Prvo sučeljavanje Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića, dvoje, kako istraživanja pokazuju, zasad najpotentnijih predsjedničkih kandidata, nije se pokazalo previše uspješnim za aktualnu šeficu države. Duel favorita nije se, istina, odvijao oči u oči – on je svoj prvi veliki predizborni skup, na kojem je predstavio svoju političku agendu, održao u subotu, ona je u ponedjeljak na sličnom, premda nešto napirlitanijem okupljanju, prezentirala svoj izborni program – ali usporedbe su neminovne.

Zoran Milanović pokazao se kao superiorniji govornik. Bio je jako dobro pripremljen i fokusiran. Pola sata govorio je bez papirića i podsjetnika. Artikulirano i energično. Nije izložio predsjednički program – jer ga smatra nepotrebnim ili mu je tlaka pisati? – ali je predstavio set vrijednosti koje bi trebale biti okosnica njegove predsjedničke kampanje i funkcije. Svoju utakmicu odlučio je igrati pod egidom „Normalno“. To vrlo vjerojatno ne znači, kako oponenti kritički tumače, da sve druge aspirante na položaj predsjednika Republike smatra nenormalnima. Izborni bi slogan implicirao da situacija u Hrvatskoj nije normalna, što je po cijelom nizu parametara notorna činjenica. Za razliku od aktualne predsjednice, Milanović ne obećava stvari koje ne može ispuniti. „Neću vam obećavati veće plaće ni da će Hrvatska biti jednako bogata kao druge zemlje“, ironizirao je konkurenticu. Njegovi se ciljevi, tvrdi, svode na to da Hrvatsku učini pristojnom državom, što je također zahtjevan zadatak.

Realno, a ne megalomanski Zoran Milanović dimenzionira mogućnosti predsjednika Hrvatske. Ne traži veće ovlasti. „Moje najmoćnije oružje bit će moj govor“, „stvari ću mijenjati stavom, gardom, vikom, ako treba, ali ne lupanjem šakom o stol“, ističe, najavljujući da će biti „pravobranitelj Hrvatske, njezina naroda, građana“. Upozoravat će na probleme i nepravde. Ranjive skupine, žene i manjine, u njemu će navodno naći svog zagovornika. Za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović koja se predstavlja kao kandidat jedne političke opcije, kandidat desnice, Milanović ide šire, u svoj fokus ne stavlja vrijednosti ljevice, nego neke civilizacijske vrijednosti. „Moja ideologija je ideologija slabijih u društvu“, kaže.

Blesimetri opet u funkciji

U svakom slučaju, njegov je motivacijski skup djelovao mnogo modernije. Ovoga puta bez provala kojima je inače sklon kad mu jezik trči ispred pameti. Svoj nastup povremeno je relaksirao humorom, simpatičnom i vrijednom sposobnošću samoironiziranja. „Znate da moj karakter neki put satire moja leđa kao mlinski kamen“, samokritički se našalio na vlastiti račun, „ali bez karaktera nema ničega“, odmah je dometnuo, ističući vlastiti karakter kao svoju glavnu preporuku za predsjedničku funkciju, istodobno aludirajući na hendikepe koje u tom pogledu pokazuju njegovi glavni konkurenti. Međutim, njegov snažan karakter nije uvijek funkcionirao kao blagoslov. Pokazalo se da jednako tako može postati i prokletstvom.

Kolinda Grabar-Kitarović ovoga puta izgledala je nešto uvjerljivije nego prije mjesec dana kada je s najavljivanja njene kandidature u javnost procurio govor s detaljnim uputama kako se ponašati, kada se i kako nasmiješiti publici. Blesimetri su opet bili u funkciji, premda predsjednica, kao dokazana štreberica, vjerojatno može napamet naučiti nekoliko kartica teksta. Uglavnom, ništa spontano, sve potpuno izrežirano i strašno afektirano. Bez autentične energije, bez nekog velikog poleta, s uglavnom mlakom publikom koja je pljeskala često ali kurtoazno, ni blizu onoj eksplozivnosti iz njene prve predsjedničke kampanje. Činjenica da je kao predgrupa za mikrofon istrčao šef HDZ-a, premijer Andrej Plenković osobno, kako bi nahvalio svoju kandidatkinju proglašavajući je „hrvatskim brendom na globalnoj razini“ i lupio konkurente, posebno atakirajući na Milanovića i njegovo pozivanje na normalnost, možda signalizira da ni u stranci više ne vjeruju u kapacitete svoje kandidatkinje. Pitanje je, međutim, hoće li Plenkovićev angažman u ovom slučaju pomoći ili odmoći.

Kolindine litanije koještarija

U predugačkom, jednosatnom i pompoznom frazom nakrcanom govoru Kolinda Grabar-Kitarović lupila je lakirovku vlastita lika i djela. Redala je svoja postignuća i zasluge, navodne, iz prvog mandata. Tvrdila da su državom prije pet godina, u vrijeme njenog dolaska na funkciju, vladali pesimizam, moralna kriza i beznađe, a ona je, kao, vratila optimizam u Hrvatsku. Djelovala je, veli, kao predsjednica svih građana, iznad stranačkih i ideoloških podjela. Premda je uglavnom radila suprotno. Popeglanog nastupa, ali u grču, očito nesigurna, ovoga puta nije imala nikakvih incidentnih izjava, kakvima je gusto posijala svoj predsjednički mandat. Na koncu je beskrajno redala litanije uglavnom koještarija kojima se u idućih pet godina, navodno, kani baviti. Završne rečenice o samopouzdanju i vjeri u bolju Hrvatsku, koja, kako reče, nije daleko, publika je dočekala na pola koplja, zamorena neinspirativnim, dosadnim, flah govorom, da bi završno uz pjesmu još malo zamahala zastavicama. Ni do koljena masovkama koje je HDZ znao organizirati. Ni sluga skupu s kojeg je prije pet godina Kolinda Grabar-Kitarović krenula u osvajanje Pantovčaka.

Oboje, i Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović, imaju problem s prtljagom koju nose. Naime, osim po deklaracijama, nužno ih je mjeriti i po djelima. A njihovi su stvarni učinci u ozbiljnom raskoraku s komplimentima kojima se kite. On je i ranije znao držati sjajne i poticajne govore, ali nije bio dobar premijer. Ona je obećavala brda i doline, ali nije bila dobra predsjednica. Istina, Milanović je imao nesreću da preuzme državu u vremenu recesije, dodatno poharanu HDZ-ovom, odnosno Sanaderovom sistemskom korupcijom. Ali problemi su ga gazili, nije se s njima znao nositi. Tek u posljednjoj godini mandata povukao je nekoliko dobrih poteza i zemlju predao u uzlaznom trendu. Možda bi mu manje radno zahtjevna, uglavnom protokolarna funkcija šefa države više odgovarala. Gospođa Grabar-Kitarović nije bila izložena takvim, objektivno vrlo teškim izazovima. Morala se nositi samo s vlastitim skromnim političkim kapacitetima. Premda tvrdi da je za svojih pet godina na Pantovčaku postigla sjajne rezultate, kad se bolje pogleda, vlastiti izlog nakrcala je uglavnom teškim boflom.

Plenković kao agent Živog zida

Sada jedno i drugo sami sebe proglašavaju borcima za prava običnih građana Hrvatske. On elitist, ona populistica. Milanović se kune u malog čovjeka koji će, kao, u njemu imati svoju uzdanicu. Premda ga kao premijera takvi nisu puno zanimali. Izbjegavao je susrete s ljudima sve dok ga njegov američki spin doktor nije natjerao da se počne grliti s bakicama na placu. S hrvatskom provincijom, sa Špičkovinom, znao se sprdati, a obilazeći danas Hrvatsku u potrazi za glasovima pjesnički spominje malena mjesta srca svoga, „spomenak Brača, Imotskoga“. Je li se Zoran Milanović promijenio ili danas djeluje kao osvježenje jer je Hrvatska u međuvremenu naučila da od lošeg postoji još gore?

Predsjednica Grabar-Kitarović također pokušava prevariti javnost, uporno tvrdeći „Ja sam jedna od vas!“ premda to nikada nije bila. Svoju navodnu ukorijenjenost u narodu argumentira štrapaciranjem po Hrvatskoj i prigodnim druženjem s građanima. Ali njeno spuštanje s Pantovčaka među obične, male ljude paradnog je karaktera. Kad se šušur razgrne, slika zorno kazuje da ona nikako nije jedna od njih. Selfieji s ovima ili onima nisu nikakav dokaz, jer šefica države nikada nije ni pokušala podijeliti sudbinu naroda. Predsjedničku funkciju želi upravo kako ne bi morala biti jedna od njih.

Za razliku od Zorana Milanovića, kojega podupire 13 stranaka, iza HDZ-ove kandidatkinje stoji samo njena vlastita stranka. Na predstavljanju programa nije se pojavio nitko od Plenkovićevih koalicijskih partnera. Osim Milana Bandića, koji je sjedio u prvom redu, skoro rame uz rame s premijerom. Ali to više djeluje kao diskvalificirajući faktor. Kao svojedobno intimiziranje gospođe Grabar-Kitarović s prvacima nogometne mafije. Najnoviji teški sukobi unutar HDZ-a, u kojima partijski drugovi jedni drugima najavljuju, doslovce, „metak u čelo“ i spuštanje „leđno niz Savu“, prijete raskolom stranke i na predsjedničkim izborima. Po već viđenom scenariju dio HDZ-a mogao bi odlepršati konkurenciji na desnici.

Politički reaktivirani Milanović već je uspio pomoći SDP-u da se osovi na noge i značajno poveća svoj koalicijski potencijal. Formiranje lijevo-liberalnog bloka oko njegove kandidature na Ibleru tumače kao prvi korak u smjeni HDZ-a i osvajanju vlasti na parlamentarnim izborima. Ali ta je priča na dugom štapu. Čak i da osvoji Pantovčak, veliko je pitanje hoće li Milanović u tom pogledu biti od pomoći. Andrej Plenković u mnogo je neudobnijoj poziciji. Izgubi li HDZ-ova kandidatkinja izbore, to se sasvim sigurno pretvara i u njegov poraz. Pobjedu, međutim, ne moraju dijeliti. Ako Kolinda Grabar-Kitarović uspije zadržati funkciju, na njenu se lojalnost nitko ne bi trebao kladiti.