Trodnevni štrajk u zagrebačkoj Čistoći, koji je gradonačelnik Zagreba ipak na koncu uspio riješiti, jako je loša vijest i za Andreja Plenkovića. Premda se čini kako hrvatski premijer s krizom u metropoli nema nikakve veze. Moglo bi se čak reći da bi ga nevolje gradske vlasti morale radovati. Jer se na glavnom gradu mjeri ima li alternative HDZ-ovoj vladavini u Hrvatskoj. Na Zagrebu se testira može li lijeva koalicija funkcionirati. Tu se trenira moguće rješenje za nacionalnu razinu. Zato bi HDZ-u odgovaralo da Tomislav Tomašević krahira, da se Možemo! pokaže neuspješnim. Mnogi su stoga uvjereni da iza frkovitog štrajka smetlara stoje upravo HDZ-ovi prsti. Da je i ovdje riječ o već viđenom scenariju šatora. Da je zatrpavanje grada smećem tek nova verzija rušenja vlasti pučističkim masovkama, izvanrednim sredstvima, na ulici, plinskim bocama.

Nabujalo nezadovoljstvo

Štrajk u Čistoći loša je vijest za šefa Vlade jer pokazuje koliko je socijalno nezadovoljstvo nabujalo, ne samo u jednoj firmi, nego u cijeloj Hrvatskoj. Pokazuje također koliko je malo potrebno da bunt kresne i naraste do veličina kada situacija izmakne kontroli. Hrvatska sjedi na tempiranoj socijalnoj bombi. Ljudi su jako izmučeni inflacijom i poskupljenjima, siromaštvom i nesigurnošću, velikom nejednakošću i sveprisutnom korupcijom, dodatno iziritirani bahatom i odnarođenom vlašću. Neposredan povod za štrajk zagrebačkih smetlara tri su potpuno dubiozna otkaza. Dobili su ih radnici koje su građani snimili dok su otpad iz različitih kontejnera ubacivali u jedan kamion. Nakon objavljivanja tog videa velika se bura digla po medijima i društvenim mrežama, što je Uprava, brza na obaraču, pokušala sanirati brzopoteznim otkazima upitne zakonitosti i primjerenosti. Drakonska mjera – po ocjeni radnika silno nepravedna – cijelu je Čistoću digla na noge. Solidarnost kakva se u Hrvatskoj, nažalost, rijetko može vidjeti. Za obustave se rada, međutim, pokazalo da su razlozi nezadovoljstva i frustracije mnogo dublji i godinama se gomilaju. Posao je težak, a plaće male. Smetlari su podcijenjeni. Koeficijenti su im među najnižima u cijelom Holdingu. Uvjeti su rada čemerni i zahtjevni, oprema slaba, broj radnika – pogotovo nakon prelaska na novi režim zbrinjavanja otpada – nedovoljan.

Ali štrajk se u Čistoći razbuktao i zato što ga je Uprava pokušala gasiti benzinom. Od šefova podružnice do gradonačelnikove zamjenice, inače politologinje i sveučilišne profesorice Danijele Dolenec, svi su radnicima slali hladne i arogantne poruke za koje je bilo lako pretpostaviti da će ih dodatno razgnjeviti. Umjesto ljudskog razgovora i pokušaja dogovora, išlo se u konfrontaciju i zastrašivanje. Baratalo se netočnim podacima o visini radničkih plaća. Smetlare se pred javnošću pokušalo diskreditirati kao neradnike i bundžije bez razloga. Ako neće raditi, ne moraju ni dolaziti, govorilo se. Ili: nećemo zvati policiju da ih potjera, ali ako se nekome ne radi, neka ide doma. Inzistiralo se da je štrajk nezakonit, pa se prijetilo sudovima i alternativnim rješenjima. Uvozom radnika, kao da kontingenti Filipinaca i Nepalaca već spremni čekaju na prilazima gradu. Očito da komunikacija između Uprave i radnika nije dobra. U štrajku se pokazala katastrofalnom. O kriznom komuniciranju vlast u Zagrebu kao da nikad nije čula. Reakcije su im bile pogrešne, iritantne i potpuno suprotne retorici s kojom su došli na vlast. Po njihovim se tvrdim izjavama i postupcima moglo zaključiti da su protiv radnika, i to onih bez kojih grad ne može funkcionirati. Ispalo je da se ljevica antagonizira s radništvom. Kao da se tačerizmom inspirira.

Velika nepravda

Čak je i gradonačelnik Tomašević – nakon povratka sa službenog puta u Zagreb – izašao pred novinare ljut i uvrijeđen. Umjesto da ode razgovarati s radnicima, obratio se javnosti. Bilo ga je po svim televizijama, samo ga nije bilo u Čistoći. U svom je govoru inzistirao na tome da mu se dogodila velika nepravda. Za radnike je, tvrdi, napravio velike stvari, a dobio štrajk kakvog nigdje drugdje nema. Njegova je ojađenost djelovala deplasirano. Pravedno će se, navodno, dijeliti na Drugom svijetu, na ovom nema garancija, stvari često posve drugačije ispadnu. Da, Tomaševićeva se vlast mora nositi s teškim bremenom nasljeđa Milana Bandića. Zatekla je Holding pred bankrotom. Za pola godine dospijeva obveznica od 2,3 milijarde kuna, koje je bivši gradonačelnik umjesto za modernizaciju vodoopskrbe rasprčkao kojekuda. Da, aktualna vlast, za razliku od bivše, poštuje kolektivne ugovore, u Čistoći je ukinula model zapošljavanja agencijskih, potpuno obespravljenih radnika, svi su zainteresirani dobili ugovore o radu i samoinicijativno povećava plaće i neka druga materijalna prava.

Kako odijelo ne čini čovjeka, tako ni uniforma radnika Čistoće nije Tomislava Tomaševića pretvorila u Bandića. Njegov potez dolazi iz političkog aktivizma u kojemu je godinama funkcionirao. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Ali gradonačelnik je jako pogriješio javno insinuirajući da iza štrajka stoji opozicija i protivnici njegove vlasti, dok su radnici navodno tek pijuni kojima se manipulira. Pogriješio je i kad je – posve suprotno svom političkom backgroundu – pristao uz osporavanje zakonitosti štrajka, stavljajući samoorganiziranu obustavu rada, kao izraz radničkog bunta, u sferu nedopuštenog i protupravnog ponašanja. Naravno da su bandićevci i HDZ, kao njihov priljepak, pokušali iskoristiti situaciju. Nije neočekivano da su se htjeli prikrpiti radnicima i njihov štrajk zloupotrijebiti za svoje ciljeve. Ali njihova napadna potpora nije imala nekog većeg učinka. Smetlari u Čistoći, uglavnom goli proletarijat, sigurno nisu njihovi uhljebi, pa da ih mogu vodati na kratkom lancu. Predstavnici Bandićeve stranke danas su tek šaka jada, dok je HDZ u Zagrebu već godinama bez bilo kakve realne šanse. Može se razumjeti da je Tomislav Tomašević nakon pobjede na izborima stigao u grad kao u vučju jazbinu, ali nakon trećine, nadomak ulasku u drugu polovicu mandata, paranoja je loš saveznik.

A onda se u zoru četvrtoga dana štrajka gradonačelnik napokon odazvao na pozive radnika, otišao je u Čistoću na razgovor, iskren, dobar i konstruktivan, kako je kasnije rekao, i odmah se vratio svojim korijenima. Prekinuo je krug distance i nepovjerenja između gradske vlasti i gradskih smetlara, što je bilo preduvjet da se sukob smiri i štrajk okonča, a Čistoća opet profunkcionira. Prihvatio je nekoliko istaknutih zahtjeva, poput sistematizacije radnih mjesta i donošenja jasnih protokola zbrinjavanja otpada, što je uprava Holdinga odavno bila dužna napraviti. Zahtjevi materijalne prirode, povećanje koeficijenata i plaća, rješavat će se pregovorima, s važnom inovacijom da će se za stolom uz sindikate naći i radnici. Tomašević je na koncu svojim potpisom prihvatio i obavezu da posljedice štrajka sudionici neće snositi. Prijetnja tužbama ionako je bila ishitrena i nerealna.

Odijelo ne čini čovjeka

Povrh svega zagrebački je gradonačelnik navukao radno odijelo smetlara i s drugim radnicima Čistoće otišao na nekoliko sati skupljati otpad s ulica i pospremati Zagreb. Mediji su odmah graknuli da je postao novi Milan Bandić, da se služi demagogijom prethodnika i kopira njegove populističke poteze. Opozicija u gradu, gotovo sva izašla ispod Banderasove kabanice, na sličan ga je način pokušala dezavuirati. Ništa dalje od istine! Takve su tvrdnje u najboljem slučaju, ako nisu upogonjene zlotvornim podmetanjem, tek izraz krajnje površnosti i opasne simplifikacije. Nesposobnosti da se razlikuje bitno od nevažnog. Kako odijelo ne čini čovjeka, tako ni uniforma radnika Čistoće nije Tomislava Tomaševića pretvorila u Bandića. Njegov potez dolazi iz političkog aktivizma u kojemu je godinama funkcionirao. Pridruživanje smetlarima bilo je gesta dobre volje, pokazivanje bliskosti s radnicima. Svaka bi je uputa o kriznoj komunikaciji preporučila. Bandić je populističkim potezima kamuflirao korupcionaški karakter svoje vlasti. Tomašević je sve suprotno, potpuni opozit bandićevštini.

Sada se postavlja pitanje je li osvajajući simpatije radnika i kupujući socijalni mir otišao predaleko. Je li ispisao recept kojim će se svi ostali nezadovoljnici moći poslužiti? Je li otvorio bokove? Hoće li nakon Čistoće u štrajk krenuti i drugi dijelovi zagrebačkog Holdinga? Je li iz prve ozbiljne krize u svom gradonačelničkom mandatu izašao jači ili slabiji? Odgovor sigurno nije jednostavan. Zavisit će od mnogo faktora. Otpočetka se kao najslabija točka Tomaševićeve vlasti pokazuje loša komunikacijska strategija. Prevelika zatvorenost i nepovjerljivost. Oprez je razumljiv, mnogi bi ga htjeli potopiti, ali propast će ako nakon skoro dvije godine na čelu grada i dalje funkcionira kao da je u neprijateljskom okruženju. Njegov je kadrovski bazen siromašan, ali je Zagreb kadrovski vrlo bogat grad. Samo bi se morao otvoriti. Pretjerana osjetljivost na kritiku također neće pomoći. Ali najvažnije, sudbinu njegove vlasti određivat će, mislimo, brzina potrebnih promjena. Njihov je ritam uglavnom razočaravajući. Mnogo je praznog hoda, previše oklijevanja. Poštenje uskoro više neće biti dovoljno. Nakon lopovske vlasti Milana Bandića to je bio odlučujući faktor. Kod Tomislava Tomaševića čiste se ruke podrazumijevaju. Od njega se danas očekuje i traži mnogo više. Valjda je iz štrajka u Čistoći nešto uspio naučiti.

AP, premijer Smradexa

Andrej Plenković ne zna, tvrdi, odnose li se inicijali AP, apostrofirani u svježe objavljenim dijelovima korespondencije njegovih bivših suradnica, a sada optuženica, ex-ministrice Žalac i ex-državne tajnice Rimac, na njega. Dvije HDZ-ove posrnule perjanice spominju misterioznog AP kao važnu kariku u svojoj koruptivnoj mreži. Iz njihove bi se prepiske moglo zaključiti da uživaju njegovu potporu. Premijer pretpostavlja da se AP odnosi na njega, ali, šegači se, „može biti svatko, Associated Press, Anthony Perkins…“ Glumi da ga implikacije ne brinu. Premda su prethodni pokušaji da se u njegovu obranu mobiliziraju HDZ-ovi teškaši neslavno propali. Šef HDZ-ova saborskog kluba, vitez Reiner, tvrdio je da AP može biti bilo tko jer u Hrvatskoj žive deseci tisuća ljudi s tim inicijalima. Dodatno je lansirao glupavu tezu o bijelom medvjedu. Ministar pravosuđa Malenica mudrovao je o tome kako je posve svejedno tko je AP. Premijera Plenkovića ne dira, čini se, ni činjenica da su objavljeni transkripti razgovora njegovih donedavnih uzdanica porazno svjedočanstvo o funkcioniranju njegove administracije. Žalac i Rimac smradexima nazivaju sve koji njihovom prljavom biznisu ne idu na ruku. Svojim porukama otkrivaju da vlast čiji su dio funkcionira kao jedan veliki Smradex.