Andreju Plenkoviću smiješi se mjesto šefa NATO-a. Švedski ga mediji spominju kao jednog od „pet vrućih favorita“ za tu funkciju. Objašnjavaju da su se „zemlje istočne i srednje Europe dugo osjećale zanemareno u raspodjeli pozicija moći u EU-u i NATO-u“, pa je, kao, sada vrijeme da se to ispravi. Kuloari spekuliraju o još nekim utjecajnim pozicijama u europskim strukturama. Mjestu šefa Europskog vijeća ili visokog predstavnika za vanjsku politiku.

Nije tajna da hrvatski premijer u Bruxellesu jako dobro kotira. Pogotovo u redovima kadrovski sve tanjih europskih pučana. Ali u HDZ-u pojma nemaju što im šef planira. Plenković o svojim karijernim planovima nikome ne govori. Generalno je prema vlastitim stranačkim drugovima prilično zakopčan. Često posljednji saznaju što sprema. Nagađanja švedskih medija ni javnosti nije imao potrebu komentirati. Premda bi Hrvatska neku informaciju o tome svakako trebala dobiti. Ljudi zaslužuju znati sprema li se šef Vlade, najmoćniji čovjek u državi, otploviti. Pozicija premijera obavezuje da svoje osobne preferencije ne uzima kao isključivo privatnu stvar, o kojoj nikome nije dužan govoriti. Nažalost, Plenković je glas da bi mogao biti kandidat za funkciju glavnog tajnika NATO-a iskoristio za ruganje predsjedniku Milanoviću, koji je njegovo moguće izmještanje iz Hrvatske požurio pozdraviti na vrlo nekorektan način. Po običaju, šef države premijera je jako ogadio – „on živi za to da se negdje preparkira“, „cijela mu je karijera zabij nož u potkoljenicu onom tko ti je pomogao“ – ali preuzimanje NATO-a ne smatra nemogućim.

Strepnja od odlaska

Čini se da scenarij Plenkovićeva odlaska s čela HDZ-a i Vlade proizvodi više nelagode i zabrinutosti izvan nego unutar stranke. Moguću strepnju od takva ishoda objašnjava inače vrlo racionalna ustavna stručnjakinja Sanja Barić: „Postplenkovićeva era u HDZ-u, to je ono što izaziva stravu u meni kao građaninu“, kaže. Boji se mogućih nasljednika. Ne vidi nikoga tko bi mogao djelovati pristojno i ne bi doveo do srozavanja razine. „Kad pogledate tko je na čelu HDZ-ovih županijskih organizacija, po kvaliteti, ljudskoj i političkoj, Plenković je znatno iznad toga.“ Profesorica Barić uopće nije usamljena kad tvrdi da bi najveću opasnost za Hrvatsku predstavljalo vrijeme nakon odlaska Andreja Plenkovića, vrijeme u kojem se „ljevica još nije sabrala“, a desnica je u velikoj mjeri divlja i necivilizirana. Prema tom tumačenju, umjereni šef HDZ-a i premijer funkcionira kao zaštitnik Hrvatske od svoje vlastite stranke. On Hrvatsku čuva od onoga što HDZ zaista predstavlja. On čudovište drži pod kontrolom.

Ideja o odličnom šefu loše i opasne stranke raste na strahu da bi se HDZ lako mogao vratiti manifestnom desnilu iz vremena Tomislava Karamarka. Bivši šef HDZ-a ekstremizirao je stranku, što je u Hrvatskoj proizvelo strašnu ideološko-političku polarizaciju i stanje, ne samo verbalnog, građanskog rata. Zapaljiva situacija koja je lako mogla dovesti do pucanja, jako slična onom kaosu kakav se danas događa u Izraelu. Notorno je da Plenkovićeva najava o mijenjanju HDZ-a kako bi se mogla promijeniti Hrvatska, nije realizirana. Stranka je umivena, ali se dubinski nije transformirala. Smirila je retoriku, presvukla kaput. Ali ono ispod ostaje uglavnom isto. Nema garancija da se raspojasani radikalizam, prije sedam godina sklonjen iz HDZ-ova izloga u podrume, ne može obnoviti. Promjena na čelu stranke u tom bi pogledu mogla predstavljati kritični trenutak. Bez Plenkovića sav bi desničarski talog vrlo vjerojatno ponovno pokušao isplivati na površinu.

Brana predatorima

Drugi je razlog strepnje od HDZ-a bez Andreja Plenkovića ekstremna korumpiranost stranke. Premijer još slovi kao korupcionaškim aferama nedotaknut čovjek. Pretenciozno je govoriti o poštenju, ali osobno se, kao, nije okoristio. Nije postao Ivo Sanader, sudskim presudama utvrđeni šef hobotnice. Ali dio javnosti boji se da bi s njegovim odlaskom nestala svaka brana lopovskim predatorima u vrhu vlasti i da bi kriminal u Hrvatskoj dodatno eskalirao.

Treći je razlog osjećaja strave od postplenkovićeva HDZ-a kadrovska pustoš koja vlada tom strankom. U HDZ-u nema baš nikoga tko bi barem minimalno adekvatno mogao preuzeti funkciju stranačkog šefa ili premijera. Pritom, da se razumijemo, Andrej Plenković nije nikakav politički supermen i nema lidersku karizmu, ali svi drugi djeluju mnogo inferiornije, šefu, čini se, ni do koljena. Premda mnogoljudna stranka, HDZ ni u Saboru ni u Vladi nema jakih osobnosti. Parlamentarna reprezentacija nikad mu se nije doimala mizernije, sastavom bijedan premijerov kabinet sramota je Hrvatske. Rijetki se uspijevaju nametnuti, poput dubrovačkog gradonačelnika Frankovića i osječkog Radića ili osječko-baranjskog župana Anušića i kolege mu iz Sisačko-moslavačke županije Celjaka. Zato mogućnost da Plenkovićevi kadrovi bez njega vladaju Hrvatskom s razlogom izaziva jezu u javnosti.

Ali na neki perverzan način baš takav latentno desničarski, korupcijom natopljen i kadrovski osiromašen HDZ odgovara Andreju Plenkoviću. Jer se, nasuprot vlastitoj stranci, sam može predstavljati kao veliki pozitivac. Dok HDZ inklinira desničarenju, on je politički popeglan, kao maneken briselskih salona. U grozdovima užasnih korupcijskih afera njega prati glas da osobno, navodno, nema ljepljive prste. Naspram ešalonima političkih patuljaka, njegova politička i intelektualna nadmoć djeluje gigantski. Ali sav je taj šušur tek potemkinovska kulisa. Tvrda je činjenica, naime, da je današnji HDZ u velikoj mjeri Plenkovićev proizvod. Osim Franje Tuđmana nitko strankom nije vladao tako dugo kao on. U sedam godina šefovanja HDZ je oblikovao po vlastitoj mjeri.

Politički ekstremizam u svojoj stranci Andrej Plenković nikada nije jasno osudio, samo ga se trudio prepakirati. FOTO: Nel Pavletic/PIXSELL

Politički ekstremizam u svojoj stranci Andrej Plenković nikada nije jasno osudio, samo ga se trudio prepakirati. Svojedobna vlastitog udvaranja pučističkom šatorašenju ni danas se ne odriče. Ustaški je ZDS izmišljotinom o dvostrukoj konotaciji godinama praktično legalizirao. Sada prijeti drastičnim povećanjem kazni za veličanje fašizma i isticanje crnokošuljaških simbola, ali zakoni i dalje nisu izričiti ni precizni i stoga, vrlo vjerojatno, ostaju rastezljivi kao i dosad. Otklon od desničarenja urađen je polovično. Zato nitko ne može jamčiti da se HDZ-u povijesni rikverc više ne može dogoditi.

Otac Borga

O velikoj usklađenosti stranke i njenog šefa govori i odnos prema korupciji. Premda navodno osobno neuključen u korupcijske afere, premijer Plenković, nemojmo zaboraviti, pravi je otac skupine Borg. Koja je na suspektnoj operaciji transfera Agrokora iz Todorićevih u ruke Pavla Vujnovca enormno profitirala. Gazdinska se imena mijenjaju, ali model kao da je u kamen uklesan. Tranzicija iz ortačkog kapitalizma u vladavinu ortaka istočni je grijeh njegove administracije. U HDZ-u sigurno ima i mnogo poštenih i sposobnih ljudi, ali Plenković takve rijetko bira, pa mu onda ministri u snoplju padaju u Remetinec. Institucije države ne gradi, nego je i ono malo nezavisnih polomio i porobio. Ni jednu od obećanih reformi nije isporučio. U njegovim mandatima lopovluk se ne smanjuje, nego se sveprisutan stabilizira kao temeljni model funkcioniranja državne vlasti.

Na političkoj sceni Hrvatske premijer Plenković možda izgleda superiorno, ali on je podobnost nadredio sposobnosti i državu je izručio buljucima nekompetentnih. Njegova je kadrovska politika kretenizirana. Ljude mizernog znanja i nikakvog ugleda u javnosti dovodi za ministre, instalira ih po državnim i javnim firmama. Sličnim je kapacitetima zaposjeo i druge institucije, od Državnog odvjetništva do Državnog inspektorata. Svojim kadrovskim odlukama javnosti šalje poruku da preferira klijentelizam i oportunizam. Da umreženost odabranika cijeni više od stručnog i ljudskog integriteta.

Andrej Plenković pokazuje veliku neodgovornost i prema stranci i prema državi. Neodgovorna je prema HDZ-u njegova potpuna nezainteresiranost za to da u stranci omogući profiliranje svoga prirodnog nasljednika. Uz njega nije stasalo ni jedno snažno ime, nitko tko bi mogao preuzeti HDZ. Neodgovorno je prema Hrvatskoj da svaku alternativu svojoj vlasti pokušava potaracati. Više je dijaloga i suradnje između vlasti i opozicije bilo u vrijeme Tuđmanova autoritarizma nego u Plenkovićevoj korzetiranoj demokraciji. Demokracija u Hrvatskoj jedva diše, sapeta u svilenom stezniku njegove vlasti. Kad jednom ipak odluči ili bude primoran otići, Andrej Plenković ostavit će HDZ u jako grbavoj i nezahvalnoj situaciji. Vjerojatno u stanju koje će biti slično onom u kakvom se svojedobno našao SDP nakon Milanovićeva iskrcavanja. I ovaj će ostaviti stranku potpuno ispražnjenu od bilo kakvog političkog sadržaja i kadrovski potpuno devastiranu. Vjerojatno u fazi raspadanja u kojoj će se pretendenti na nasljeđe međusobno tući kao najgori neprijatelji.