U DP-u se boje ponavljanja scenarija s Mostom. Strahuju da će ih Plenković na prvoj okuci ili kad pripremi situaciju šutnuti iz vlasti. On se boji da mu sirovi momci iz provincije, kako ih u vrhu HDZ-a nazivaju, povezani s njegovim, izbornim rezultatima osokoljenim, oponentima u stranci, spremaju marginalizaciju, možda i detroniziranje

Ideja Vesne Pusić o formiranju kratkoročne koalicije HDZ-a i SDP-a neće dobiti šansu. Premda je bivša ministrica debelo u pravu kad tvrdi kako je Hrvatska u velikoj opasnosti da je jedna objektivno mala stranka ulaskom u vlast povuče prema ekstremnoj desnici. Vlada nacionalnog spasa dviju najjačih stranaka, koje su dobile više od dvije trećine zastupnika – savez desnice i ljevice privremenog karaktera, dok se ne odradi nekoliko dogovorenih važnih poslova i ponovno ne raspišu izbori – vjerojatno bi za Andreja Plenkovića predstavljala manje loše rješenje. Kad bi ga imao petlje inicirati i realizirati. Ali njegova se snaga stanjila. Više nije toliko jak da autonomno može donositi odluke. Pritisak iz njegova HDZ-a da dogovori savez s desničarskim Domovinskim pokretom lomi mu kosti.

Sanaderov poučak

Iskusna Vesna Pusić nije jedina koja misli da bi ljevica trebala spašavati HDZ od ljute desnice. Rješenje kojem se prvi domislio predsjednik Franjo Tuđman, kada je početkom devedesetih, u teškim ratnim prilikama i osobno ugrožen vlastitim jastrebovima koji su mu radili o glavi, formirao vladu nacionalnog jedinstva, u kojoj su uz HDZ participirale sve u to vrijeme u Saboru zastupljene stranke. Eksperiment se pokazao uspješnim: premda vrlo šarena, osmoglava je vlada demonstrirala zavidnu unutarnju koherentnost, organizirala je obranu i Hrvatsku dovela do međunarodnog priznanja.

Prije dvadesetak godina Ivo Sanader također se našao pred sličnim izazovom kao Andrej Plenković danas. Nakon svoje prve izborne pobjede 2003., namjeravao je u vlast uvesti desničarski, crnokošuljaški HSP, ali se uz savjet s utjecajnih međunarodnih adresa predomislio i napravio dobro za Hrvatsku: riješio se vlastitih radikala, otkazao dogovorenu koaliciju s pravašima, ušao u savez s centrističkim strankama i manjinama, otišao Srbima s čestitkom Hristos se rodi!, ujedno civilizacijsku poruku šaljući cijeloj državi, uklonio je ustaške spomenike, Hrvatsku je ideološki relaksirao. Činilo se da će modernizirati državu i normalizirati društvo. Veliki politički talent upropastio je onim dijelom svoje biografije zbog kojeg danas leži u zatvoru.

Vrlo izglednim formiranjem vlade HDZ-a i Domovinskog pokreta, uz potporu, najavljuje se, nekolicine manjinskih zastupnika, i uz ostracističko izbacivanje iz svih kombinacija srpske stranke, SDSS-a, Hrvatska će – kako je već konstatirano – dobiti vlast desniju od svih koje je dosad imala. Plenković je bez obzira na cijenu prisiljen skrpati vladu, pa makar ona bila i desničarska sklepotina. Ne uspije li sastaviti Vladu, stranka će ga zgaziti. Zato će žrtvovati vlastita politička uvjerenja da bi sačuvao poziciju. Ekvilibrirat će s onima koje prezire i koji mu na isti način uzvraćaju.

Kako će to funkcionirati, drugo je pitanje. Među budućim, skorim partnerima – jasno se vidi – vlada veliko nepovjerenje. Premda govore o svome prirodnom partnerstvu, faktički funkcioniraju kao jedva prikriveni rivali. U DP-u se boje ponavljanja scenarija s Mostom. Strahuju da će ih Plenković na prvoj okuci ili kad pripremi situaciju šutnuti iz vlasti. On se boji da mu sirovi momci iz provincije, kako ih u vrhu HDZ-a nazivaju, povezani s njegovim, izbornim rezultatima osokoljenim, oponentima u stranci, spremaju marginalizaciju, možda i detroniziranje. Posve realni strahovi s obzirom na DP-ove već više puta deklarirane ciljeve. Stranka je projektirana kao alat za političko prepravljanje ili preuzimanje HDZ-a. Uglavnom, dok dogovaraju koaliciju, dijele resore i najavljuju stabilnu vlast, na obje je strane osnovno pitanje tko će koga. Sigurno je samo to da će Hrvatska s njima dobiti vladu u kojoj će se partneri međusobno držati za vratove.

Ideološki okvir

Ustoličenjem desničarske skalamerije HDZ-a i DP-a popločava se put za povratak Hrvatske u mučne devedesete. Vrijeme uzleta divljeg, primitivnog nacionalizma i atmosferu radikalno nazadnjačkog prevrata. Histerizirani, bojovni nacionalizam kao državna ideologija. Već se najavljuje ponovno pohrvaćenje Hrvatske, miks nacionalnih budnica i krunica, zamatanje u zastave, kvazidomoljubna retorika, klerikalizacija, pokatoličenje medija i kulture, desničarenje i konzervativizam, nametanje svjetonazora zaostalih iz nekih davno prošlih vremena. Forsiranje ratnog narativa, zatucanost, ravnozemljaštvo i ksenofobija. Utjerivanje cijele nacije u desnilo i rigidni ideološki okvir, križarski rat protiv svega što će dobiti etiketu nedovoljno ispravnog hrvatstva ili, nedajbože, protuhrvatskog djelovanja. Lustracija knjiga i kazališnih predstava, filmova i medija, ljudi… Obično se govori o kulturnom ratu, ali radikalna polarizacija nacije, s prokazivanjem nepodobnih kao neprijatelja države, zapravo pleše na oštrici političkog građanskog rata.

Što slijedi DP je već pokazao svojim prošlotjednim upadom na antifašističku proslavu paljenja krijesova na savskom nasipu. Još nisu ni postali dio vlasti, a već kreću u ideološku ofenzivu s porukama da je 8. svibnja 1945. „dan okupacije, a ne oslobođenja Zagreba“ i najavom da će nacionalne televizije njihove ideje uskoro morati širiti. Revizionistički incident nevelikog dometa? Ne bih rekla. DP-ov je šef Penava, kao vukovarski gradonačelnik, u nedavnoj Koloni sjećanja kompletan državni vrh postrojio iza HOS-ovih crnih zastava s ustaškim pozdravom. Nekad je HDZ uspijevao kontrolirati desničarske formacije, sada ljuti desničari ideološki kapacitiraju Plenkovićevu stranku.

Baš kao i devedesetih, nacionalističko će mahnitanje – već se vidi – ići pod ruku s grandioznim lopovlukom. DP neće inzistirati na borbi protiv klijentelizma i korupcije, nego ulazi u vlast da bi se i sam u njih mogao udjenuti. Kao što je nekada stvorio Todorića, HDZ je za Plenkovićevih mandata ustoličio novog gazdu Hrvatske, koji predstavlja najčvršću sponu nove, nastupajuće koalicije. DP je financijski moćna stranka, savezom s HDZ-om njeni će financijeri postati još moćniji. Nacionalistička halabuka devedesetih poslužila je da se pod njenom krinkom, daleko od očiju javnosti, provede lopovska privatizacija i nekadašnje društveno vlasništvo transferira u portfelj odabranika vlasti. Dok se narod okupirao mahanjem zastavama, maheri su se fokusirali na zlatne poluge. Film koji će Hrvatska ponovno gledati.

Karamarkov scenarij

Povratak u devedesete predstavlja i obnavljanje antisrpskih raspoloženja koje DP sa svojim inzistiranjem na izbacivanju SDSS-a iz HDZ-ove koalicije predvodi i na koje će Andrej Plenković, suprotno svim svojim proklamacijama, na koncu izgleda ipak pristati. Sanader je cijeloj državi demonstrirao da Srbe smatra integralnim dijelom hrvatskog naroda, sadašnji šef HDZ-a pokazuje da je spreman na to da ih se odrekne. Premda je dosad uporno tvrdio kako je njegova suradnja s manjinama blagotvorna za cijelo društvo. Ali će na koncu u djelo provesti svojedobni Karamarkov šovenski scenarij prema kojem je bilo kakvo povezivanje HDZ-a s SDSS-om potpuno neprihvatljivo. Naravno da njegov koalicijski zagrljaj s DP-om ne mora i ne smije značiti nikakvo smanjivanje zakonom garantiranih manjinskih prava srpske zajednice, ali javno pokazivanje averzije prema jednoj srpskoj stranci, maska za isključivanje svake mogućnosti sudjelovanja srpske manjine u hrvatskoj vlasti, pretvorila se u platformu za generalno ružno ponižavanje Srba, što primitivno krilo DP-a valjda doživljava kao trijumf svoga srbomrzačkog, politički imbecilnog hrvatstva. Plus kao ispunjenje njihovih mokrih snova dolazi i slika Andreja Plenkovića, kojega se natjeralo da pred njima klekne.

Intenziviranje posljednjih godina jedva stišanih furija antisrpskih raspoloženja već je rezuliralo Mostovom inicijativom da Hrvatska referendumom odluči o kresanju prava manjinskog zastupništva u Saboru. Prijedlog je da predstavnici manjina ne mogu glasati o vladi ni o državnom proračunu. Teško da se o takvim stvarima može odlučivati referendumom. Stečena je prava moguće korigirati samo dogovorom. Premijer je Plenković potpuno u pravu kad postojeći model proglašava rezultatom nekih povijesnih zadatosti. Konkretno, bio je uvjet za međunarodno priznanje Hrvatske. Ali istodobno nije u pravu kad prešućuje da je upravo za vrijeme njegova mandata došlo do široj javnosti neprihvatljivih i iritantnih malformacija manjinskih pozicija. Do njega, manjinci su čekali formiranje većine, da bi joj se onda priključili. On ih prvi put uključuje u stvaranje većine. Rješenje koje iz mnogo razloga nije dobro. Ovdje smo već citirali ustavnog stručnjaka, profesora Branka Smerdela, koji odavno tvrdi da manjinski zastupnici ne bi trebali sudjelovati u formiranju vlade. Takvu vrstu korektne suzdržanosti ni kod njih, nažalost, više nije za vidjeti. Kao da nisu svjesni delikatnosti svoga položaja prošloga su tjedna, ne čekajući druge da se izjasne, prvi požurili s potporom kandidaturi Gordana Jandrokovića za šefa Sabora. Zanemarujući da manjinskim zastupnicima ne može pripadati status kingmakera. Dok ovih dana uvrijeđeno javno dociraju o tome da neće šutke pristati na kresanje svojih prava, praktično su vlastitu ulogu potpuno izopačili.

Povratak u devedesete i invalidnu, potemkinovsku demokraciju manifestira se i u ratu vlasti protiv medija i kritičke javnosti. U tom su pogledu HDZ i DP posve suglasni. Domovinci su se uskopistili protiv jednih novina, Andrej Plenković generalno protiv novinara. Generalski strogi Tuđman bjesnio je protiv satire, organizirao je medijsku čistku, tužio je novinare koji su šibali po njegovim idejama o miksanju kostiju u Jasenovcu, idejama kojima je šokirao i veliki dio međunarodne javnosti, po njegovu je naputku kompletna vlada digla tužbe protiv tjednika koji se bavio koruptivnim aferama njegove vlasti. Današnji šef HDZ-a nikoga nije dao sudski goniti. On to rješava zakonima i blaćenjem novinara. Protiv političke štete koju mu otkrivanjem HDZ-ove kleptokracije rade novinari bori se zakonom kojim se curenje informacija iz istraga kriminalizira i strogo kažnjava. Dok mu iz vlasti u pritvor odvode protagoniste još jedne koruptivne afere koju su mediji otkrili, premijer vrijeđa novinare i istraživačko novinarstvo, potpuno skandalozno, proglašava kriminalnom aktivnošću.

Hrvatska je po medijskim slobodama zaslugom njegove vlade nazadovala. U godinu dana pala je za šest mjesta i sada drži 48. poziciju, iza – spomenimo samo regionalne susjede – Makedonije i Crne Gore. Referirajući se na cenzorski Lex AP, Repoteri bez granica upozoravaju da je hrvatska vlast prijetnja slobodi medija. Sve je to legacy Andreja Plenkovića. Ostvaren njegovom vlastitom zaslugom. Bez pomoći Domovinskog pokreta. Sad kad mu se DP-ovi goniči medija pridruže, hrvatskim se novinarima smiješe dosad neslućene mogućnosti. Premijer će ih sotonizirati, junior partner pokrštavati. Ludilo od perspektive.