Andrej Plenković tvrdi da je sav njegov problem u neinformiranosti građana. Građani ne vide genijalnost njegove vlasti i izuzetnost njegove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović zato što im, s jedne strane, fale informacije o njihovim silnim postignućima, dok su, s druge strane, bombardirani negativnom kampanjom, „difamirajućim porukama, lažima, mržnjom, kontinuiranim blaćenjem te izmišljenim pričama“, koje je, tvrdi premijer, lansirao Zoran Milanović, a preuzela krajnja desnica. Kad bi Plenković bio u pravu, onda bi jedna snažna medijska ofenziva predstavljala rješenje. Ali ne ide! Svoju prisutnost u javnosti pojačavaju, no rejtinzi ne reagiraju. Izgleda da problem ipak nije komunikacijske prirode.

Premijer trenutno kao neviđen uspjeh ističe „međunarodno pozicioniranje Hrvatske, bez presedana“. Hrvatska je u 2019. imala svojevrsni Grand Slam u vanjskoj politici, reći će. Istina, prisutnost je na međunarodnoj sceni nikad veća. Hrvatska će idućih pola godine predsjedati Europskom unijom, odnedavno drži mjesto glavne tajnice Vijeća Europe i jedno potpredsjedničko mjesto u Europskoj komisiji. U europskim strukturama Hrvatska nikad nije bolje stajala. Ali pitanje je što građani Hrvatske od toga imaju. Istaknute pozicije po Europi usrećit će prije svega one koji se impresioniraju inozemnim, po briselskim salonima zasnovanim karijerama. Za ostatak su nacije prilično irelevantne. Jer Plenković je tamo porinuo osobe vrlo skromnih kapaciteta. Ni u Hrvatskoj ništa ozbiljnije nisu napravile. Neće ni po europama.

Predsjedničino naslikavanje

Premijerovi kadrovski prodori uglavnom kao da funkcioniraju po logici Kolinde Grabar-Kitarović, koja tvrdi da za hrvatsku državu veliku stvar radi kad se na međunarodnim skupovima progura do šefova najvećih svjetskih sila, jer je, kako će reći, Hrvatskoj mjesto u prvim redovima. Ali međunarodnu snagu i relevantnost države ne određuje sposobnost njenih čelnika da se umuvaju u kadar s Trumpom. Međunarodnu poziciju države određuju ekonomska uspješnost i društveni prosperitet. A tu je Hrvatska u zadnjim redovima. Ništa nije profitirala, nije postala ni snažnija ni važnija zato što se predsjednica uspjela naslikavati rame uz rame sa svjetskim moćnicima. Hrvatska će Europom predsjedati sa začelja Europe. Kao jedna od ekonomski najneuspješnijih i najsiromašnijih država. Tu tvrdu činjenicu ni Kolinda Grabar-Kitarović ni Andrej Plenković ne uspijevaju promijeniti. Upravo suprotno, hladno je ignoriraju, kao da ne postoji, kao da ih ne dira, kao da nije riječ o najvećem porazu vladajuće politike. Premijer, doduše, voli tvrditi kako i na ekonomskom planu postiže dosad neviđene rezultate. Sam će sebe redovito pohvaliti, govoreći da ispravlja greške onih koji su smanjivali plaće i povećavali dug države. Lupanje po mandatu Zorana Milanovića posebno se intenzivira otkako je bivši premijer ušao u predsjedničku utakmicu i u prvom krugu preskočio u užas vlastitih izjava i postupaka sapletenu gospođu Grabar-Kitarović. Istina, Milanović se na premijerskom mjestu nije baš proslavio, ali Plenković u njegovom šamaranju potpuno apstrahira činjenicu da je Hrvatsku preuzeo u katastrofalnim uvjetima. Ako se već vraćamo u prošlost, onda nije nevažno ni to da je upravo HDZ zemlju prethodno zavio u crno: ne samo da je recesiju dočekala apsolutno nespremna, nego je iz ere Ive Sanadera izašla opljačkana, teško poharana mahnitom sistemskom korupcijom. Istine radi treba spomenuti i to da je Plenković imao bitno bolju startnu poziciju od Milanovića: Hrvatska je u vrijeme njegova dolaska na vlast već bila isplivala iz recesije, s gospodarskim rastom u jedrima.

Karamarkovi crveni i crni

Od iste je selektivne vrste pameti i sada u predsjedničkoj kampanji često rabljena optužba kako je Zoran Milanović nositelj politike podjela i razdora, dok je HDZ-ova kandidatkinja navodno liderica okupljanja i zajedništva. „On sada glumata da je uključiv i pun zajedništva, ali mislim da hrvatski narod nije zaboravio tko je dijelio Hrvatsku“, veli premijer Plenković s punim pravom aludirajući na Milanovićevu svojedobnu, potpuno neprihvatljivu i huškačku „ili mi ili oni“ izjavu. Ali iz te je priče nemoguće isključiti tadašnju ulogu HDZ-a. Samo teški ignoranti mogu zanemariti činjenicu da su jahači podjela došli upravo iz HDZ-a. Da je Tomislav Karamarko, u to vrijeme šef stranke, prvi zametnuo žestok ideološki rat dijeleći zemlju na crvene i crne, da je najavama o ponovnom otvaranju Kevinih jama u Hrvatsku uspio ucijepiti atmosferu građanskog rata. Nemoguće je zaboraviti i destruktivnu ulogu šatoraške pobune, kao udarne pesnice scenarija pučističkog rušenja Milanovićeve vlasti. Ali premijer Plenković ne bi o tome. Ovih dana izjavljuje da on za HDZ odgovara u posljednje četiri godine. Međutim, nitko tko je hodočastio u šator na poklonjenje – od Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića nadalje – nema se pravo predstavljati kao nekakav protivnik podjela.

Pogotovo to pravo nema kad istodobno i sam jaše na politici dijeljenja Hrvatske. Zoran Milanović danas nastupa s naglašeno uključivom retorikom, glumljeno ili iskreno, vidjet ćemo. Ali u HDZ-u nema promjena. Oni s jedne strane zagovaraju nekakvo okupljanje i zajedništvo, dok s druge strane faktički drastično cijepaju i histeriziraju Hrvatsku. Od Plenkovićeva političkog gurua Vladimira Šeksa, koji javnost plaši navodnim povratkom komunista, do šefa splitskog HDZ-a Petra Škorića, koji će reći kako vjeruje da će „u drugom krugu Split potvrditi da je hrvatski Split i da HDZ stoluje u njemu“ ili svježe uskrslog Milijana Brkića, koji one što ne glasaju za HDZ-ovu kandidatkinju naziva Judama. Sramotna i toksična retorika koja se diktira s vrhova vlasti.

Tako upravo Kolinda Grabar-Kitarović konkurenciju pokušava tući insinuacijama o njenom navodno nedovoljno domoljubnom ili čak antihrvatskom karakteru. Najnovije, svoju sljedbu naziva doslovce „pravom Hrvatskom“, što implicira da postoji i ona kriva Hrvatska. Dakle, samo su glasači HDZ-a pravi Hrvati, svi su ostali nacionalno i politički sumnjivi, komunjare, izdajnici ili čak neprijatelji. Kao da im nesretni Karamarko vodi kampanju. Ljekovito je kad u takvoj ideološkim diskvalifikacijama nabrijanoj atmosferi, atmosferi namjerno fabriciranog osjećaja nacionalne ugroze i gotovo pa izvanrednog stanja, Milanović progovori o Republici. O državi svih svojih građana. O Hrvatskoj kao republici ovdje već jako dugo nitko nije govorio.

Plenkovićevo krivo srastanje

Kolindi Grabar-Kitarović sigurno ne pomaže što se glas za nju doživljava kao glas za Andreja Plenkovića. Sam će premijer reći da je tvrda desnica koristeći predsjedničke izbore imala za cilj njegovo rušenje s čela HDZ-a, pa se tom scenariju pokušao oduprijeti ističući kako je glas za Miroslava Škoru zapravo glas za Zorana Milanovića. Da bi danas sa svojom kandidatkinjom došao do tvrdnje kako Škorini glasovi zapravo prirodno pripadaju njihovom, HDZ-ovom jatu. Pecajući odmetnute birače sukob na desnici sada tumače gotovo kao idilu na desnici. Nakon što je uspio izbjeći neprijateljsko preuzimanje svoje partije, Plenković je vlastitu odgovornost za ishod izbora odlučio podijeliti sa stranačkim oponentima. Uključivanjem Milijana Brkića u kampanju, njegovom praktičnom političkom reanimacijom, oprao je ruke od mogućeg poraza gospođe Grabar-Kitarović. O Brkićevim se organizacijskim sposobnostima pletu bajke. On je svakako spretan i na razne makinacije spreman čovjek. Ali veliko je pitanje koliko HDZ-ovoj kandidatkinji može pomoći, a koliko će joj svojom neslavnom reputacijom odmoći. U svakom slučaju glas za Kolindu Grabar-Kitarović sada je i glas za donedavno otpisanog Vasu Brkića, osobu opterećenu mnogobrojnim aferama i mutnim poslovima.

Jednako je porazno što se glas za aktualnu predsjednicu mora smatrati i glasom za Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika protiv kojeg se vodi nekoliko sudskih postupaka i koji u javnosti slovi kao jedna od metafora korupcije. Svojim pjevanjem, slanjem rođendanske torte, zagrljajima i najavama da će mu u zatvor nositi kolače, Kolinda Grabar-Kitarović šokirala je javnost. Ali taj prijateljski ili ortački odnos ima pokroviteljstvo u Plenkovićevom kabinetu. Na pitanja o tome je li mu suradnja s Bandićem neugodna, premijer ne odgovara. Umjesto odgovora drobi nešto o svojoj fokusiranosti na „političku stabilnost i manje podjela u društvu“. Ali njegova je stabilnost crvotočna. Građena na nepoštovanju izborne volje građana i beskrupuloznoj političkoj trgovini. Čvrsto se utalio s onima od kojih bi se oštro morao odvojiti. „Manje podjela u društvu“ Plenković prakticira kao svoje umrežavanje s klijentima Uskoka. Posve krivo srastanje!

Uz presudno asistiranje njegova HDZ-a Zagrebačka skupština spašavala je ovih dana gradonačelnika Bandića od zahtjeva opozicije da položi račun o suspektnom, namještaljkama impregniranom zagrebačkom Adventu. Nikakvo čudo da Europska komisija u upravo pristigloj analizi Vladinih poteza upozorava na izostanak borbe protiv korupcije. Nikakvo čudo također da HDZ ne trpi štetu samo na desnici. Veliki mu problem predstavlja i gubitak potpore u centru te u pristojnom, na lopovluk osjetljivom dijelu javnosti. Što se dalo primijetiti već na europskim izborima, zatim u sudaru s cunamijem referendumskih potpisa protiv Vladinih promjena u mirovinskom sustavu, onda u masovno podržanom i jako žilavom štrajku prosvjetara… Predsjednički izbori samo su najnovija prilika za demonstraciju tih tendencija. Dokaz koliko je HDZ zdesna očerupan, a u centru osušen. Zvjezdani trenuci Andreja Plenkovića s predsjedanjem Europskom unijom trajat će pola godine. Do idućeg ljeta. Utopljenost Hrvatske u dramatično naraslu i razarajuću korupciju mnogo je dugovječnijeg karaktera. To je aktualna vlast temeljito cementirala.