Premda je Andrej Plenković pripadnicima svoje političke obitelji, europskim pučanima okupljenim prošloga tjedna na kongresu u Bukureštu, svečano najavio da će na iduće druženje doći s izbornom pobjedom i trećim premijerskim mandatom u jedrima, situacija mu se doma jako komplicira. Formiranjem velikog bloka na ljevici rezultati skorih parlamentarnih izbora postaju prilično neizvjesni.

Reakcije s HDZ-ova čela otkrivaju nervozu. Premijer se nije sjetio ničeg pametnijeg nego da ih posprdno opatrne kako im je koalicija kobasičasta i sastavljena s koca i konopca. Premda je sam na čelu slične mnogočlane, kobasičaste koalicijske tvorbe, sastavljene bez kriterija, koja svoje ogromne unutarnje razlike uspješno nivelira političkom korupcijom. Ni HDZ-ova se pješadija nije proslavila. Novoformirani savez na ljevici potpuno deplasirano optužuju da nastupa pod ukradenim imenom, čime se onda vlasti bliski mediji danima pokušavaju baviti.

Dva JAKA bloka

Na parlamentarnim izborima, vjerojatno u svibnju, sudarit će se dva podjednako jaka bloka. HDZ je sa svojim partnerima trenutno u prednosti, ali im desetočlana lijevo-liberalna opozicija, okupljena oko SDP-a, koja će se u nekim izbornim jedinicama kombinirati s Možemo!, puše za vratom. Što su aduti, a što slabosti jednih i drugih? Hoće li glavni konkurenti voditi mrtvu trku ili će se u kampanji pojačavati razlike? Koji su im izgledi? Što bi se u Hrvatskoj do izbora, koji će biti trenutak istine, moglo događati?

Premijer Plenković glumi samouvjerenost. Drži se kao da mu nema ravna. Iz središnjice HDZ-a objavio je raspuštanje Sabora i raspisivanje izbora. Odluka je, naravno, na parlamentu, ali nije prvi put da šef Vlade grabi ovlasti koje mu ne pripadaju, sam sebe pokušavajući formatirati kao apsolutnog gospodara situacije u državi. Njegove bi izjave i „body language“ htjeli reći da su izbori već riješeni. Za HDZ radi postojan rejting. Unatoč teškim aferama i velikoj potrošenosti njihove vlasti, stranka je i dalje prva, najjača u Hrvatskoj, ispred SDP-a koji se stabilizirao na drugom mjestu.

Vladajući se mogu hvaliti stabilnom međunarodnom pozicijom zemlje i ekonomskim rezultatima koje je Hrvatska u dvostrukom premijerskom mandatu Andreja Plenkovića uspjela ostvariti. Nesporno je da su se za njegove vlasti iz europskih fondova ovamo slijevala ogromna sredstva. Kao što je prethodno bilo s nekim drugim, svježe priključenim članicama EU-a. Nema u tome neke posebne Plenkovićeve zasluge. Pare su stizale prije svega zahvaljujući žalosnoj činjenici da je Hrvatska, kako netko reče, socijalni slučaj Europe. Ali omogućile su ulazak u neke graditeljske i socijalne pothvate koji bi bez dodatnih sredstava bili nemogući. Izgradnju Pelješkog mosta i nabavu borbenih aviona, kao i socijalne transfere kojima se kupuju građani. Premijer se pobrinuo da sve bude dobro tempirano. Povećane plaće i mirovine stići će baš pred izbore, dok će nebo nad Hrvatskom istodobno prvi put zaparati Rafalei. Pitanje je, međutim, hoće li sve to građani smatrati poklonom ili nečim što su odavno trebali dobiti. Hoće li HDZ-ovu vlast nagraditi dodatnom potporom na izborima ili će ostati rezervirani, s uvjerenjem da im se vraća samo ono što im je prethodno visokom inflacijom izvučeno iz džepova?

Plenkovićevoj dominaciji pogoduje i raspršenost oporbenih glasova, malaksalo vegetiranje demokratskih instituta i stišanost kritičke javnosti. U Hrvatskoj se pod krinkom višestranačja uspostavlja režim jednopartijske vlasti. Opozicija je slaba i kakofonična. Dojam jalovosti i pogubljenosti pojačava njihova isključenost iz donošenja bilo kakvih odluka. Premda predstavljaju pola Hrvatske i po broju su birača jače od HDZ-a, oporbene se stranke, voljom vladajućih, sustavno marginaliziraju. Državne su i društvene institucije faktički okupirane. Premda bi morale funkcionirati kao nezavisne. Od Državnog odvjetništva do Hrvatskog narodnog kazališta, posvuda ljudi jedne stranke. Javna televizija funkcionira kao HDZ-ov medijski stožer. Intelektualna javnost uglavnom rezignirana. Ogroman je broj nezadovoljnika, mladih i obrazovanih ljudi, napustio Hrvatsku. Na HDZ-ovu radost. Svojim doznakama dižu hrvatski BDP, što vlast broji u vlastite zasluge, dok svojim izostankom s birališta smanjuju bazen protuvladinih glasova.

Vlast od teflona

Protiv HDZ-a radi pokvarenost Plenkovićeve vlasti. Ogroman broj koruptivnih afera koje su se u premijerovoj zoni odgovornosti zametnule. Impozantan broj ministara kojih se zbog lopovluka morao odreći. Jačanje dojma da je u tom pogledu nadmašio sve svoje prethodnike, čak i one osuđene na višegodišnje zatvorske kazne. Premda se čini kao da je vlast od teflona, da rejting stranke zbog kriminalnih afera HDZ-ovih korifeja ne stradava, da birači njihov razbojnički karakter neće kazniti, evidentno je da se u javnosti gomilaju ogromno nezadovoljstvo i bijes. Da se država generalno osjeća kao silno nepravedna. Plenkoviću ne pomaže ni činjenica da je zarad obrane svojih jagmom kompromitiranih ministara i suradnika ušao u sukob s europskim institucijama. Traga će ostaviti i poruke za fajt očito spremne europske tužiteljice Laure Kövesi, koja je premijerovu opstrukciju istrage u slučaju povezanom s njegovom ministricom kulture nazvala školskim primjerom stvaranja dimne zavjese i pokušajem zastrašivanja kakvih se ona već nagledala.

Andreju Plenkoviću ne mogu koristiti ni izjave i postupci koji građansku Hrvatsku mobiliziraju u obranu demokracije. Njegovo inzistiranje da na čelo Državnog odvjetništva postavi čovjeka koji se jako kompromitirao svojim vezama s kriminalnim miljeom, javnost uglavnom doživljava kao opasno ugrožavanje pravnog poretka. Ustrajavanje na odluci da HDZ-ova većina mandat ovoga tjedna zaključi donošenjem skandaloznog lex AP, također je kontraproduktivno. Premijeru će osigurati da ga se pamti kao zatiratelja medijskih sloboda i demokratske javnosti. Podivljalo desnilo koje iz HDZ-ova vrha počinje kuljati, optuživanje opozicijskih prosvjeda kao proruskih skupova, a zatim i nazivanje oporbe „protuhrvatskim ološem“ i „političkom gamadi“ koju bi zauvijek trebalo zatući i baciti na „đubrište historije“, rezultira buđenjem na ljevici. Opoziciju i njeno biračko tijelo oštri u stavu da se HDZ na izborima mora pobijediti.

Naslage nezadovoljstva

Za veliku koaliciju ljevice, koja je još u nastajanju, radi prije svega ogromno nezadovoljstvo HDZ-ovom vlašću. Opozicija taj miks negativnih raspoloženja prema vladajućoj ekipi, vrtlog neslaganja, razočaranosti, frustracija, skandaliziranosti, ogorčenosti i otpora, dosad uglavnom nije uspijevala artikulirati. Još manje voditi. Pokazalo se to i za nedavnog prosvjednog okupljanja na Markovu trgu, koje je uspjelo iznad očekivanja. Odaziv građana iznenadio je i stranke ljevice koje su ga sazvale. Prošlotjedni Noćni marš, organiziran uz Dan žena u više hrvatskih gradova, samo je u Zagrebu okupio više od deset tisuća ljudi, što također upućuje na duboke naslage nezadovoljstva spremne da se u prosvjedima politički deklariraju i angažiraju.

Premda drugačije prirode, ali despocija je i u Dinamu srušena na valu demokratizacije. Dobro, SDP-ov šef Peđa Grbin ne djeluje baš poput ikoničnog Velimira Zajeca, zbog njega se neće paliti baklje ni skandirati po stadionima, ali danas u Maksimiru, sutra možda u cijeloj Hrvatskoj, želja za promjenom, za rušenjem autokratskih, s nečasnim i protuzakonitim poslima slizanih režima, postaje sve vidljivija. Situacija još nije sasvim jednoznačna kao pred izbore 2000., kada je bilo posve jasno da će SDP-ov patrijarh Račan pod ruku s Draženom Budišom pobijediti HDZ. Nije ni onakva kakva je bila 2011., kada je Zoran Milanović, kao u to vrijeme nova, mlada snaga SDP-a, jurišao po pobjedu. Ali šanse opozicije rastu. Perspektive više nisu onako čemerne i nikakve kako je to koliko još jučer izgledalo.

Za ljevicu radi i činjenica da se na koncu ipak uspijeva okupiti. Dosad je plutala atomizirana, baš kao i desnica. Kao najjača stranka opozicije, SDP odnedavno iz mjeseca u mjesec pomalo raste. Dok HDZ – svemu blagu unatoč – pleše u mjestu. Premda im uvezivanje s gotovo svim strankama lijevo od centra nije bilo prvi izbor, Ibleru će koristiti. SDP rješava luzerskog imidža, rezultata odbijenice koju im je Možemo! isporučilo. Sve su ostale lijevo-liberalne stranke na Grbinov poziv spremno uzvratile. SDP se nametnuo kao logična točka okupljanja. Liderski mu status više ne osporavaju. Zajedničkim izlaskom na izbore mogu biti respektabilna konkurencija HDZ-u. Po koalicijskim kapacitetima možda i superiorniji. Kovanje lijevoga bloka moglo bi funkcionirati mobilizacijski. Možda poveća i izlaznost njihova biračkog tijela na izbore. Ukratko, napravljen je dobar posao, bolji nego se to od njih donedavno moglo očekivati.

Naravno, prava utakmica tek predstoji. Apetiti deset stranaka jako se teško usklađuju. Pogotovo kad u patuljastih partnera narastu gigantske aspiracije. Nisko lete, ali visoko pucaju. Same ne mogu ni do izbornog praga, ali bi sigurna mjesta u Saboru. Unutarnje ideološko-političko šarenilo i heterogenost, ponekad i direktnu suprotstavljenost stavova, trebat će pretočiti u čvrst dogovor o nekoliko ključnih točaka izbornog programa. To je cijena koalicije. Cijena skupnog, koordiniranog izbornog nastupa. Cijena ideje da se glasovi od centra nalijevo ne rasipaju zaludu.

Čini se da bi SDP najviše problema mogao imati sam sa sobom. Neke lokalne organizacije u sukobu su s onima s kojima središnjica dogovara savez. Nitko iz Zagreba ne nosi izbornu listu ni u jednoj od tri zagrebačke izborne jedinice. Grbin na Plenkovića i Sandru Benčić šalje kamilicu od Bauka. SDP posebno mora paziti da ovoga puta ne ponovi greške s nekih prethodnih izbora. Ne smije previše galantno, na štetu vlastitih interesa, visokim mjestima na listama častiti neke potpune beznačajnike. Još važnije, ne smije mu se dogoditi da ulazak u Sabor omogući nepouzdanim partnerima, bilo kome tko će nakon izbora pretrčati konkurenciji, u HDZ-ov tabor. Ne smije dopustiti prepravljanje izborne volje građana. Naknadno trgovanje ubija povjerenje u demokraciju. Kampanja će – pokazuju vladajući – biti jako prljava. Opozicija mora odgovoriti čvrsto, ali na valjanje u blatu ne smije pristati. Pristojnoj bi Hrvatskoj morala biti ponuđena opcija za koju će moći glasati.