Siguran sam da mogu pomiriti sve političke opcije oko temeljnih nacionalnih pitanja“, tvrdi Dragan Primorac ističući svoju kandidaturu za predsjednika Republike uz koju se svojom potporom HDZ odmah postrojio. U više intervjua kojima se potom otisnuo u kampanju liječnik i znanstvenik, široj javnosti najpoznatiji kao bivši Sanaderov ministar obrazovanja, pokušava se predstaviti kao veliki Pomiritelj Hrvatske.

Smirit će, najavljuje, podjele koje su postale smetnja razvoju države. Ujedinit će tenzija puno hrvatsko društvo. Upristojiti politički i javni diskurs. Temeljna je njegova misao vodilja, kaže, pomirba društva kao jamstvo napretka. Hrvatska je, tvrdi, intelektualno, moralno, duhovno zatrovana, u velikoj moralnoj krizi, on će je izliječiti i voditi u bolju budućnost. Želi biti predsjednik čije će djelovanje počivati na dijalogu, uključivosti i zajedništvu. Uvjeren je da Hrvatska uz konsenzus o ključnim pitanjima razvoja može biti mjesto dobrog života i blagostanja svih svojih građana. Koče nas svađe, međusobne netrpeljivosti, ponekad i nelogični otpori čak i najboljim projektima, veli. Obećava Hrvatsku koja se neće dijeliti na „naše“ i „vaše“. Bolju, pošteniju, pravedniju, otvoreniju i pomirljiviju. Računa pritom, poručuje, na sve koji se ne mire s postojećim stanjem.

Slatkorječiv čovjek

Predizborne su deklaracije uvijek jako zašećerene. Usto, Dragan Primorac poznat je kao vrlo slatkorječiv čovjek. Ali u pozi pomiritelja nacije djeluje nevjerodostojno i neiskreno. Njegovi prvi istupi u ulozi predsjedničkog kandidata imaju uvjerljivost onih dobro poznatih izjava s natjecanja ljepote da će se ova ili ona misica boriti za mir u svijetu. Primorčeva blagoglagoljivost, obećanja da će radi prosperiteta i sreće naroda oko sebe okupiti desne i lijeve, cijelu naciju, ne može ipak posve prikriti da je njegova kandidatura konstrukt s pogreškom. Falična već zbog činjenice da on i jest i nije HDZ-ov kandidat. Nije u stranci, ali ga je vrh HDZ-a odabrao kao najboljeg za osvajanje Pantovčaka. Neće biti HDZ-ov nestranački kandidat, nego je nezavisni ili, kako on sam tvrdi, nestranački kandidat uz HDZ-ovu potporu. Intrigira da prvi put od svog osnivanja HDZ nema vlastitog kandidata. Potraga je trajala dugo, ali ga Plenković u više od dvjesto tisuća članova stranke na koncu nije uspio pronaći. Primorac u svojoj videoobjavi kandidature uopće ne spominje HDZ. Njihov se aranžman zasniva na svojevrsnoj trgovini utjecajem: stranka će dati pare za kampanju i svu logistiku, on će pokušati privući glasove koje HDZ nikada ne bi mogao dobiti. Bivši predsjednik Josipović, nekadašnji član SDP-a, već je požurio komplimentima javno podržati Primorčevu kandidaturu.

Ali nisu svi u HDZ-u zadovoljni izborom. Dio je stranke frustriran neugodnom činjenicom da su morali rentati kandidata, drugima politički popeglani Primorac nije po volji. HDZ-ov veteran Andrija Hebrang zbog njegove je kandidature odlučio napustiti stranku, tvrdeći za Primorca da je mladi komunist i dezerter, „najnegativnija osoba koja je hodala Hrvatskom“. Vjerojatno mu ne može oprostiti što je prije petnaest godina nekorektno i prema stranci nelojalno uletio u predsjedničke izbore na kojima je Hebrang bio HDZ-ov službeni kandidat. Demonstrativni izlazak iz stranke rezultat je osobne povrijeđenosti HDZ-ova patrijarha, ali upućuje i na neke dubioze u Primorčevoj biografiji.

Bivši partijac

Nije problem u tome što je Dragan Primorac u mladim godinama u bivšoj državi bio član tada jedine, Komunističke partije. HDZ je prepun bivših partijaca, koji su devedesetih masovno, u desecima tisuća, odlučili promijeniti stranački dres. Predsjednik Tuđman, kao utemeljitelj HDZ-a, bio je nekada mladi komunist. Ni sadašnji šef HDZ-a nije daleko. Problem je u Primorčevoj interpretaciji toga članstva u nekadašnjoj Partiji. Plenkovićev predsjednički kandidat tvrdi da su u bivšoj državi najbolji učenici u Partiju bili primani uglavnom automatizmom. Prvi je dio rečenice točan: stranka je zaista pokazivala interes za najbolje, ali nikakvog automatizma nije bilo. Prihvatiti poziv ili ne, to je na koncu ipak bila osobna odluka. Pogotovo je problematično kad Primorac danas objašnjava da se Partiji nije pridružio ni iz uvjerenja ni iz pragme. Kao da ga je po inerciji, bez njegova angažmana, samo upisalo. Premda je u tom vremenu znao pucati i na neke istaknute političke pozicije. Slično, nimalo konzistentno, više kontroverzno djeluju i njegove veze s HDZ-om. Pogotovo činjenica da je već jednom, 2009., bio predsjednički kandidat, protiv volje svoje tadašnje stranke, zbog čega ga je HDZ bio ubrzo nogirao. Sada čovjek koji se svojedobno kandidirao kontra HDZ-a nastupa kao HDZ-ov odabranik, oko kojeg stranka ubrzano zbija redove.

Dragan Primorac silno je pristojan čovjek. Sladak na riječima, svilen u ophođenju. Servilan, gotovo ulagivač. Ne samo na političkoj pozornici. Ni sada, premda je već ušao u ring, ni za koga nema grube riječi. Ni za Hebranga koji ga je izgadio, ni za predsjednika Milanovića kojemu isključivo implicitno pokušava kontrirati. Po retorici sušta je suprotnost aktualnom šefu države, verbalnom snagatoru koji nad svojim nepočešljanim mislima često gubi kontrolu. Ali to ne znači da se Primorac neće poslužiti i nečasnim sredstvima. U kampanji će držati pozu pomiritelja nacije, dok će prljavi posao – već se vidi – za njega odrađivati HDZ. Premijer Plenković ne prestaje napadati „kršitelja Ustava“. S lanca je odmah pušten i njegov ministarski ešalon. Ministar obrane Anušić predsjednika Milanovića napada kvazidomoljubnim insinuacijama. Iz posve legitimne odluke da se vojna vježba u nevrijeme, u jeku turističke sezone, ne može održavati pokušava napakirati skandal. Ministar Grlić Radman, sramota hrvatske države, javno tvrdi da šef države sramoti Hrvatsku i na međunarodnoj joj sceni radi reputacijsku štetu. Redikulozni Zekanović bulazni da bi se Putin u predsjedničke izbore u Hrvatskoj mogao umiješati u Milanovićevu korist. Primorcu takva podjela uloga uopće ne smeta. Neće se od takvih podmetanja ograditi. Neće stranku u čije ime nastupa pozvati na korektnost. Zato i njegova tobožnja pristojnost djeluje neiskreno i lažno.

Velemajstor umrežavanja

Tvrdnja da bi mogao funkcionirati kao poticatelj dijaloga i graditelj konsenzusa također je na klimavim nogama. Dragan Primorac voli se hvaliti svojim vezama ne samo u domaćim nego i u međunarodnim znanstvenim i političkim krugovima. Naglašava svoje odlične kontakte u inozemstvu. Za sebe će reći da u Hrvatsku može dovesti desetak nobelovaca, svojih prijatelja. Navodno ga Amerika i Izrael jako podržavaju. Uoči objave kandidature odlučio se slikati u društvu s kardinalom Bozanićem. Primorac je – to se mora priznati – velemajstor umrežavanja. Cijela njegova biografija, posebno njeni karijerni aspekti, dokazuje umijeće udijevanja. Vještinu samopromocije i stvaranja širokog rastera veza i poznanstava. Sjajnu etabliranost. Ali ideja pomirenja podjelama razdrte nacije nije networking. Nije tehnomenadžeriranje. Traži sposobnost političkog liderstva. U čemu Dragan Primorac jako oskudijeva. Beskrajno ambiciozan, ali politički povijuša, bez čvrste okomice.

Za Hrvatsku bi se neke njegove veze mogle pokazati jako problematičnima. Na recentno novinarsko pitanje o bliskom odnosu s izraelskim premijerom Netanyahuom, HDZ-ov aspirant na funkciju budućeg šefa hrvatske države odgovara na frapantan način. Tvrdi da je preko ovoga spašavao Hrvatsku. Da je Netanyahu „nebrojeno puta na moje traženje stao u našu obranu“. Primorac ne konkretizira ni jednu od tih situacija, ali prisjeća se Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji kada je premijer Izraela, kaže, snažno navijao za Hrvatsku. Svi smo bili pred suzama, veli, jer je s njim u društvu bio i jedan izraelski dječak koji je za sviranja hrvatske himne držao ruku na grudima, u znak zahvalnosti za srce koje mu je transplantirano iz Hrvatske. Scena je sigurno bila puna ganuća, ali javno evocirati uspomene na izraelskog dječaka, spašenog srcem iz Hrvatske, dok Netanyahu sije smrt po Gazi, dok su tisuće palestinske djece zbog njegovih odluka o odmazdi već poginule, to u najmanju ruku djeluje cinično i sablasno. Takva bi priča sugerirala da je Dragan Primorac čovjek bez duše i politički potkapacitiran. Nitko, pa ni Hebrang nije o njemu govorio tako loše kako on sam sebe u ovom slučaju portretira.

Ali najveću konstrukcijsku pogrešku u predsjedničkoj kandidaturi Dragana Primorca predstavlja činjenica da se on sam deklarira kao kandidat promjene. „Odlučio sam se kandidirati jer Hrvatska treba promjenu“, tvrdi u svom obraćanju javnosti. Njegova je promjena, međutim, vrlo ograničenog dometa. Svodi se na smjenu na Pantovčaku. Promijenio bi šefa države, tako da bi sve u Hrvatskoj moglo ostati isto ili postati još mnogo gore. Da vladajući HDZ, odnosno da premijer Plenković preko njega zauzme i posljednju instancu u državi koja još nije pod njegovom kontrolom. Otud njegovo potpuno tendenciozno tumačenje da je osnovni problem Hrvatske u nekulturnim svađama, da nepostojanje konsenzusa onemogućava prosperitet zemlje. Sigurno da raspojasana retorika predsjednika Republike zna djelovati svađalački i toksično. Da Hrvatskoj često ne pomaže. Ali šef se države u javnosti doživljava kao posljednja brana uspostavljanju svevlasti HDZ-a. Plenkovićev predsjednički kandidat naciju hoće uvjeriti da je problem u nepristojnom Milanoviću, a ne u HDZ-ovoj uzurpaciji države. Ni u sveprisutnoj korupciji. Ni u partijskom zaposjedanju institucija. Njegova se kampanja svodi na taktiku „drž’te lopova“. Obećava dijalog, dok Hrvatskoj nudi utvrđivanje faktičkog jednostranačja. Nacionalni bi konsenzus gradio tako da isključi onoga koji HDZ-ovu dominaciju remeti. Priziva promjene u načinu upravljanja državom, a radi sve da se ništa u Hrvatskoj ne bi moglo promijeniti. Dragan Primorac funkcionira kao trojanski konj Andreja Plenkovića za osvajanje Pantovčaka.