Za ovogodišnjih božićnih blagdana Andrej Plenković nije Hrvatskoj ponudio baš ni jedno veliko obećanje. Poput onog otprije dvije godine, kada je na Badnjak iznebuha sazvao medije kako bi objavio odluku o vraćanju Ine u hrvatske ruke. Ili, kao što je na isteku lanjske godine pompozno najavio da će 2018. biti godina velikih reformi.

S obzirom na to kako realizira vlastita obećanja, možda je i bolje da ih više ne dijeli. Ina – kao što je poznato – nije vraćena u hrvatske ruke, nego je, upravo suprotno, Hrvatska upravo poduprla realizaciju stare MOL-ove zamisli o gašenju rafinerije u Sisku. Ni ozbiljne se reforme nisu dogodile, premda je cijela 2018. u nepovrat iscurila. Što znači da ih za Plenkovićeva mandata – jer slijede izborne godine – sigurno neće ni biti. Premijer će se, istina, na sva usta hvaliti poreznom reformom, tvrdit će kako je upravo „provedena vrlo zahtjevna mirovinska reforma“, najavljivat će za iduću godinu „nastavak zdravstvene reforme“… Kakve zdravstvene reforme? Zdravstveni sustav pokazuje teške znake nefunkcioniranja i raspadanja. Djeca umiru jer se medicinska služba za njih nije kadra pobrinuti. Žene nepotrebno pate po ginekologijama, a ministar hladno tvrdi da su kiretaže naživo same izmislile. Dostupnost se zdravstvene zaštite rapidno pogoršava, ali promjene izostaju. S mirovinskom je reformom slično: nešto se malo preslagivalo, ali – čini se – samo zato da bi najveća nepravda mirovinskog sustava, privilegirane mirovine, ostala nedirnuta.

RASKLIMANA OPOZICIJA U HDZ-u

Možda se Andrej Plenković ne stiže brinuti za Hrvatsku jer je prvenstveno posvećen brizi za vlastitu poziciju. Za svoju je osobnu vlast sigurno uradio mnogo više nego za interese građana. Ne treba se stoga čuditi da godina koja upravo istječe nije bila dobra za Hrvatsku, ali je bila jako dobra za Andreja Plenkovića. Dok se država urušavala, njegova se moć nazidavala, uvećavala i armirala. Danas zaista, kako se voli dičiti, može raditi štogod hoće. Ako je nekada i morao paziti na bočne udare, danas je njegov položaj vrlo komotan. Na vidiku nikoga tko bi ga mogao ugroziti, ušuškan u status quo sa svih strana, od čega jako raste njegovo samozadovoljstvo, ali i bahat stav. Samo kad bi htio, premijer bi za Hrvatsku mogao napraviti velike stvari. Trenutno su i svila i škare u njegovim rukama.

Od čega je građena njegova svemoć? Prvo, Andrej Plenković vlada zemljom faktički bez opozicije. SDP, već dvije godine zabavljen vlastitim propadanjem, ne predstavlja ozbiljnu konkurenciju. Svojim srozavanjem služi samo stvaranju dojma o HDZ-ovoj superiornosti. U usporedbi s konfuzijom koja se emitira s Iblera, HDZ se može činiti kao sređena stranka. Oporbenjaci znaju možda biti malo neugodni u Saboru, ali Plenkovićeva karavana u svakom trenutku glatko prolazi. Ne samo da se ne uspijeva profilirati kao alternativa, nego se navodna opozicija pretvorila u bazen u kojem HDZ bez problema peca ruke za svoju parlamentarnu većinu. Za premijera radi njihov strah od izbora, pa je ponuda veća od potreba.

Drugo, opozicija Plenkoviću unutar HDZ-a, koja je jedno vrijeme sanjala o njegovom detroniziranju i preuzimanju stranke, prilično je rasklimana i skršena. Njegovi su oponenti eliminirani, ili marginalizirani, ili se, poput Milijana Brkića, kompromitirani prže na tihoj vatri i vlastita im je sudbina trenutno najpreča briga. Ostali gledaju i uče se poželjnom i probitačnom partijskom ponašanju. Dok drži vlast u državi, šef se HDZ-a više ne treba bojati unutarnje pobune. Pogotovo nakon što je povadio zube predsjednici države, na koju se nikakva urota više ne može nasloniti.

NEMA ŽUTIH PRSLUKA

Treće, Kolinda Grabar-Kitarović, nesuđena liderica ne samo HDZ-ovih desničara, odlučila se pokloniti i prikloniti premijeru Plenkoviću, pa sada uvjerava javnost kako ona nije kritizirala i napadala aktualnu Vladu, nego njene prethodnike, u posljednjih dvadesetak godina. Šefica je države tako pacificirana i više neće, barem do predsjedničkih izbora potkraj 2019., funkcionirati kao autonoman subjekt, još manje će biti uzdanica protuvladine retorike. Politička Barbika sada će malo glumiti da je u Plenkoviću našla svoga Kena.

Četvrto, država je u potpunoj vlasti HDZ-a, što šefu te stranke pruža nevjerojatne mogućnosti utjecaja. Prvi put nakon Tuđmanove smrti HDZ drži i Pantovčak, i Sabor, i Vladu te najveći broj županija. Vladajući su pokorili čak i institucije koje bi morale funkcionirati kao nezavisne. Onima koji se opiru, poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa ili nekoliko pravobraniteljica, prijeti smjenjivanje i rasturanje. Nakon što su postavili novog glavnog državnog odvjetnika, DORH se počeo ponašati kao Plenkovićeva pudlica. U Borg skupini, kružoku savjetničkih pijavica prikačenih na posrnuli Agrokor, nisu našli ništa suspektno.

Kako vide funkcioniranje državnog sustava prvi ljudi Hrvatske najbolje su pokazali na netom iskrsloj aferi Radeljić. Premda je donedavni glavni savjetnik šefice države javno optužio Sigurnosno-obavještajnu agenciju da mu je prijetila, ni predsjednica niti premijer ne traže da se sve činjenice spornog slučaja potpuno rasvijetle, nego ga brže-bolje pokušavaju zataškati. Kolinda Grabar-Kitarović kratko zaključuje da je ta priča za nju završena, dok Andrej Plenković – premda je, tvrdi, informacije saznao iz medija – veli da se od muhe pravi slona i da SOA poslove obavlja profesionalno i zakonito. Njihovo je složno bagateliziranje i žurno zatvaranje slučaja svojevrstan skandal. Ako se ponašaju kao da žele spriječiti provođenje istrage o mogućoj zloupotrebi tajnih službi, nužno se postavlja pitanje što skrivaju.

Peto, premijer Plenković može biti miran jer Hrvati svoje frustracije i neraspoloženja ne prelijevaju na ulice. Nema ovdje žutih prsluka od kojih strepi vladajuća Francuska. Dok se gotovo cijelo susjedstvo, od Mađarske do Srbije te Bosne i Hercegovine trese od građanskih prosvjeda, Hrvatska izlazi u masovke samo kad treba proslaviti sportske uspjehe. Kao da nas baš ništa drugo ne nosi! Izražavanje protestnih naboja bijegom u inozemstvo konvergira vladajućoj nomenklaturi. Iseljeništvo smanjuje koncentraciju nezadovoljstva. Za aktualnu je vlast mnogo bolje da se potencijalni prosvjednici raspu po svijetu, nego da po Hrvatskoj dižu bunu i svojim zahtjevima šamaraju premijera.

IGRE S MAĐARIMA

Težak je paradoks da Andrej Plenković svoju vlast nije učvrstio zahvaljujući možebitnim uspjesima, nego se to dogodilo usprkos njegovim neuspjesima. Premijer se voli predstavljati kao spasitelj Hrvatske. Redovito se hvali spašavanjem Agrokora i postizanjem već posve mitologizirane političke stabilnosti, koja navodno predstavlja branu protiv antisistemskih stranaka i izazova. Kako će na koncu završiti Agrokor – tek treba vidjeti. Ali čak i u slučaju hepienda državna je intervencija u tom koncernu nepopravljivo kompromitirana mutnim, ortačkim spregama, što govori da se vlasti u Hrvatskoj mijenjaju, ali je uronjenost u korupciju nepromjenljiva.

Nekoliko recentnih događaja upućuje na teško glavinjanje Vlade čak i u strateški važnim odlukama. Državnim talambasima pozdravljena kupovina stare izraelske ratne eskadrile upravo se pretvorila u tešku blamažu, zbog koje bi se i uloga nadležnog ministra Krstičevića svakako morala preispitati. Kako smo već spomenuli, strateška odluka o povratku Ine u hrvatske ruke sada se prometnula u servisiranje mađarskih interesa. Premda su u Vladi donedavno tvrdili da rafinerija u Sisku mora opstati, kako je to svojedobno s MOL-om i bilo uglavljeno, hrvatski predstavnici u upravi Ine odjednom glasaju za gašenje sisačkih rafinerijskih pogona. Na pitanje o promjeni stava premijer i dalje tvrdi da je jaka i uspješna Ina „naš prioritet“.

MIRIS OCVALOG IMPERIJA

Kao što prioritetom i strateškim projektom proglašava i izgradnju plutajućeg LNG-ja na Krku. Unatoč tome što se njegova ekonomska isplativost nikako ne uspijeva osigurati. Na nedavni natječaj za zakup njegovih kapaciteta javila su se samo dva interesenta, nešto malo Ina i državni HEP, s potrebama koje čine tek trećinu minimuma potrebnog za ulazak u investiciju. Premda, dakle, za LNG-jev plin zbog cijene nema zainteresiranih kupaca, i predsjednica i premijer složno tvrde da to neće ugroziti njegovu realizaciju jer je navodno riječ o strateškom projektu ne samo za Hrvatsku, nego i za dobar dio Europe. Šefica države sada zagovara da ga Hrvatska samostalno mora ostvariti, „bez obzira na dodatni financijski teret koji u tom slučaju moramo podnijeti“. I Plenković poručuje da, unatoč svemu, LNG ide dalje. Ni jedno od njih dvoje, a riječ je o ključnim ljudima u državi, ne spominje, primjerice, ulaganje u proizvodnju u posljednje vrijeme jako zapostavljenog domaćeg plina.

Premijerova politička stabilnost također se čini konstruktom sumnjive kvalitete i ograničenog roka trajanja. Umjesto suzbijanja populizma, HDZ je uspio da rame uz rame s propalim SDP-om otvori put Živom zidu do pozicije druge stranke u državi. Dogodilo se to zato što nije gradio nužno dinamičnu stabilnost demokratskih institucija i poretka, nego je krenuo prema autoritarnom modelu, po kojem se osobna vladavina jednog čovjeka i njegova prijateljskog kruga uzima kao noseće sidro stabilnosti države. Prostor antisistemskim raspoloženjima i strankama otvoren je i činjenicom da se aktualna vlast sastavljala besramnom i ogavnom političkom trgovinom i, čini se, ne samo političkom korupcijom. Politička se klasa u 2018. počela ponašati poput razbojničke bande. Politički su se oligarsi odavno odvojili od potreba naroda. Hrvatsku su učinili zemljom teških nepravdi. Ali sada s poklonjenim povjerenjem glasača raspolažu kao da im je privatno vlasništvo. Kombiniraju, pretrčavaju, varaju, rugaju se vlastitom biračkom tijelu i elementarnom poštenju u politici. Bez ikakvog ženiranja i srama. Klijentelizam i grabež i prisvajanje državnih resursa – to je ljepilo kojim aktualni premijer drži na okupu svoju stranku, svoju parlamentarnu većinu i svoju vlast. Državom se širi miris ocvalog imperija, ali i zadah moralnog propadanja. Andrej Plenković dočekao je da danas gotovo neprikosnoveno vlada Hrvatskom. Ali njegova je vladavina izbušena i trune poput crvljive jabuke.