Ministar zdravstva koji je u ovom slučaju kršio zakone, gazio moral i svaki ljudski obzir, na koncu ništa nije riješio. Nije pomogao ženi koja je vrlo kasno, u dvadesetšestom tjednu trudnoće, saznala da nosi plod s teškim, sa životom nespojivim malignim tumorom mozga. Ništa nije poduzeo ni prema četiri zagrebačke bolnice koje su ojađenoj trudnici odbile pomoći

Sve je bilo uzalud. Uzalud se jedna trudnica s teško malformiranim plodom javno izložila svojim otporom nakaradnom funkcioniranju zdravstvenog sustava i do neba vrištećem obespravljivanju žena. Zalud su mediji danima izvještavali o njenoj kalvariji. Badava se javnost digla na noge, pa su u devet gradova održani masovni prosvjedi protiv klerikalizacije države i njenih javnih servisa, prije svega zdravstva u kojem se praktično gaze zakonom garantirana ljudska prava. Utaman je u Saboru otvorena rasprava o prijedlogu novog zakona kojim bi se u skladu s odlukom Ustavnog suda regulirao medicinski postupak prekida trudnoće.

Rezultat? Nesretna Mirela Čavajda ipak će u Sloveniju, kako su joj na početku njenog hoda po mukama savjetovali doktori, lažući da u Hrvatskoj nema pravo na abortus. Drugostupanjska je komisija pod pritiskom javnosti donijela odluku da joj se omogući pobačaj, ali kao da nije. Zapravo kao jedinu soluciju nude prijevremeni porod. Ministar zdravstva koji je u ovom slučaju kršio zakone, gazio moral i svaki ljudski obzir, na koncu ništa nije riješio. Nije pomogao ženi koja je vrlo kasno, u dvadesetšestom tjednu trudnoće, saznala da nosi plod s teškim, sa životom nespojivim malignim tumorom mozga. Ništa nije poduzeo ni prema četiri zagrebačke bolnice koje su ojađenoj trudnici odbile pomoći. Čak ni prema liječnicima koji su gospođu Čavajda pokušali kriminalizirati, proglašavajući zakonom dopušteni i uređeni prekid trudnoće eutanazijom, koja je po hrvatskim zakonima nedopuštena i kažnjiva.

Ministar, a ne čovjek

Bešćutnost sustava ministar osnažuje i vlastitim postupcima. Nije nazvao ženu o koju se i sam teško ogriješio, čiji je slučaj bez ovlaštenja javno i tendenciozno pretresao. Nije se ispričao, bulazneći kako je on ovom prilikom ministar, a ne čovjek. Čini se da je za Vilija Beroša to dvoje nepomirljivo. Svojim će izjavama implicirati da se dvije funkcije, ministarska i ljudska, međusobno isključuju. Hrvatska očito nije te sreće da za ministra zdravstva ima osobu koja bi se prije svega smatrala čovjekom.

Ni zdravstvo, ni politika iz slučaja Čavajda ništa, izgleda, nisu naučili. Svojim izmotavanjem ministar Beroš pokušava održati status quo i eskivirati bilo kakve promjene. Ništa da bi se u sustav ugrađene greške i blokade uklonile. Ni šefovima bolnica i ginekoloških klinika, mahom HDZ-ov kadar, ništa se neće dogoditi. Neće odgovarati unatoč strašnoj blamaži, unatoč tome što vlastite dužnosti pretvaraju u opstrukciju. Uspostavili su sustav u kojem je priziv savjesti, pravo doktora na neobavljanje abortusa, postao faktički jači od zakonom zajamčenog prava na prekid trudnoće. Sustav u kojem će doktori oprati ruke, kao da svoju funkciju ispunjavaju dijeleći šapatom savjete trudnicama neka rješenje svojih problema traže preko granice, u Sloveniji ili Srbiji. Tako Udruga hrvatskih liječnika u svom očitovanju povodom slučaja Čavajda jako inzistira na pravima i dostojanstvu medicinara, dok o njihovim obavezama prema pacijentima i urednom funkcioniranju zdravstvenog sustava ni riječ da bi rekla.

Ni u politici nije moguće vidjeti bilo kakvu volju za promjenom. Kao da je slijep kod zdravih očiju, premijer Plenković tvrdi da gorka sudbina gospođe Čavajda nema nikakve veze s pravom žena na prekid trudnoće. Ni zakon naslijeđen iz bivše države neće mijenjati, unatoč odluci Ustavnog suda, kojom se vlast obavezuje na njegov redizajn i moderniziranje. Svojim ignorantskim stavom šef Vlade otvoreno ljulja temelje pravnog poretka. Pokazuje narodu kako se treba odnositi prema sudskim odlukama.

Bez konsenzusa

Njegov će HDZ, uz unisonu potporu stranaka s desnice, koje inače s gnušanjem običava optuživati za ekstremizam, prošlog tjedna odbaciti SDP-ov prijedlog novog zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće. Jandroković kao šef Sabora tvrdi da zbog različitih kriza s kojima se Hrvatska trenutno suočava, pandemije, agresije Rusije na Ukrajinu, prijeteće recesije na globalnom planu, nije vrijeme za teme koje dijele narod. Plenkovićevi stranački adlatusi u gluho će doba noći za saborskom govornicom priznati da nema promjene zakona jer među njima nema konsenzusa. Uglavnom, HDZ je pustio da se oko SDP-ova zakona parlamentarna desnica i ljevica žestoko počupaju, dok je on ostao po strani, kao da ga se cijela stvar uopće ne tiče. Da bi onda u glasanju završio u čvrstom zagrljaju s ljutim desničarima, koji faktički traže zabranu svakog pobačaja, po uzoru na režim u Poljskoj. Gdje žene umiru od sepse, jer im ni mrtva čeda ne dopuštaju pobaciti.

HDZ je tako digao ruku u bloku s Mostom, Domovinskim pokretom i ostalim strankama zdesna koje Plenković očima ne može vidjeti, dok su mu koalicijski partneri s centra i liberalne ljevice, predstavnici manjina, HSLS i reformisti, uglavnom glasali s protuhadezeovskom opozicijom. Nikakve dugoročne zaključke iz tog novog odnosa snaga ne treba izvlačiti. Svaki će se od tih preletača već prvom idućom prilikom vratiti u svoje jato. Vjerojatno s objašnjenjem kako bi bez njihova utjecaja HDZ posve podesničario. Što bi trebalo značiti – tako plaše javnost – da bi zakoni, pa i onaj o pobačaju, bili još gori i nazadniji. Svejedno, slika ostaje. Kao da je uklesana u kamen. Kad je o reproduktivnim pravima žena riječ HDZ je zajedno s rigidnom desnicom. Andrej Plenković rame uz rame s Penavom, Raspudićima i Zekanovićem.

Društvena regresija

Slučaj Mirele Čavajda otkriva užasne razmjere nazadovanja i potonuća Hrvatske u mrakove, društvenu regresiju, primitivizam, sirovost i surovost, neciviliziranost i katolibansku močvaru, baruštinu i mulj. U Saboru časni zastupnici povlače znak jednakosti između pobačaja i ratnog zločina, između liječnika koji ga obavi i četnika koji je devedesetih „gurnuo pušku u vaginu jedne trudnice i opalio“. HDZ-ov nerealizirani ministar zdravstva, za utjehu nagrađen mjestom šefa KBC-a Zagreb, sije moralnu paniku lažno tvrdeći da se nakon pobačaja u visokom stupnju trudnoće, što je za njega ravno ubojstvu, plod iz majke vadi u dijelovima. Natpolovična većina ginekologa u Hrvatskoj odbija raditi abortuse. Enorman rast broja doktora s prizivom savjesti, zbog kojeg neke državne bolnice uopće više ne mogu funkcionirati, u velikoj je mjeri rezultat oportunizma, prilagođavanja medicinskog osoblja vladajućim kadrovskim filtrima, povezan s klerikalizacijom zdravstva. U bolnici na Svetom Duhu u Zagrebu, u kojoj već osam godina uopće nema prekida trudnoća, jer su svi doktori i sestre navodno tankoćutne savjesti, nemaju psihologa, ali imaju duhovnika. Ginekologija se u Hrvatskoj guši u hipokriziji.

Mirela Čavajda imala je hrabrosti da sa svojom mukom izađe u javnost. Da se za svoja prava bori dopuštajući da njena tragedija i njene intimnosti postanu javna stvar. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Praksa kršenja zakonom garantiranih prava žena posve je nekažnjivo pretvorena u pravilo. Velikim dijelom zahvaljujući utjecaju Crkve i militantno patrijarhalnog dijela klera. Hod za život, vjerski fundamentalisti koji traže potpunu zabranu pobačaja, i ovog proljeća marširaju Hrvatskom. Za smanjenje broja neželjenih trudnoća edukacijom i kontracepcijom ni da bi čuli. Žena je po njima tek ljudski inkubator, prirodni stroj za rađanje djece. Na svaki spomen uvođenja građanskog i seksualnog odgoja dižu bunu. Pred kojom će oni kojima je povjereno upravljanje državom uvijek kukavički podviti rep.

Mirela Čavajda imala je hrabrosti da sa svojom mukom izađe u javnost. Da se za svoja prava bori dopuštajući da njena tragedija i njene intimnosti postanu javna stvar. Da se njenom sudbinom bave pozvani i nepozvani, dobronamjerni i zlonamjerni, vlast i svjetina, oni koji se s njenom golgotom solidariziraju i oni koji je sadistički razvlače po galgama. Učinila je dobro za hrvatsko društvo, loše za sebe. Vjerojatno bi mnogo manje patila da se nije bunila ni borila, da nije tražila pravdu, da je poslušala savjet i bez pitanja otišla tamo gdje su joj spremni pomoći. Ne bi bila jedina. Znamo za žene koje su kroz slične situacije prošle tiho, daleko od javnosti. Koje su brutalnost sustava šutke otrpjele, pa je i bol njihova ostala posve privatna, nepoznata drugima. Ali premda patnice, pomirene sa sudbinom ne postaju zastava koju će drugi u borbi za prava žena koristiti. Kao što je to Mirela Čavajda postala. Zato je država prema njoj bila posebno gruba i nemilosrdna. Mrcvare je i stigmatiziraju, kako bi obeshrabrili i uplašili svaku ženu koja bi krenula njenim stopama. Svakoga tko bi mogao pomisliti da ima neka prava ili bi se za njih htio tući. Što je Hrvatska napravila a da se neka buduća Mirela Čavajda nikada više ne dogodi? Zapravo ništa! Slučaj će se s vremenom zatvoriti, a da se ništa u državi nije promijenilo. Vlast svojim odnosom prema jednoj ženi i njenoj muci šalje poruku da je svaka pobuna uzaludna.