnim krimenima. Tvrdnje Mostovih jurišnika da Plenković i njegova vlada pogoduju Srbiji, pa su, dakle, počinili nacionalnu izdaju, posve su proizvoljne, ali ovdje služe kao prekomjerno granatiranje u borbi dviju stranaka za isto biračko tijelo. Između HDZ-a i Mosta vodi se zapravo rat malih razlika. Stranka Bože Petrova pokušava se dokazati kao pravi predstavnik desnice i tako velikom konkurentu uzeti dio elektorata.

SIN I TATA ĐAKIĆ

Ali nemoguće je zaboraviti da još od devedesetih, takoreći od formiranja, HDZ samog sebe proglašava jedino kvalificiranim i nacionalno pouzdanim za vođenje Hrvatske, dok sve ostale stranke tretira kao nedovoljno hrvatske ili nacionalno upitne, pa i sumnjive. Još je Franjo Tuđman kritičare i oponente običavao optuživati bizarnim konstruktom da se prodaju za Judine škude, svojima tako otvarajući prostor da u državnu imovinu duboko zagrabe. Nije priznavao rezultate izbora, otvoreno govoreći da ne dopušta „oporbenu situaciju“. Za vrijeme Tomislava Karamarka HDZ-ovo je svojatanje države ponovno eskaliralo. SDP-ova se vlada otvoreno proglašava nenarodnom vlašću, pa se shodno toj kvalifikaciji juriša u njeno rušenje pučističkim sredstvima.

Tako u HDZ-ovoj režiji uzurpatorski raspoložene veteranske skupine objavljuju rat predsjedniku države i premijeru, proglašavajući ih jugoslavenima. U njihovom se šatoru u jednom trenutku na poklonjenju našao i Andrej Plenković, s drugim HDZ-ovim eurozastupnicima. Kolovođama bune u Savskoj nije tom prigodom govorio o opasnostima pokretanja spirale mržnje, nego izričito podupire njihovu retoriku građanskog rata i scenarij stvaranja izvanrednog stanja, koji će kompletnu lijevu Hrvatsku tretirati kao neprijateljsku. Tog se nasljeđa HDZ nikad nije odrekao.

Drugo, Plenkovićev desant na Mostov navodni govor mržnje djeluje nevjerodostojno i lažno jer je urađen po logici: drž’te lopova. Naime, nekako istodobno dok premijer, kipteći od bijesa, trči da se počupa s Grmojom, obitelj Đakić iz srca HDZ-a podmetnula je nogu, vlastitim sijanjem mržnje demonstrirajući da im drugi u tome nisu ni do koljena. Prvo je junior, balavac a već vlasnik hotela, pravoslavne blagdane iskoristio za plasiranje slike s koje se slijeva krv i jeza: na Fejsu čestitao je „srbićima“, njegov termin, odrubljenom četničkom glavom u ustaškim rukama. Onda je senior Đakić, HDZ-ov saborski zastupnik i jedan od stupova silno hipertrofirane arhitekture veteranskih udruga, Mostovim zastupnicima u sabornici dovikivao doslovce neka odjebu, naknadno to proglašavajući efikasnim sredstvom komunikacije.

Potom je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pokazao kako to može izgledati kad se mržnja iz HDZ-ovih inkubatora prelije na ulicu. Svoju tvrdnju da je Vukovar epicentar kontinuirane puzajuće velikosrpske agresije ilustrirao je objavljivanjem slike grupice mladića srpske nacionalnosti koji su na intoniranje hrvatske himne na nekoj utakmici ostali sjediti. Njegova je potjernica vrlo brzo dala rezultate. Dva dana kasnije jedan je od tih mladaca pretučen. Umjesto da po sabornici ganja provokatora Grmoju, koji ga gađa prejakim riječima, Plenković bi svoju političku i moralnu snagu morao pokazati na stranačkom drugu Ivanu Penavi, koji je počinio nekoliko krimena.

Prekršio je međunarodne konvencije i domaće zakone koji štite djecu. Svojim izjavama raspiruje međunacionalnu netrpeljivost i zazor. Umjesto da funkcionira kao gradonačelnik svih građana Vukovara, on potiče stvaranje antisrpskog raspoloženja. Što možda i nije čudno, jer su mu najbliži suradnici ljudi koji Tuđmanovu odluku o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije smatraju velikom greškom, pa u tom kontekstu teškom artiljerijom tuku i po Andreju Plenkoviću. Ivan Penava ponaša se kao njihov eksponent. Stalno otvara sukob na desnici. Nije moguće da ne shvaća kako svojim opetovanim radikalizmima udara na šefa vlastite stranke. Tome, između ostalog, služi nedavno organizirani miting u Vukovaru, na kojem su izvikivani tobožnji ratni zločinci, ili sada orkestriranje hajke na etnički suspektnu djecu.

META NA VUKOVARSKIM KLINCIMA

Umjesto da odlučno raščisti situaciju s Penavom, premijer Plenković prijateljski ga uvjerava da vođenje nacionalne politike nije u njegovoj domeni. Umjesto jasne i nedvosmislene osude njegove incidentne politike, HDZ ekvilibrira. Malo pecnu svog gradonačelnika, ali odmah i one koji hrvatsku himnu bojkotiraju. Kao da svojim ponašanjem državne simbole nisu ogadili i mnogim Hrvatima. Od devedesete do danas u bezbroj se prigoda pokazalo da oni koji prvi s rukom na srcu skaču na „Lijepu našu“ znaju biti najveće lopine. Dobro je znana izreka – koja se potvrdila i u Hrvatskoj – da je domoljublje zadnje utočište svih hulja. Odnos prema državnim insignijama kompleksna je tema. Dio američkih sportaša u znak prosvjeda protiv rasizma kleči za vrijeme izvođenja himne, što američkog predsjednika Trumpa – baš kao i Penavu ovdje – jako uzrujava. Ali tamo znaju da je ustavni patriotizam, pojam koji se u Hrvatskoj tek počeo spominjati, mnogo važniji metar za mjerenje lojalnosti prema vlastitoj državi.

Treće, poplavi i vrtlogu netrpeljivosti jako pogoduje i javno izražavanje nepoštovanja prema političkim konkurentima i protivnicima, u čemu Andrej Plenković i osobno prečesto sudjeluje. Opoziciju običava opservirati svisoka, redovito s indignacijom i uvredljivo komentirajući njeno djelovanje. Zastupnike naziva miševima i proglašava jadnima. Neki dan je Brunu Esih, koja ga sada jako nervira, a sam ju je stavljanjem na HDZ-ovu izbornu listu doveo u Sabor, javno opanjkavao da nije došla na intoniranje himne, što je prokazivanje po prilici na istoj razini kao i svojedobno pljuckanje Zorana Milanovića po Plenkovićevoj majci kao „vojnoj lekarki“. Zagađuje prostor javne komunikacije, umjesto da ga kultivira.

Velikom halabukom reagirajući na gerilski napad iz Mosta, pa onda uglavnom velikom šutnjom relativizirajući kriminalan ispad svog Ivana Penave, HDZ se, izgleda, vraća nekad omiljenoj praksi emitiranja potjernica. Jednom iz sabornice ispišu tjeralicu za Nikolom Grmojom, drugi put nacrtaju metu na čelu nekih klinaca iz Vukovara. Jedva kamuflirani poziv Državnom odvjetništvu da optuživanje premijera za nacionalnu izdaju, čak i kad je izrečeno u žaru saborske rasprave, tretira kao ozbiljan krimen – dok je u slučaju Penavina ataka na djecu zahtjev za postupanjem DORH-a izostao – sugerira da se Andreju Plenkoviću, izgleda, pokušava osigurati status nedodirljivog. Možda pobočnici planiraju donošenje posebne norme o zaštiti njegova lika i djela. Predložak već postoji. Mogu prepisati zakon kojim se nekad, u bivšoj državi, štitilo Josipa Broza Tita.