Premijerovi hvalospjevi državi pokušavaju zatvoriti usta kritičarima. Umjesto da osigura uredno funkcioniranje državnog sustava čak i u kriznim situacijama, što mu je dužnost, Andrej Plenković ne samo svojim iščašenim izjavama, nego i ukupnim držanjem zapravo implicira da sam sebe smatra državom

Država je zakasnila u Petrinju i ostala kataklizmičkim potresom pogođena područja Banije. Za razliku od naroda koji je masovno pohitao pomoći. Hrvati su još jednom pokazali svoje veliko srce, konstatirao je premijer. Vlast je još jednom pokazala da je bez srca.

Istina, prvi su ljudi države, predsjednik i premijer, odmah nakon velike trešnje otišli na teren. Dobro je u tom strašnom času vidjeti ih zajedno. Obilazeći prostore užasa, predsjednik Milanović nije davao izjave o svojim malim kućnim havarijama, puknutoj cijevi ili nekom sličnom kijametu. Govorio je, jednako bizarno, nešto o ljudima koji su za relativno recentnog potresa u Albaniji “ginuli kao sendviči”. Premijer Plenković nije za svog posjeta Petrinji posjetio obitelj netom poginule djevojčice. Ni selo Majske Poljane u kojem je pod ruševinama ostalo pet života. Tek u subotu, na Dan žalosti, njihovim je obiteljima porukom na društvenim mrežama izrazio sućut. Sućut nakon nesreće kod Posušja uputio je promptno. U susjednoj državi dogodila se velika tragedija, osmoro je mladih ljudi izgubilo život, ali strašne nesreće koje već cijelu godinu, u kombinaciji korona-epidemije i dvaju razornih potresa, pogađaju Hrvatsku, rastu do dimenzija prave puzajuće apokalipse. Smak svijeta u džepnom izdanju!

Višedesetljetno propadanje

Vlast je zakasnila na Baniju barem četvrt stoljeća. Još od Oluje, kada je taj prostor vraćen Hrvatskoj. Ali se država prema njemu ponijela maćehinski. Potres koji je pogodio Petrinju, Glinu, Sisak i okolna banijska sela samo dovršava njihovo višedecenijsko propadanje. Danas je to jedan od najzapuštenijih i najuništenijih dijelova države. Egzemplarno siromašan, kako će reći predsjednik Milanović. Demografski devastiran u ratu i u miru. U tri desetljeća broj se tamošnjih stanovnika prepolovio. Od oko 118 tisuća, koliko ih je u tom prostoru živjelo početkom devedesetih, danas je, prema procjenama, ostalo ne više od pedesetak tisuća ljudi. Poratna je obnova – pokazuju razmjeri novonastalih ruševina – provedena traljavo, možda i kriminalno. Ogromno iseljavanje posljednjih godina potres bi sada mogao intenzivirati. Tisuće koje su ovih dana hrlile Baniji upomoć, zapanjene su bijedom i dirljivom skromnošću tamošnjih ljudi. Čak i Sisak, kao najveći grad kojem gravitira cijela regija, industrijski je uništen. Trideset godina čavao nitko nije zabio i sad čupam djecu iz ruševina, grmio je u Petrinji jedan do ruba pucanja dovedeni čovjek, pokušavajući svoj gnjev dobaciti u lice moćnoj gomilici vlasti, s Milanovićem i Plenkovićem na čelu.

Država je na Baniju zakasnila i neposredno nakon potresa. Dobro je da se državna vlast najvišeg ranga odmah prošetala prostorima strahote, ali konkretna pomoć jako je kasnila. Neshvatljivo je da navijačke skupine u pomoć unesrećenima stignu prije Hrvatske vojske. Jednako je skandalozno da su šatori i vreće za spavanje prije dospjeli iz Grčke nego iz državnih Robnih rezervi. Bolesnici iz razorene sisačke bolnice satima su u mraku, na studeni, na podu čekali prebacivanje u tek šezdesetak kilometara udaljeni Zagreb.

Impulzivna mobilizacija

Situaciju su spasili hrvatski građani. Usporenost države uspješno su kompenzirali svojim aktivizmom. Rijeke ljudi požurile su pomoći. Čak i iz najudaljenijih krajeva Hrvatske. Jedni s hranom, drugi s lopatama, treći s ponudama za zbrinjavanje. Cijela se nacija digla na noge. Dirljivi prizori empatije, solidarnosti i plemenitosti. Posvuda skupljanje pomoći, takvom brzinom da skladišta uskoro postaju zakrčena. Samoorganizirani ugostitelji postavljaju kuhinje kako bi toplim obrokom nahranili postradale. U Zagrebu se u redovima satima čeka za davanje krvi. U potresom zahvaćenim krajevima pravi mravinjak humanizma i dobrote. Ali bez bilo kakve koordinacije ta se impulzivna mobilizacija građana pretvara u kaos na terenu. Tek sedmoga dana nakon potresa Vlada osniva Krizni stožer koji će, kako je najavljeno, voditi proces i povezati sve aktivnosti u saniranju posljedica stradanja. Netko je na društvenim mrežama postavio dijagnozu: mi nismo država, ali nam narod funkcionira kao interventna postrojba.

Sporost države nije normalna, ali ni sasvim neočekivana. Pokazala se i nakon potresa u Zagrebu. Za donošenje zakona vladajućima je trebalo više od pola godine. Organizirana će obnova početi tek na proljeće, godinu dana nakon kataklizme. Više od 150 ljudi po obodima grada i danas živi u kontejnerima, još nekoliko stotina u organiziranom smještaju. Država je u uklanjanje posljedica potresa uložila tridesetak milijuna kuna, sedam milijuna manje nego što je potrošeno za Bandićev kontroverzni Spomenik domovini. Čini se da su postamenti i kamene gromade Hrvatskoj važniji od živih ljudi. Spomenika je sve više, domovine sve manje. Sanaciju potresom razorenog dijela grada Plenkovićeva vlast posve očito stavlja u funkciju vlastitih interesa na skorim lokalnim izborima. Ideja da se Damir Vanđelić, nedavno postavljeni šef Fonda za obnovu Zagreba, istakne kao HDZ-ov kandidat za gradonačelnika, djeluje pomalo gadljivo. Ako se to zaista i dogodi, HDZ će se teško oprati od sramote da je veliku nesreću jednog grada spreman iskoristiti kako bi na stradanju ljudi politički profitirao.

Obnova se Banije iz istih, političkih, izbornih razloga ne bi trebala rastezati. Vlada je stotinjak milijuna izdvojenih za prvu pomoć stradalim krajevima predala u ruke HDZ-ovom županu – premda vlast u Sisku i Petrinji nije u HDZ-ovim rukama – a on je pare više rasporedio po političkom ključu, nego po stupnju porušenosti i potreba ljudi. Uglavnom, država se u prvom tjednu od potresa pokazala neorganiziranom, u nekim segmentima i jako indolentnom. Na prigovore da kasni, predstavnici vlasti odgovaraju da država mora poštovati određene procedure. Ali procedure bi morale odgovarati stanju hitnosti u situaciji nesreće, životnih ugroza i katastrofe. Potom ravnatelj Civilne zaštite Damir Trut vlastitu sporovoznost opravdava gužvom na terenu. Funkcioniranju njegovih službi, kaže, jako su smetale brojne navijačke skupine koje su odmah nakon potresa nagrnule u Baniju. Zakrčili su, veli, prometnice, čak se alkoholizirali i stvarali nerede. Iz postradalih krajeva takve slike nisu dolazile. Dolazile su slike ljudi koji na svaki način pokušavaju pomoći. Istina je da su navijačke skupine jako dobro organizirane, problem je države što ona nije organizirana ili barem nije tako dobro.

Skandalozna inertnost

Da je problem ipak u Trutovim trutovskim službama, sjajno ilustrira njihova upravo šokantna uputa da im se zahtjevi za dodjelu kontejnera dostavljaju isključivo putem e-pošte. Primaju samo e-mailove, premda su ljudi kojima je nužna pomoć uglavnom bez krova nad glavom, u ruševinama, danima već spavaju u automobilima, po improviziranim skloništima, bez struje i osnovnih uvjeta za život. O starijoj populaciji koja se internetom ne služi da ne govorimo. Umjesto da petoga dana nakon nesreće Civilna zaštita raspolaže spiskovima onih koje mora zbrinuti, MUP-ova birokracija objavljuje skandalozne dokaze vlastite inertnosti.

Potres je otkrio da ni stanje Robnih rezervi nije usklađeno sa zakonom. U njihovim skladištima, izgleda, nema onoga čega bi tamo moralo biti. Ni jedan šator, vreća za spavanje ni grijalica nije postradalima upućena iz robnih zaliha države, nego u tisućama stižu iz inozemstva. Očito je država prilično nepripremljena za krizne situacije. Ne postoji sustav – vidjelo se – koji bi bio sposoban adekvatno reagirati. Kaotičnost na terenu rezultat je izostanka nužne koordinacije s čela države. Ne zna se vertikala, ne zna se tko upravlja krizom ni tko je odgovoran, tjedan dana nakon početka serije kataklizmičkog podrhtavanja zemlje konstatirao je predsjednik Milanović. Potres na Baniji problem je cijele države. Što su građani jako dobro shvatili. Za razliku od državne vlasti. Ali entuzijazam pojedinaca, pa ni humanitarnih organizacija, ne može u takvim stvarima posve zamijeniti državu. Ministri, istina, obilaze Petrinju, Sisak i Glinu, nerijetko u manekenskoj ulozi, gurajući se u kadar pri uručivanju pomoći koju su drugi osigurali, pa se tako i ministrica turizma hvali kamp-kućicama koje su istarski hotelijeri donirali.

Možda se razlozi indisponiranosti sustava mogu naći i u Plenkovićevu prilično čudnom, ovih dana ponovno potvrđenom shvaćanju države. Neposredno nakon potresa na siromašnoj i napaćenoj Baniji, premijer prepričava kako je o nesreći razgovarao s ovima i onima po svijetu pa kaže: „Ajmo zamisliti u ovoj krizi da nema države, tko bi osigurao sva ova sredstva – za zdravstvo, za plaće, za mirovine, za premoštavanje krize… Ne može to privatni sektor. To je napravila država.”

Što je država za premijera Plenkovića? Očito je da državom ne smatra narod, nego vlast. Ali vlast – ili država, kako će on reći – ne osigurava sredstva za financiranje javnih potreba. Ona ih samo prikuplja. Pare osiguravaju oni koji rade i plaćaju poreze. U velikoj mjeri i privatni sektor. Država ne stvara novac, ali je sredstvima državnog proračuna ovlaštena upravljati i distribuirati. Nevolja je kad se to radi neracionalno i nepravedno. Premijerovi hvalospjevi državi pokušavaju zatvoriti usta kritičarima. Onima koji upozoravaju da je u potrošnju države udjenuto i mnogo nepotrebnih uhljeba, stranačkih klijenata, čak i notorne korupcije. Ali umjesto da osigura uredno funkcioniranje državnog sustava, čak i u kriznim situacijama, što mu je dužnost, Andrej Plenković ne samo svojim iščašenim izjavama, nego i ukupnim držanjem zapravo implicira da sam sebe smatra državom.

MAHNITMEN

Dva sata nakon brutalno jakog potresa koji je pogodio Baniju, zagrebački je gradonačelnik na centralnom trgu svog grada postrojio desetke moćnih vozila i strojeva. Dok se srce samo šezdesetak kilometara udaljene Petrinje sasipalo u prah i ljudi se pokušavali izvući ispod ruševina, Milan Bandić je vozni park zagrebačkih komunalnih službi izveo u paradu. Dok je cijela Hrvatska hitala pomoći unesrećenim krajevima, on je tešku mehanizaciju Zagreba razmještao oko spomenika banu Jelačiću. Nikome nije jasno čemu je taj egzercir ludosti usred glavnog grada trebao poslužiti. Možda njegovu predizbornom PR-u? Čovjek voli raditi smotre teškotonaša. Kamioni i kiperi i ovog su puta malo zabrundali, rotirke su upaljene, sve kao svojevrsna kulisa za njegovo obraćanje novinarima. U kojem, po običaju, baš ništa suvislo nije rekao. Ali situacija je djelovala toliko bizarno i bezumno da ni dokazanom Mahnitmenu sigurno neće koristiti. Može djelovati samo kao svojevrsna dijagnoza.