Zoran Milanović neće voditi rulju u juriš na kongres i druge političke institucije, kako ga protivnici sumnjiče. Predsjednik jest škorpion, ali ipak nije Donald Trump. Najavio je da će biti glasan, jer je javni govor gotovo jedina poluga preko koje može utjecati na situaciju u državi. Ostaje vidjeti u što će i kako će predsjednik Milanović tu energiju potrošiti

Crta metu na Milorada Pupovca – tako je Andrej Plenković, sav konsterniran, optužio Zorana Milanovića, tvrdeći da se šef države „vrijeđajući čelnika srpske manjine“ našao u ulozi inspiratora političkog radikalizma i terorizma. Onih koji će možda s oružjem u ruci doći pred Vladu i pucati. Premijerovu naglo probuđenu osjetljivost na pretvaranje ljudi u mete svakako treba pozdraviti. Bez obzira na to što je i sam svojedobno snažno podržavao one koji su s plinskim bocama jurišali na tadašnju vlast.

Ali dobro, da vidimo tko to danas crta mete po ljudima. Istina, predsjednik Milanović grubo je napao Milorada Pupovca. Nazivajući ga, doslovce, prljavim i lopinom, lažnim predstavnikom srpske manjine te njegovu političku karijeru proglašavajući mizernom i bezvrijednom. Nasrnuo je na čelnika SDSS-a teškim riječima i uličarskim uvredama. Difamacijom, čak i jezikom denunciranja. Jako je pogriješio kad je šibanje jedne Pupovčeve odluke – odluke da će u sporu oko izbora predsjednika Vrhovnog suda biti uz premijera i HDZ i njihovo raznim podmetanjima armirano osporavanje i odbijanje ugledne profesorice Zlate Đurđević, na čijoj kandidaturi Milanović inzistira – kad je, dakle, kritiku jedne pogrešne odluke pretvorio u njegovo generalno prekomjerno granatiranje.

Horde hejtera

Od šefa bi se države očekivalo da s prljavom vodom ne odbaci i dijete. Da po jednom postupku ne vrednuje cijelog čovjeka. Da Pupovca, s kojim je donedavno korektno, često i blisko surađivao, odjednom ne proglašava potpunom političkom i moralnom ništarijom. Također bi bilo očekivano da svojim bijesom ne hrani hijene s ljute desnice. Milorad Pupovac godinama je, još od ranih devedesetih, najnapadaniji čovjek u Hrvatskoj. Često objekt slijepe, šovenske mržnje. Koji ne prestaje primati poruke da mu u hrvatskoj državi nema mjesta. Pravičan predsjednik Republike morao bi o tome voditi računa. Milanović dopušta da mu nezadovoljstvo, možda i osjećaj iznevjerenosti, poništi objektivnost. Htio to ili ne, ali na Pupovca je poslao nove horde hejtera. Na njegove su pogane kvalifikacije odmah uzjahali dileri etničke mržnje, oni koji mrze sve što je srpsko.

Ali ni Milorad Pupovac nije birao riječi niti je vodio računa o istinitosti svojih argumenata. Predsjednika u prvom uzvratnom udarcu optužuje za kršenje i destabilizaciju ustavnog poretka, proizvođenje kaosa u državi i trovanje javnog prostora. Tvrdi da se služi jezikom psovke i klevete, prijetnji i mržnje. Uspoređuje ga s Trumpom, kasnije i Mussolinijem, implicitno valjda i s Hitlerom, jer sebe vidi u ulozi Židova. Kao kukavičje mu jaje podmeće partnerstvo s osuđenim i od hrvatskog pravosuđa pobjeglim Zdravkom Mamićem, čedom HDZ-ove vlasti. Slične je vrste i insinuacija da ga Zoran Milanović napada kao Srbina. Ili da zbog svog „kulturalnog rasizma“ postaje regionalna prijetnja. Predsjednik je zaista pun neprimjerenog, nepametnog, često i jako uvredljivog omalovažavanja država i naroda s one strane istočne granice Hrvatske. Ali Pupovca nije napao kao Srbina. Jer u tom slučaju ne bi valjda ni profesoricu Đurđević predlagao za šeficu sudbene vlasti u Hrvatskoj.

Meta je nacrtana, ali ovoga puta ne na Miloradu Pupovcu, nego su je HDZ-ovi dizajneri meta postavili na profesoricu Đurđević. Osobu vrhunskih stručnih i moralnih referenci izložili su bjesomučnoj kampanji ocrnjivanja i difamiranja jer se boje njene nezavisnosti i nepotkupljivosti. Boje se da je kao šeficu Vrhovnog suda ne bi mogli staviti pod svoju kontrolu

Ne stoji ni Pupovčeva optužba da Milanović za svog premijerskog mandata za Srbe u Hrvatskoj baš ništa nije napravio. Možda nije vratio struju srpskim selima – šef SDSS-a tvrdi da u te četiri godine na elektriku nije spojena baš ni jedna srpska kuća – ali je vraćen veliki prostor Prosvjete, koji je srpskoj zajednici devedesetih u centru Zagreba nepravično oduzet. Premda će predsjednik sada reći da je to bila greška, mnogo su točnije njegove ondašnje tvrdnje da je riječ o „povijesnom ispravljanju nepravde“. Svakako mu se ne smije zaboraviti ni pokušaj postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, zbog čega se Milanovićeva vlast našla na udaru HDZ-a i potpuno podivljale ekstremne desnice. Onih s kojima Milorad Pupovac sada zajedno glasa, suprotstavljajući se ne samo predsjednikovom modelu izbora novog šefa Vrhovnog suda, nego i njegovom konkretnom prijedlogu.

Politika i postupci neformalnog čelnika srpske zajednice u Hrvatskoj moraju biti podložni propitivanju i kritici, kao i odluke bilo kojeg drugog političara ili saborskog zastupnika. Objavljivanje privatne prepiske s predsjednikom Republike prilično je problematičan potez. Još je gore amputiranje i zatajivanje dijela te dinamitne korespondencije. Pupovac je izbjegao objaviti i onaj dio poruka iz kojih je vidljivo da je Milanović vrisnuo nakon što su se zastupnici SDSS-a u glasanju našli rame uz rame s notornim desničarom i srbomrscem Zekanovićem. S razlogom se, valjda, stide društva s kojim su se oko HDZ-a uvezali.

Nezadovoljstvo javnosti

Na koncu, vrlo je diskutabilna pozicija u kojoj se predstavnici nacionalnih manjina danas nalaze. Manjinci su dosad običavali biti uz vlast, a sada su prvi put prihvatili danajsku ponudu da budu dio vlasti. Bez njih Andrej Plenković nema većinu u Saboru. Takva je konstrukcija s razlogom meta kritika. Ne samo zato što se manjinski zastupnici drugačije biraju i u Sabor ulaze s daleko manjim brojem glasova od drugih parlamentaraca. Nego i zato što su HDZ-u omogućili formiranje faktički jednostranačke vlasti. Premda je vladajuća stranka na izborima dobila samo oko 17 posto glasova ukupnog biračkog tijela, sada raspolaže stopostotnom vlašću u državi. Takvi disbalansi razlog su velikog nezadovoljstva javnosti, koje bi se na koncu moglo obiti o glavu upravo manjinama.

Bilo bi očekivano da Milorad Pupovac – kao čovjek koji je godinama bio žrtva nepravednih i huškačkih etiketiranja – stane uz svakoga tko se nađe u sličnoj situaciji. Ali on to ovoga puta nije napravio. Upravo suprotno, pristaje uz one koji na Zlati Đurđević crtaju metu. Slaže se da ugledna profesorica kaznenog prava ne može na čelo Vrhovnog suda, premda mu mora biti jasno koliko su truli i toksični argumenti kojima je buše i ruše, osporavaju i odbijaju. Umjesto da ustane u njenu zaštitu, stao je uz HDZ-ove dizajnere meta na ljudima. Stao je uz Andreja Plenkovića, tako tankoćutnog kad je Pupovčevo targetiranje u pitanju, koji je profesorici Đurđević napakirao “sudjelovanje u nezakonitom postupku“. Premijer se zapravo upustio u njeno kriminaliziranje. Bez ikakvih će argumenata tvrditi da se sama diskvalificirala, jer – kao – ne poštuje, nego krši hrvatske zakone. Premda u njenim postupcima nije moguće pronaći ništa protuzakonito ni moralno upitno. Povrh svega, rezolutnom izjavom da kandidatkinja predsjednika Milanovića „neće biti predsjednica Vrhovnog suda i gotovo!“ Andrej Plenković sam sebi uzima pravo prejudiciranja odluke koja mu ne pripada. Odluku o izboru, na prijedlog šefa države, donosi Hrvatski sabor. Ali s čela SDSS-a u ovom slučaju ne zvone na uzbunu zbog narušavanja trodiobe vlasti.

Kampanja ocrnjivanja

Milorad Pupovac nije branio Zlatu Đurđević ni od HDZ-ovih posve izmišljenih optužbi o njenim navodno sumnjivim i po Hrvatske interese, opet navodno, štetnim stavovima u svojedobnom avanturističkom glavinjanju Milanovićeve vlade u lex Perković. Nismo čuli ni da se usprotivio njenom blaćenju konstruiranjem nekakve četničke svojte, navodno ujaca, a koje su preko društvenih mreža plasirali Šeksovi prijatelji. Prijatelji istog onog Vladimira Šeksa koji na sjednicama HDZ-ova politbiroa sjedi odmah uz Andreja Plenkovića. Da, meta je nacrtana, ali ovoga puta ne na Miloradu Pupovcu, nego su je HDZ-ovi dizajneri meta postavili na profesoricu Đurđević. Osobu vrhunskih stručnih i moralnih referenci izložili su bjesomučnoj kampanji ocrnjivanja i difamiranja jer se boje njene nezavisnosti i nepotkupljivosti. Boje se da je kao šeficu Vrhovnog suda ne bi mogli staviti pod svoju kontrolu.

Na koncu, tvrdnje da prejaka retorika Zorana Milanovića može biti vrlo opasna za hrvatsko društvo jer destabilizira institucije, a što se ovih dana može čuti i od uglednih stručnjaka, također bi se mogle pokazati promašenima. Institucije hrvatske države uglavnom postoje kao Potemkinove kulise, bez sadržaja, tragično nefunkcionirajuće. Osim toga, u hrvatskom se pravosuđu upravo dogodio tektonski pomak, prvi glasnik mogućih dubljih promjena, sigurno ne bez utjecaja poruka odapetih s Pantovčaka. U Osijeku su smijenjeni suci koje je odbjegli Mamić optužio za korumpiranost. Ali još je važnije da se ozloglašeni Đuro Sessa više neće ni pokušati kandidirati za predsjednika Vrhovnog suda. Treća sreća, na čelo novoformiranog Visokog kaznenog suda, suprotno svim očekivanjima, dolazi Željko Horvatović, stručno i moralno neupitan sudac, nepovezan s HDZ-ovim strukturama. Koji široj javnosti nije poznat po pijankama s Mamićima, nego po presudi kojom je Branimira Glavaša osudio za ratne zločine u Osijeku. Njegov je izbor novost potencijalno velikog značenja za hrvatsko pravosuđe. Kako je do takvog obrata došlo? Možda slijedom promjena koje se tek slute u zraku. Slijedom slutnje da više možda i nije najpametnije biti dijelom HDZ-ove pravosudne hobotnice.

Može se razumjeti da se Milorad Pupovac iz manjinske pozicije boji bilo kakvog radikalizma i na svaki način zagovara stabilnost. Ali stabilnost danas znači status quo jedne nedobre, u nekim segmentima loše, u nekim katastrofalno nesposobne vlasti. Zoran Milanović neće voditi rulju u juriš na kongres i druge političke institucije, kako ga protivnici sumnjiče. Predsjednik jest škorpion, ali ipak nije Donald Trump. Najavio je da će biti glasan, jer je javni govor gotovo jedina poluga preko koje može utjecati na situaciju u državi. Istraživanja pokazuju da ga podržava veliki dio javnosti. Prema RTL-u, oko 38 posto građana smatra da je razlog njegova sukoba s HDZ-om želja za promjenama u pravosuđu. Oko njega se danas kristaliziraju antiestablišment raspoloženja. Ali on ih nije stvorio, samo će ih možda htjeti voditi. Ta su se nezadovoljstva, frustracije i bjesovi taložili i prije njegova dolaska na Pantovčak. Proizveli su ih svi oni koji su Hrvatsku – unatoč njenim potencijalima – pretvorili u neuspješnu državu. Ostaje vidjeti u što će i kako će predsjednik Milanović tu energiju kanalizirati. Potroši li je tek za bildanje vlastitog infantilnog inata, džaba je krečio!