‘Ovo se sve moglo i bez štrajka rješavati“, počeo je govoriti Andrej Plenković nakon što su škole u Hrvatskoj već više od mjesec dana bile izvan funkcije, zbog nezadovoljstva učitelja i nastavnika zatvorenih vrata. Istina je da se problem mogao i trebao rješavati bez štrajka i masovnih prosvjeda. Ali je isto tako činjenica da se ni uz višetjedno prosvjedno zaustavljanje rada nikako nije uspijevao privesti kraju. U prvom redu zato što oni koji to jedini mogu napraviti nisu obavljali svoj posao. Problem nije riješen bez štrajka jer to premijer kao prvi operativac u državi nije ni pokušao učiniti. Štoviše, cijelo je vrijeme zalijevao i radikalizirao nezadovoljstvo. Njegovom zaslugom štrajk je prosvjetara na koncu prerastao u široko, više nego dvotrećinskom većinom građana, podržanu pobunu protiv vlasti i postojećeg poretka.

U ponedjeljak prihvaćeno rješenje, etapno povećanje koeficijenata, koje Plenković sada zove „kvalitetnim kompromisom“, zakasnilo je više od mjesec dana. Da se premijer nije kapricirao, da je odmah poslušao učitelje, sretni bi se rasplet smatrao izrazom njegove snage i liderskih sposobnosti. Sada je dokaz njegove ogromne slabosti. Andrej Plenković nije uspio slomiti štrajk, nego je štrajk na koncu slomio njega. Tjednima se zahtjevima sindikata nije dao inkomodirati, pa je dobio najmasovniji i najdugotrajniji prosvjed u povijesti samostalne Hrvatske. Djeca će se sada vratiti u škole, bez odgovora tko će za izgubljeno vrijeme odgovarati. Premijer bi se barem trebao ispričati, zbog svojih krivih procjena i poteza od kojih je na koncu morao odustati.

Pokret otpora

Štrajk u školama pokazao je nekoliko vrlo važnih stvari. Pokazao je, prvo, koliko je golem potencijal nezadovoljstva u državi. Prosvjetari su, nesretni zbog godinama gomilanog obezvređivanja i potplaćenosti, krenuli u štrajk tražeći povećanje svojih koeficijenata. U međuvremenu se ispostavilo da je njihov osjećaj zapostavljenosti tek vršak ledenoga brijega. Jako su frustrirani i generalnim stanjem u školstvu. Prosvjed u Zagrebu otkrio je da ih revoltira i karakter dugo najavljivane i jedva započete reforme, u kojoj se promjene, po njima, iscrpljuju u nabavci problematičnih i lako pokvarljivih tableta. Neočekivano masovna potpora, kojom ih javnost cijelo vrijeme prati, nije rezultat samo vrlo rasprostranjenog uvjerenja o njihovom podcjenjivanju. Hrvatska se s prosvjedom u školstvu masovno solidarizirala zato što je osjećaj nepravde široko rasprostranjen. Zato što veliki dio nacije razumije što znači biti žrtvom nepravednog sustava.

Štrajk u prosvjeti postao je okidač za provalu tih raspoloženja. Poveden kao borba za šaku koeficijenata, vrlo se brzo pretvorio u pravi pokret otpora. Započet zbog nekoliko stotinjaka kuna za plaće učitelja munjevito se transformirao u zahtjev za boljom i pravednijom Hrvatskom. Pobuna je prerasla probleme škole i oblikovala se kao ozbiljan politički prosvjed, iznad ideoloških i stranačkih podjela, protiv načina funkcioniranja vlasti i države. Borba za radnička prava nekoliko desetaka tisuća prosvjetara postala je nešto poput protuvladina ustanka. Ustanka ne samo protiv jedne vlade, nego generalno protiv godinama ustaljenog načina vladanja Hrvatskom. Ogroman prosvjedni potencijal kao da je samo čekao da netko krene, pa da se zakotrlja po državi.

‘Žuti prsluci’ u Hrvatskoj

Tome treba zahvaliti i činjenicu da je štrajk u jednom trenutku nadrastao one koji su ga vodili. Sindikati – koji inače ne uživaju veliki ugled u društvu – pokazali su se sposobnima organizirati prosvjednu akciju, ali onda su i sami ostali zatečeni masovnošću odaziva i potpore javnosti. Štrajk se oteo njihovoj kontroli, pa su na koncu učitelji diktirali tempo i navodili sindikalne čelnike, kako bi slijedili njihovu, referendumom po školama zacrtanu volju o promjeni koeficijenata kao uvjetu bez kojeg nema okončanja pobune. Sindikati bi, izmoreni štrajkom, možda prihvatili i neku drugu, Plenkoviću prihvatljiviju soluciju. Strah od eskalacije prosvjeda pokazali su odlukom da konačno rješenje ne šalju na verifikaciju štrajkašima, nego ga propuste kroz svoja sindikalna tijela.

U ponedjeljak dogovoreno podizanje koeficijenata uvjet je da se učitelji vrate u škole, ali drama se tom odlukom vrlo vjerojatno ne može riješiti ni zatvoriti. Jer prosvjedni potencijal – uzrokovan stanjem u državi, a ne samo u obrazovnom sustavu – ostaje. Nisu deseci tisuća ljudi izašli na centralni zagrebački trg tek zbog sitnog povećanja plaća. Slili su se sa svih strana Hrvatske ogorčeni onim u što je pretvorena skupo plaćena hrvatska država. Koja se pokazala potpuno neosjetljivom na potrebe većine svojih građana. Koju je zaposjela i otela politička klasa sa svojim privilegijama podmazanim jatacima. Zato je unatoč dogovorenoj korekciji koeficijenata, Hrvatska i dalje natopljena osjećajem dubokog nezadovoljstva i bunta. Nešto poput Francuske koja svoje „žute prsluke“ ne uspijeva smiriti, iako su od vlasti izborili velike ustupke. Posve nenasilni, izričito pristojni, prosvjedi ovdje ne nose naboj destrukcije nego, možda, impuls konstrukcije nekog pravednijeg društva. Pametna je Hrvatska u impresivnom broju i na silno pozitivan način pokazala da ima energije i kapaciteta za kvalitetnu pobunu. Na njenom će se iskustvu, vjerojatno, kovati neki budući štrajkovi i dani gnjeva, kako bi rekao veliki Ivan Goran Kovačić. Lekcija za pobunjenike koji tek dolaze!

Sindikalci se smrzavali

Drugo, erupcija nezadovoljstva koje ovih dana plavi Hrvatsku pokazalo je frapantnu neozbiljnost i nesposobnost onih koji vode državu. Neozbiljnost u obnašanju funkcije, nesposobnost u percipiranju i rješavanju problema. Premijer Plenković potpuno je autistično ili samo bahato podcijenio štrajk prosvjetara, sindikalne vođe ružno je ponižavao, tjednima uvredljivo ignorirao, njihove zahtjeve bagatelizirajući i neukusno sprdajući. Čak kad je na koncu shvatio da mora popustiti, logično zainteresiran da se njegova kapitulacija što brže obavi, u nedjelju u Banske dvore pozvane sindikaliste bez ikakva je obrazloženja ostavio da u negrijanoj prostoriji tri sata čekaju na početak sastanka. Nepristojno i bezobrazno! Tako šef Vlade vodi socijalni dijalog! Tako komunicira sa sindikatima! Tako se odnosi prema učiteljima i nastavnicima! Nisu oni Milan Bandić, s kojim u posljednje vrijeme običava paradirati, pun razumijevanja za njegove krajnje sumnjive dealove.

Nedostatak volje za rješavanje problema pokazao je i svojim dugotrajnim inzistiranjem na stavu da bi korekcija koeficijenata predstavljala otvaranje Pandorine kutije. Premda je tu kutiju već više puta sam otvorio, u vlastitom mandatu već desetak puta radeći korekciju koeficijenata. Najviše nedavno kad je navodno zbog skorog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom častio diplomaciju. Očito je da to smatra mnogo važnijim od funkcioniranja obrazovnog sustava. Zato i Plenkovićeva navodna zabrinutost nad djecom koja ne idu u školu djeluje vrlo neiskreno. Pandorinu je kutiju otvorio i onda kad je prosvjetare pokušao predriblati donošenjem odluke da će – umjesto nešto više od 400 milijuna kuna za podebljavanje njihovih koeficijenata – skoro dvije milijarde ulupati u povećanje plaća kompletnom javnom i državnom sektoru. Sve postojeće, pokazuje se, enormne nepravde pritom ostavljajući netaknutim.

Opozicija nije profitirala

Mediji su ovih dana saznali da u toj prašumi odredbi kojima se kroje primanja državnih zaposlenika vlada potpuni kaos. Tako, čak i s povećanjem koeficijenata za traženih 6,11 posto, plaća učitelja ostaje manja od one koju ima šef restorana u Ministarstvu obrane. Za posao voditelja ureda dobrodošlice u Vladinu uredu za Hrvate izvan RH, radno mjesto potpuno izmišljeno za nekog HDZ-ova uhljeba, određen je koeficijent duplo bolji od onog učiteljskog (2,425 prema 1,325). Detalj koji otkriva nepodnošljiv voluntarizam i generalnu krizu upravljanja u javnom sektoru. U proizvođenju koje je vlada Andreja Plenkovića, kao i one prethodne, punom snagom sudjelovala. Štrajk učitelja striptizirao je njegovu potkapacitiranost za premijersku ulogu. Za radikalno mijenjanje Hrvatske – što je zahtjev vremena i uvjet ne samo prosperiteta, nego opstanka države – nema ni volje ni sposobnosti.

Treće, recentni su prosvjedi pokazali potpunu nesposobnost opozicije da artikulira neku suvislu alternativnu političku platformu. Premijer je pokušao tvrditi da iza štrajka stoji opozicijska urota, što samo govori koliko su mu procjene falične i možda panične. Oporbene su stranke štrajk podržale, ali totalno neuvjerljivo, bez prave ideje i snage, s retorikom koja se svodila na puko kontriranje HDZ-u. SDP je glasno napadao cijelu zapovjednu liniju, od resorne ministrice do premijera optužujući za politiku neosjetljivosti na socijalne nevolje, radnička prava i sindikalne zahtjeve, kakvu je i sam svojedobno prakticirao. Vladajući su na ovoj temi izgubili, opozicija ništa nije uspjela dobiti. Pokret za bolju Hrvatsku svoje uporište ne nalazi u političkim strankama. Na štrajku prosvjetara pokazalo se da će ga morati voditi snage koje dolaze izvan politike. Ili ga neće biti!