Andrej Plenković svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje. Sada, evo, tvrdi da su crnokošuljaši urešeni ustaškim pozdravom i imovinskom jagmom osramoćeni HDZ-ovi lordovi, zapravo eksponenti ljevice. „Uvijek lijeve opcije nameću korupciju ili ideološke podjele prije izbora“, doslovce će reći. Premda su korupcija i ustašija u Hrvatskoj konstantno dežurne teme. Velikom zaslugom HDZ-a, pa i njegove vlasti.

Premijer ne vidi ništa dramatično u pojavljivanju manekena ustaškog ZDS-a u državnom protokolu Hrvatske, a zbog čega se predsjednik Republike prošloga tjedna povukao sa svečanog obilježavanja obljetnice vojne operacija Maslenica u Zadru. Čak ništa vrijednog svog inkomodiranja dok se igra s djecom. „Milanović me nazvao u osam sati, dok sam gledao kako mi sin završava jedan Lego i nisam shvatio što je toliko dramatično“, pripovijeda kasnije. Normalno da su očevima Lego slagalice vlastitih klinaca jako važne, ali kompromitiranje državne proslave paradiranjem HOS-ovih momaka, koji sve više nastupaju kao živi, hodajući panoi ustaških insignija, premijeru bi ipak moralo biti bar malo važnije. Zapravo bi mu ono što se dogodilo u Zadru moralo biti dramatično važno.

Andrej Plenković, međutim, pokazuje nevjerojatnu indolenciju prema činjenici da HOS sa svojim problematičnim znakovljem postaje centralna tema gotovo svakog obilježavanja ratnih obljetnica. Više nije riječ o njihovu rubnom kontaminiranju, nego doslovce o prisvajanju. Dio veterana HOS-a pokušava zadominirati vojnim svečanostima. Čak i proslavama akcija u kojima nisu sudjelovali. Poput one na Maslenici. Kako tvrdi umirovljeni general Luka Džanko, koji je bio glavni organizator te operacije, tamo ih nije bilo. Posve logično jer je godinu dana ranije HOS rasformiran, odnosno postao je dijelom Hrvatske vojske. Danas se čini da je taj proces tekao obratno: da je Franjo Tuđman regularne oružane snage učinio dijelom HOS-a.

Premijerov stav o dvostrukoj konotaciji ZDS-a, toksična izmišljotina kojom se pokušava pravdati podvijanje repa pred ušatom nostalgijom, postao je instrument njegova faktičkog legaliziranja. Premda se ustaški poklič iz 1941. ne razlikuje mnogo od onoga koji se koristio 1991. Nije nepoznato da se HOS izričito, ne samo imenom, naslanjao na naslijeđe NDH: veličao je poglavnika, nacrtavao se pod Pavelićevim slikama, slavio ustaške zločince, obnavljao znakovlje. Dokumenti i svjedočenja o tome nisu nestali, što znači da bi i premijeru Plenkoviću morali biti dostupni, vjerojatno i poznati. Nije uzalud Tuđman govorio da HOS svojim crnim košuljama i fašističkim oznakama iz izgubljenog Drugog svjetskog rata samo šteti interesima hrvatske države. Njegove u ratu postavljene standarde današnja HDZ-ova vlast i ne pokušava održati. Zapravo ih baca pod noge.

Opravdavati javno korištenje ZDS-a tvrdnjom da je HOS u Domovinskom ratu bio regularna postrojba hrvatskih oružanih snaga krajnje je licemjerno. Da, neki su HOS-ovci pod tim znakovljem branili Hrvatsku, njihove ratne zasluge treba cijeniti, ali to ne znači da su im politički uzori bili ispravni. Njihova borba ne mijenja karakter ZDS-a niti može rehabilitirati ustašku državu. Relativiziranje povijesnih fakata, pokušaji retuširanja Endehazije, ideje da se preko branitelja Hrvatskoj uvali kukavičje jaje prisutnosti ustaških insignija u javnom prostoru, cijeli taj konglomerat lažnog pranja mrakova i nasilnog miješanja nespojivog može rezultirati samo nepotrebnim difamiranjem države.

Figa u džepu

Sa zrnom opreza stoga treba gledati i na navodno slaganje HDZ-a s inicijativom zagrebačke Židovske općine o pokretanju procesa donošenja zakona kojim bi se zabranili i sankcionirali upotreba ustaških simbola, negiranje logora smrti u Jasenovcu te veličanje ustaških zločinaca. Na sastanku kod Ognjena Krausa ideja je dobila jednoglasnu potporu vladajuće, kao i pozvanih opozicijskih stranaka. (Nisu bile pozvane samo krajnje desne stranke, vjerojatno zbog svojih revizionističkih stavova.) Je li u tom prilikom postignutom konsenzusu HDZ držao figu u džepu, znat će se brzo, čim prođe skoro obilježavanje holokausta. Kraus je lani svoje pridruživanje Vladinoj komemoraciji u Jasenovcu objasnio kao znak dobre volje, najavljujući da ove godine neće doći ako se sporno evociranje ustaškog naslijeđa u međuvremenu ne riješi. U proteklu godinu dana, koliko je poznato, ništa nije urađeno.

Ali se premijer javno dao zgražati kad je predsjednik Milanović zbog ZDS-a napustio komemoraciju u Okučanima. Sa svojim je adlatusima uporno jahao na tezi da takvom odlukom vrijeđa branitelje. Sada je šef države povukao još jači potez. Kompletnom je vojnom vrhu naredio povlačenje s obilježavanja Maslenice. Na što je premijer, osim jadikovke zbog ranojutarnjeg prekidanja njegova slaganja legića, našao potrebnim reći samo to da je on osobno za komemoracije, a ne za provokacije. Provokatore, međutim, opet ne imenuje, pa bi se iz njegova držanja moglo zaključiti da predsjednika možda optužuje za provokaciju.

U svakom slučaju, sa svojom svitom više napada Milanovićev odlazak, nego dolazak nosača ustaškog znakovlja. Mogućnost da bi isticanje ZDS-a vrijeđalo branitelje premijer još nije uspio primijetiti. Povlađujući interesima šačice HOS-ovih fanatika, odnosno fantazmagorijama velikih meštara crne rekonkviste koji njima, jadnima, već godinama manipuliraju, Andrej Plenković otisnuo se u posve mu neprimjeren i opasan politički avanturizam. ZDS se ne može oprati, ali faktičko legaliziranje upotrebe tog ustaškog pozdrava pravednu bi obranu Hrvatske sasvim nepotrebno moglo uprljati i okaljati.

Imovinski predatori HDZ-a

Slično je i s drugom temom za koju će premijer Plenković ustvrditi da je predizborni alat u rukama ljevice. Premda je korupcija imanentno HDZ-ova. To ne znači da je nema i izvan HDZ-a, ali glavno je mrijestilište u vladajućoj stranci. Trenutno po tom pitanju najeksponiraniji sisački župan Ivan Žinić sa svojim zbirkom na mutan način stečenih nekretnina i požeški gradonačelnik Darko Puljašić, kojemu istražitelji upravo pretresaju stan i urede, samo su najnoviji primjerci u čitavoj seriji HDZ-ovih imovinskih predatora. Živi dokaz kako taj dobro nauljeni mehanizam lopovluka u vlasti zapravo funkcionira. Premijer govori o medijskoj histeriji. Slično je zborio i kad su medijskim posredovanjem njegovoj pažnji bile prinesene sumnjive materijalne stečevine i nekih mu najbližih suradnika, pa je na koncu čitavu plejadu morao smijeniti. Potpredsjednicu Dalić zbog na propasti Agrokora obogaćene Borg skupine, ministre Kuščevića, Tolušića, Kuščevića, Žalac ili Marića zbog suspektnih kuća, vikendica, limuzina i drugih, čini se, s neba kapnulih dobara. Da ešalon državnih tajnika na čelu s čuvenom Josipom Rimac ili lokalne HDZ-ove šerife sad ne nabrajamo.

Očito je da župan Žinić sa svojom zbirkom nekretnina, obiteljskim imanjem obnovljenim sa skoro pola milijuna državnih kuna, kućom koju naziva svojom premda mu formalno ne pripada i državnim stanom u Zagrebu koji pokušava otkupiti, dakle taj i takav Žinić nipošto nije eksces, izuzetak u HDZ-ovom svemiru uzoritosti. Nije greška ni defekt sustava, nego je njegovo čedo. Proizvod sustava. Sustav nije degenerirao ni podivljao, nego je zapravo ciljano tako projektiran da omogućava namještanje poslova i čerupanje države, u širokom rasponu od kokošarenja do masivne korupcije.

Lopovluk je postao HDZ-ova rutina. Koja se podrazumijeva. Kad župan godinama ne plaća ni skromnu najamninu za kuću koju uživa, institucije države ne reagiraju. Nitko ga ne deložira niti pokreće ovrhe. Kad policija dobije snimku koja dokumentira Puljašićeve malverzacije, također mjesecima nitko ni prstom da bi mrdnuo. Osim što njegova družba smijeni poštenjačinu koja im se pokuša oduprijeti. Uskok se pokreće tek nedavno, kad snimka procuri u javnost. Premda je morao znati za njeno postojanje, vjerojatno i sadržaj, Plenković ga na izborima stavlja na listu i uvodi u Sabor. Za nezakonito stečene stambene kvadrate Josipe Rimac u Kninu kazneni progon stiže službenicu koja je tu operaciju provela, dok se njihova uživateljica bez ikakve smetnje nastavlja penjati sve do pozicije moćne, na sve strane razgranate državne tajnice. Kako stvari zapravo funkcioniraju sjajno ilustrira i slučaj smijenjenog ministra Kuščevića, onoga koji je svoje mućke s nekretninama pokušavao relativizirati izjavama da ih ima toliko da se to više ne može pratiti, a lokalni ga HDZ, svemu usprkos, nedavno ponovno bira za svoga šefa.

Kada je prije pet godina pisao svoju „Novu hrvatsku paradigmu“, svojevrsni manifest za reformu HDZ-a i države, tadašnji je bliski Plenkovićev suradnik Davor Ivo Stier svoje traganje za „paradigmom društvene integracije“ kao formulom spasa Hrvatske, objašnjavao potrebom velikog otvaranja političkih i ekonomskih institucija „marginaliziranim građanima“. Njegova je dijagnoza da te institucije „samo manjini podobnih jamče uspjeh, na temelju pripadnosti zatvorenim skupinama“. Također, da državom vlada koruptivno-klijentelistički model. U svojoj analizi Stier se poslužio i opisom komunističke „nove klase“ Milovana Đilasa iz dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća. Jedan od stupova Titove poratne vlasti, da podsjetimo, počinje pedeset-i-neke ispisivati čitave knjige tekstova ubitačne kritike, dramatično upozoravajući na stvaranje klase crvenih buržuja.

Klasa političkih veleposjednika

U skoro trideset godina svoje vlasti HDZ je također stvorio novu klasu. Klasu političkih veleposjednika države koji Hrvatsku smatraju maltene vlastitom, privatnom prćijom. Uzroci su takve degeneracije u jugoslavenskom i u hrvatskom slučaju također slični: dugotrajna svemoć jedne političke stranke, faktička nesmjenjivost vlasti. Zato pojedinačno čupkanje lopina, pa i onih HDZ-ovih, ništa ne znači. U Hrvatskoj je potrebno transformirati cijeli sustav. Ali tko da to napravi? Možda oni koji su ga takvog, nakaradnog, postavili i gradili?

Nakon što je objavio niz svojih liberalistički intoniranih kritika komunističke vlasti, komunjara Đilas izbačen je iz Partije, godinama se vukao po zatvorima, da bi postao možda najpoznatiji disident Titova režima. Medijskim fanfarama još relativno nedavno najavljivan kao arhitekt novog HDZ-a, Stier ide za ambasadora u Vatikan, dok se premijer Plenković jako angažira oko izbora novog rukovodstva Podravke, kompanije u kojoj država nema većinski paket, ali njegova je namjera da svoju Borgom obilježenu suradnicu tamo instalira vrlo čvrsta.