Usta puna domovine, džepovi puni kešovine. Stranka koja se nazvala Domovinskim pokretom, s idejom da svojom etiketom prisvoji domoljublje, raspada se jer su se njeni prvaci podžapali oko para i žena, ne vlastitih. Konglomerat nakupina s krajnje desnice, uvezan navodnim demokršćanstvom, pocijepao se zbog blagajne i fatalnih plavuša. Bog i domovina, njihovo navodno vrhunsko načelo, praktično se pretvorilo u rat za imovinu. Više nitko ne krije da smjena u vrhu stranke, praćena žestokim uzajamnim denunciranjem i mijenjanjem brava, nije vođena političkim, nego prvenstveno financijskim razlozima.

Dvije se strane potpuno posvađanog Domovinskog pokreta sada preko medija međusobno optužuju za nečasna djela i grabež. Spore se oko toga tko je više peglao stranačku karticu i tko je u stranačka sredstva dublje zagrabio. Puklo je, tvrde iz DP-a, jer je dosadašnji predsjednik Miroslav Škoro na svoju asistenticu potrošio brdo para, a nije isporučio ni svu graševinu koju je stranka od njega bila kupila. Blate me jer dio ljudi želi preuzeti stranku koja će u sljedeće tri godine prihodovati 24 milijuna kuna, odgovara Škoro i nakon ostavke i trotjedne šutnje najavljuje preokret: tužit će kritičare i ide u novu bitku, jer „stranka je kao moje dijete, ne mogu odustati od svog djeteta“, patetično će. Jedni i drugi sebe prikazuju časnim i interesima svoje partije posvećenim osobama, dok će donedavne stranačke drugove, s kojima se sada drže za vratove, proglasiti sjecikesama i smećem.

Financijske dubioze

Iz smetova teških riječi i ozbiljnih optužbi posve se pouzdano dade razabrati da je takozvani Domovinski pokret otplutao u financijske dubioze. Škoro i dalje ne nudi ozbiljno objašnjenje svoje naprasne ostavke, što ide na ruku informacijama da je morao otići. Da je pritisnut i slomljen jako kompromitantnim dokazima. Također i dalje ne vidi ništa suspektno u činjenici da je svojoj stranci prodao nekoliko tisuća boca vlastitog vina. Spori se samo oko broja isporučenih butelja. Ali što će jednoj političkoj stranci više od pet tisuća litara graševine, koliko je prema pouzdanim informacijama iz DP-a bilo ugovoreno, odnosno nešto manje od četiri tisuće litara, koliko Škoro tvrdi da je ukupno dostavio? Kako je šef domovinaca uopće došao na ideju da stranci uvali šlepere svog vina, plus, kako sam kaže, tisuću svojih CD-ova? Očito je da ni drugima u vrhu DP-a takvi aranžmani nisu smetali. Sve dok nije došlo do razlaza.

Miroslav Škoro i dalje ne nudi ozbiljno objašnjenje svoje naprasne ostavke, što ide na ruku informacijama da je morao otići. Da je pritisnut i slomljen jako kompromitantnim dokazima. PHOTO: Marin Tironi/PIXSELL

Neprilična im trgovina vjerojatno nije smetala zato što je Domovinski pokret otpočetka zamišljen kao biznis stranka, koja će služiti materijalnim interesima svojih pokretača. Počupat će se tek oko raspodjele plijena, pa jedni druge sada prokazuju kao na sve spremne pohlepnike. Ili bi prigrabili pravo da odlučuju o milijunima koji su se iz državnog proračuna počeli slijevati u DP, ili su stranačkim parama svojim merlinkama kupovali skupocjeni nakit i na račun stranke prije nove berbe ispraznili skladište obiteljske vinarije, ili se pretjerano vozikaju rent-a-carom, ili su se poput Bartulice ogrebali za neku avionsku kartu. Ništa Bog i Hrvati, kako se DP voli kititi, samo interes, interes i opet interes. Optužbe kojima se sada međusobno časte samo potvrđuju onu dobro poznatu konstataciju da je domoljublje posljednje utočište svih hulja.

Velika obmana

Bratoubilački rat u fake Domovinskom pokretu otvara pitanje uloge lažnih proroka u hrvatskoj politici. Premda se sada ruinira, projekt Škoro jako je visoko dobacio. Lakoglazbeni zabavljač, novokomponirani lider radikalne desnice, zamalo predsjednik Republike i također zamalo gradonačelnik Zagreba, još uvijek na poziciji potpredsjednika Sabora, najviše zakonodavne institucije u državi iznad koje je navodno samo Bog, tek se počinje raskrinkavati kao velika obmana. Ali nije jedini mućak u visokoj politici. Hrvatska je za premijera u dva navrata birala čovjeka koji danas leži u zatvoru, osuđen za masivnu, sistemsku korupciju. Imala je i gradonačelnika koji je skoro dva desetljeća vladao glavnim gradom, premda njegov banditizam nije bio nepoznat javnosti. Kriminalni je karakter njegove vlasti već duže vrijeme bio općepoznat, ali se šokantni razmjeri zločinačke organizacije tek sada, nakon njegove smrti, počinju utvrđivati. Brojni su primjeri državnih dužnosnika koji su ulazak u politiku shvatili kao priliku za veliki grabež.

Kriminalne je volje mnogo, a Hrvatska nema gotovo nikakav filtar koji bi prodor razbojničkog elementa u političke strukture onemogućio ili otežao. Nadležne institucije krenu loviti lopove tek kad siđu s vlasti. Kad se ukrcaju na „Malo vitra“, poput Sanadera, ili ih pospreme na Mirogoj, poput Bandića. Ni javnosti se hajdučija baš ne gadi previše. Nema velike društvene osude. Uglavnom nema ni toga da bi na izborima bili kažnjeni. Jedina stranka osuđena, doduše još nepravomoćno, za težak kriminal i dalje je najjača u državi. Hrvatska se, izgleda, navikla na krađu i otimačinu.

Umirovljeni general Rahim Ademi u svojoj autobiografskoj knjizi svjedoči kako mu je ratni ministar Šušak uoči Oluje obećao da će – uspije li Hrvatska vojska osloboditi Bosansko Grahovo i Glamoč – dobiti čin generala i jednu tvornicu na tom području. Čak je nekoliko puta kasnije inzistirao na tome da uzme tvornicu čipsa u Glamoču. Društvena su se bogatstva, čak i u susjednoj državi, smatrala ratnim plijenom. U Hrvatskoj se taj grabežni pristup u politici udomaćio. Privatizacija se pretvorila u veliku pljačku, koja još uvijek traumatizira naciju. Politička se elita prepliće s podzemljem. Na tom nasljeđu stasala politička klasa državu i danas smatra svojim vlasništvom, a državni posao i javnu funkciju vidi prije svega kao sjajnu priliku da se zgrabi što više. Tamburaš Škoro samo je najnovija, trenutno aktualna potvrda takvog duboko ukorijenjenog i široko rasprostranjenog izopačenja politike.

Nesmiljeno šaketanje u Domovinskom pokretu ne otvara samo pitanje osobnog morala političara, nego se dotiče i karaktera hrvatskih političkih stranaka. Koje redom, s rijetkim izuzecima, funkcioniraju kao korporacije, na državnoj sisi. Prije nekoliko godina jedan mi je poznati piarovac poluozbiljno objašnjavao namjeru da na izborima u Sabor progura nekoliko javnosti poznatih imena, a potom lagodno živi od dijela njihovih naknada. Ali taj je plan zapravo već realiziran. Model je zaživio. Političke stranke u Hrvatskoj, one koje uđu u parlament, pretvorene su u žderače proračunskih sredstava. Ove je godine njihov rad financiran s nešto više od 62 milijuna kuna.

Problem donacija

Osim svoje plaće, svaki zastupnik za stranku ili listu ili – ako je nezavisan – za potrebe svog političkog rada, godišnje dobije još skoro 400 tisuća kuna. Dodatni će novac kapnuti i za županijske, gradske i općinske vijećnike. Prema nekim izračunima, na oko 14 tisuća političara na svim razinama vlasti, od lokalne do nacionalne, godišnje se potroši više od 16 milijardi kuna ili skoro pet posto hrvatskog BDP-a. Kako stranke u Saboru same odlučuju o modelu svog financiranja, čak i o visini prinadležnosti, svaka se ideja o promjeni s gnušanjem odbija. Desnica i ljevica maksimalno su složne u stavu da bi prelazak na financiranje putem privatnih donacija bio vrlo rizičan. Navodno bi pogodovao korupciji, vjerojatno i prodoru inozemnih utjecaja. Ni ideja da se visina plaća u Vladi i Saboru, pa onda i drugi materijalni benefiti, vežu uz ekonomske rezultate države, nije se primila. Uglavnom, kad je o političkim strankama riječ, hrvatska država nije cicija.

Ali time se mogućnost devijacija nipošto ne isključuje. Upravo suprotno! Postojeći sustav pogoduje stvaranju jako debele političke klase koja je svojim gotovanskim životnim uvjetima odvojena od života naroda i njegove stvarnosti. Sustav proizvodi stranačke barune. Konvenira političkim špekulantima. Raspiruje sukobe oko love. Ide na ruku ambiciji da se za vlastite potrebe ili prohtjeve popegla stranačka kartica. Da se partijskim parama podmaže neki privatni biznis ili financira vlastiti slatki život. Slučaj Škoro, koji otkriva kako je samoproglašeni veliki Hrvat, uzorni katolik i obiteljski čovjek, s vlastitom – domoljubno navodno visoko baždarenom – strankom istrgovao hektolitre vina, djeluje karikaturalno. Ali klasa je političkih lažnjaka i malverzanata prilično brojna. Domovinski se pokret profilirao kao gotovinski zveket. No praksa parolašenja o domovini i istodobna posvećenost privatnoj imovini ustalila se i u brojnim drugim strankama. Gotovo postala pravilo. Umjesto političkih ideja, u glavama mase političkih čelnika vrte se samo brojači novčanica. Dok je bildanje domoljubne retorike tek kao opijum za narod.