Miroslav Škoro prilično rezolutno najavljuje da će zatvoriti spalionicu smeća u Zagrebu. Apsolutno nam to ne treba, veli. Mala je nezgoda u tome da spalionice otpada u gradu nema. Ne postoji. Ali to kandidat za zagrebačkog gradonačelnika ne zna. Kao što pojma nema ni o drugim gradskim temama i problemima. S upravljanjem grada direktnu je poveznicu – zna se – imao kao vlasnik kućice na čuvenom, korupcijom natopljenom Bandićevom Adventu. O svom odnosu prema interesu građana nešto je pokazao i kao gazda najskupljeg parkinga u gradu, smještenog uz jednu jako frekventnu zagrebačku bolnicu.

Nakon što je za dlaku, s velikim, vjerojatno nesavladivim zaostatkom za prvoplasiranim Tomislavom Tomaševićem uspio ući u drugi krug izbora, šef Domovinskog pokreta bombastično najavljuje razotkrivanje konkurencije. Ne predstavljanje vlastitog programa. Ne natjecanje u rješenjima za gradske probleme. Kampanju će, žesti se, iskoristiti kako bi javnosti otvorio oči i zorno pokazao tko je zapravo Tomašević i njegova platforma Možemo!. I zaista, zajedno sa svojim jurišnicima danima već ne prestaje tamburati o izbornim rivalima. I što se dogodilo? Dok se Tomašević sa svojih trijumfalnih skoro 150 tisuća glasova i dalje bavi Zagrebom, škoroidi velike uspjehe postižu u vlastitom razotkrivanju. Sami će o sebi najviše reći. Rezultat je njihova grupnog striptiza da se lakoglazbeni labud pretvara u ružno pače. Milo moje brzopotezno transformirano u Gnjilo moje.

Desničarski ekstremizam

Milo moje razotkriva se kao Gnjilo moje, prvo, ideološkim punjenjem kampanje. Pokušaj premještanja izborne utakmice na svjetonazorski sukob ljevice i desnice nije nelegitiman. Ali Škoro je sa svojim ideološkim batinašima otišao predaleko. Izvan diskursa pristojnosti i civiliziranosti. Dok Tomaševića i Možemo! pokušavaju prokazati kao ekstremnu ljevicu, sami će snažno zaploviti u desničarski ekstremizam koji, usto, svojim sadržajem uopće ne korespondira s današnjim vremenom. Koji je povijesno passe. DP obnavlja retoriku nekih davno prošlih ratova. Javnost pokušava zaplašiti mrtvim ljudima i mrtvim državama. Ponovno dokazujući da je ljuta hrvatska desnica potpuno opsjednuta Titom i Jugoslavijom. Izvan toga njeni se prvaci ni danas ne uspijevaju maknuti. Žestoko se tuku s utvarama, pa će jedan tako (notorni Hasanbegović) egzaltiran bjesniti, lupajući po „teoretičarima lezbijskog sindikalizma i apologetima titoizma“, optužujući Možemo! da će ideološki kolonizirati Zagreb. Drugi će (Peternel) govoriti o „rehabilitaciji zločinca Josipa Broza“. Treći će (Batarelo) nazivati Tomaševića komunistom i posve bolesno uspoređivati Možemo! s četnicima, histerizirajući da je nužno zaustaviti „ponovni dolazak otvorenih komunista i rodnih luđaka na vlast“.

Čak je i Tomaševićev bicikl postao sumnjiv. Škorini tvrde da se iza njega kriju sljednici titoizma. Činjenica da se lider jedne lijeve opcije vozi po gradu bajkom, što je u Europi posve normalno, i među okrunjenim glavama, ovdje postaje dokaz političke subverzije. Raspirivanju iracionalnosti u ovom se slučaju posve iznenađujuće pridružio i dosad neekstremni Mostov Grmoja koji Tomaševića zbog bicikla naziva lijevim populistom. To je ta iPhone-ljevica, eko-lenjinisti, reći će. Očito zaboravljajući kako je upravo Most svojedobno, na svojim počecima, po gradovima i malim mjestima Dalmacije, gdje je osvajao vlast, prodavao općinske limuzine, reducirajući vozni park i troškove. Potpuno je suludo i perverzno da u zemlji u kojoj se šefovi države voze u više od pola milijuna eura vrijednim oklopnim cestovnim krstaricama, jedan bicikl postaje sredstvo ideološkog denunciranja.

Prazna priča

Škorin je problem da osobno nije dobar maneken za ideologiju koju pokušava prodati. Tvrdnje da mu je sve lijevo oduvijek strano nekako se ne poklapaju s javnosti poznatim činjenicama njegove biografije. U tom je pogledu jako rovit. Domoljubni mu je stav uglavnom tamburaški. Kako bi rekao predsjednik Milanović, nije Tomašević 91. zbrisao u Ameriku. Po društvenim se mrežama ovih dana vrte novinski isječci iz osamdesetih koji otkrivaju da je mladi Škoro bio dobro uglavljen u strukture bivše, jugoslavenske države. Kao nekakav omladinski rukovodilac i svirac Titovoj štafeti. Ništa strašno, zapravo benigno, osim ako ne tvrdiš da si bio ljuti protivnik ondašnjeg režima. Prazna priča na kojoj Škoro pokušava jahati otkako je došao na čelo Domovinskog pokreta. Nedavno će tako, pravdajući svoj bijeg u Ameriku, reći da je napustio Jugoslaviju jer nije mogao živjeti u takvom društveno-političkom sustavu. Strašno se, kao, zlopatio. Ali njegov je narativ pun rupa. Vjerodostojnost nikakva. Vlastiti ga život demantira.

Analizirajući Škorinu kampanju, ugledni Tonči Tadić, svojedobno zastupnik i čelnik Hrvatske stranke prava, tvrdi da je hrvatska desnica zaglavila u temama iz prošlog ili čak pretprošlog, 19. stoljeća, da nema odgovore na pitanja današnjeg vremena i zato se stalno vraća na ustaše i partizane. Sve što ćete dobiti od Škore i Domovinskog pokreta su ustaše i partizani, Udba, komunjare i Tito, Srbi, branitelji i sjećanja na ratne žrtve, Istanbulska konvencija i ćirilica, kaže, pa zaključuje da se država na tome ne može voditi. Ni gradom Zagrebom tim se alatima ne može upravljati.

Drugo, Milo moje pretvorilo se u Trulo moje zbog nevjerojatne količine izmišljotina i laži, blaćenja i uvreda, objeda i prijesnih podvala kojima su nakrcali svoju kampanju. Zajapureni momci iz Domovinskog pokreta proglasit će Tomaševića i njegov Možemo! doslovce stranim plaćenicima. „Franšizom nekog stranog instituta“, ili – u pisanju potjernica kopirajući Orbanovu retoriku – produženom rukom Sorosa, neimenovanih nekih stiftunga i međunarodnih organizacija i udruga. Premda ni jedan dokaz ni indiciju o bilo kakvom nelegalnom financiranju ne mogu pokazati. Potpuno besmislene optužbe u zemlji u kojoj sve političke opcije normalno surađuju sa svojim inozemnim partnerima, a projekti se naveliko financiraju iz europskih fondova.

Hrpe laži

Ali Škoro ih naziva Cosa nostra i tvrdi da je Tomašević „izgradio karijeru na našem novcu“ i u vlastiti džep spremio milijune, što je utuživo podmetanje. Nazvat će ga žderačem proračuna, državnog i gradskog. Desetljeća njegova građanskog aktivizma i borbu protiv interesne hobotnice koja je zarobila Zagreb bezobrazno će pokušati smjestiti u krilo pokojnog Milana Bandića.Vi ste direktan Bandićev proizvod, blebnut će, ne vodeći računa o potrebi da bi optužbe morale djelovati uvjerljivo. A njegove su tako očito zavađene s činjenicama, dijametralno suprotne istini. Izmislit će da je Bandić plaćao svoje političke protivnike, da pola Možemo! živi u gradskim stanovima. Jarani će potom izmaštati rodno ispravne semafore, konstruirati da je Tomašević spriječio podizanje crkve na Savici, premda su građani zaustavili plan da se jedini park u naselju žrtvuje i betonira, uopće ne dovodeći u pitanje potrebu izgradnje crkve ni mogućnost da se ona postavi na nekom drugom raspoloživom mjestu. Ukratko, hrpe prijesnih laži, namjerno i potpuno svjesno plasirane. Škorina jako nabrijana difamacijska, trumpovski dizajnirana i fakeom nabijena kampanja može imati toksične učinke. Truje izbornu utakmicu, kontaminira politiku i društvo.

Treće, Milo se moje mijenja u Hejt moje zbog spremnosti na sijanje straha i kurblanje najnižih strasti u biračkom tijelu i javnosti. Miroslav Škoro sa svojom politički opskurnom družbom radi na raspirivanju atmosfere verbalnog građanskog rata. Primitivizam, zatucanost, gadosti i mržnja, beskrupulozno potenciranje podjela, pretvaranje političkih takmaca u neprijatelje, kvarno i gnojno, huškački i otrovno, nisko i neodgovorno. Odakle su ti mrakovi opet odjednom prokuljali? Prljave poruke, dijabolična desnica. Koja se poziva na Božju pomoć. Zašto bi Bog uopće bio na strani onih čija se opskurna kampanja sastoji od pljuvanja protivnika i mantranja o crvenoj aždaji, rodnoj ideologiji i stranim plaćenicima – piše Dalibor Milas, pastoralni teolog i sveučilišni predavač koji će svoju analizu tijeka izbora zaključiti konstatacijom kako previše Boga u politici redovito znači da je u politici premalo ljudskosti.

Tomislav Tomašević vodi uzornu, pozitivnu kampanju. Ne bavi se političkim konkurentima. Bavi se Zagrebom i njegovim problemima. Govori što će mijenjati. Najavljuje razgrađivanje hobotnice. Miroslav Škoro o dosadašnjem problematičnom, pa i kriminalnom upravljanju gradom baš ništa. Za njega je glavni problem u novoj ljevici. Zaustavit će je, tvrdi. Zaustavljanje naslijeđenih klijentelističko-koruptivno-kriminalnih struktura ne spominje. Silno se pjeni oko davno umrlog Tita i nestale Jugoslavije, o živim lopovima nikako ne bi. Što bi moglo značiti da je cilj uskočiti u Bandićeve cipele. Postati Bandić nakon Bandića. U Zagrebu se trenutno vodi bitka svih bitaka, silno važna za cijelu Hrvatsku.