Milanoviću se ne može dogoditi da, poput aktualne predsjednice, potroši mandat politički lutajući od nemila do nedraga, kao da se ni nakon skoro pet godina na Pantovčaku ni sama još ne može odlučiti jesu li joj društvo političari svjetskog ranga ili je jaranica zadrtim desničarima i kriminalcima

Baš kao što je nakon smrti Ivice Račana, dok su drugi još brisali suze, stvarne ili glumljene, svejedno, istrčao pred SDP i sam sebe kandidirao za nasljednika preminulog lidera, baš tako je Zoran Milanović i sada požurio objaviti svoj ulazak u predsjedničku utakmicu, ne čekajući odluku stranke. Na samom startu potvrdio je svoju fajtersku narav. Spreman je izići i boriti se za svoje ciljeve, premda nije posve jasno zašto se odlučio upustiti u bitku za osvajanje Pantovčaka.

Dok je bio premijer, dakle na poziciji koja osigurava stvarnu vlast u državi, funkciju predsjednika Republike jako je bagatelizirao. Zagovarao je njeno ustavno rekomponiranje i biranje šefa države u parlamentu i tvrdio da ga taj položaj baš nimalo ne zanima. Sad će se tući za poziciju koja je, po njemu, drugorazredna i objektivno daleko ispod moći koju je kao predsjednik Vlade nekada posjedovao. Predsjednička funkcija, uglavnom protokolarna, ne odgovara ni njegovu psihološkom profilu. Ali možda odgovara njegovim radnim kapacitetima. Ostavljajući politiku prije tri godine, Milanović je govorio kako je vrijeme da u privatnom biznisu zaradi neki ozbiljan novac. Čini se da do tog cilja još nije dobacio. Ako je suditi po dostupnim informacijama – dio kojih gradeći priču o svojim poslovnim uspjesima, o tome da po svijetu bere honorare u rangu bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, sam pušta prema medijima – zarađuje solidno, ali ništa spektakularno.

PUTIN I TRUMP ILI BUJANEC I MAMIĆ

Pred novinare, da objavi kandidaturu, Zoran Milanović izišao je uobičajeno nespreman, improvizirajući, bez jake poruke. Najzanimljivije djeluje njegov slogan pod kojim će voditi kampanju. Odlučio se predstavljati kao „predsjednik s karakterom“. U zemlji preplavljenoj beskarakternim političarima, ljudima bez boje i mirisa, koji niti smrde nit’ mirišu, to svakako može djelovati privlačno. Bivši premijer, a sada pretendent na funkciju šefa države, sasvim sigurno ne spada u bezlične. Njemu se ne može dogoditi da, poput aktualne predsjednice, potroši mandat politički lutajući od nemila do nedraga, kao da se ni nakon skoro pet godina na Pantovčaku ni sama još ne može odlučiti jesu li joj društvo političari svjetskog ranga ili je jaranica zadrtim desničarima i kriminalcima. Pretendira li na partnerstvo s političkim kapitalcima poput Trumpa ili Putina ili preferira uvezivanje s notornim Bujancem i terevenke s Mamićima.

Nasuprot aktualnoj predsjednici, koja mijenja stavove brže nego haljine, Zoran Milanović pokušava profitirati nazivajući se kandidatom s karakterom. Zaista, za njega ne možeš reći da ne znaš što nosi. Ima karakter, ali jako težak. Predstavlja mu blagoslov, ali i prokletstvo. Krase ga, poznato je, intelektualna znatiželja i dobrodošli cinizam, uglavnom dobro korespondira s modernim svijetom, njegov govor zna biti iskričav, pun iznenađenja, originalnih metafora, ali i dosadnog pametovanja i uvreda. Nažalost, u politici se profilirao kao konfliktna ličnost i prznica. Često pokretan inatom i škorpionskom potrebom da ujeda. Nije pokazao sposobnost okupljanja, pokazao je volju za sukobljavanjem, često i bezrazložnim. Njegov je karakter suprotan svemu što bi predsjednik Hrvatske trebao biti. Funkcija šefa države, ustavno bez velikih ovlasti, traži smirenu i stabilnu ličnost, velikog moralnog integriteta, po mogućnosti mudru, s ozbiljnim autoritetom u javnosti. Čovjeka kojemu jezik neće trčati ispred pameti. Koji će graditi partnerstva, a neće se dokazivati rušenjem mostova. Koji će znati biti predsjednik svih građana.

MILANOVIĆEVI DEMONI

Kandidiranje Zorana Milanovića predstavlja ozbiljan poraz hrvatske ljevice. Istina, u njegovu vremenu SDP je postizao svoje najbolje rezultate, ali kad se nakon skoro deset godina vladanja Iblerom i nekoliko izgubljenih izbornih rundi odlučio povući, stranku je ostavio u rasulu, politički i kadrovski devastiranu. Riječ je o porazu jer je SDP napravio krug od Zorana Milanovića do Zorana Milanovića. Čovjek koji je otišao kao gubitnik sada se vraća kao za stranku dobitna kombinacija. Ekipa koja je prije skoro tri godine, nakon njegova iskrcavanja, preuzela SDP, svojim ga je političkim deficitima i pogubljenošću uspjela rehabilitirati. Prema njihovim rezultatima ni bivši se šef stranke više ne čini tako neuspješnim. SDP je poražen jer nije uspio iznjedriti ni jednu ličnost koja bi sada na predsjedničkim izborima mogla potegnuti ili dobaciti do njegovih rezultata.

S anketnom potporom od blizu 20 posto Milanović je trenutno glavni izazivač aktualne šefice države. Premda je svojedobno s čela SDP-a otišao kao luzer, nitko mu u stranci danas nije ni do koljena. Ali najboljim kandidatom ne čini ga to što bi on sam zaista bio dobar, sjajan ili sposoban, nego to što su svi drugi mnogo, mnogo lošiji. Davoru Bernardiću napravio je veliku uslugu kad se odlučio kandidirati. Bez obzira na to što će za sebe reći da se ne smatra kandidatom ljevice. I bez obzira na to što će od stranke uzeti pare za kampanju i logistiku, ali će utakmicu voditi kao vlastiti projekt. SDP i ljevica mogu profitirati samo ako Zoran Milanović u borbi za predsjednički tron bude nastupao kao glas zaista moderne i progresivne Hrvatske. Predispozicije postoje, ali u njegovu slučaju nema garancija. Nikad ne znaš gdje će ga njegovi demoni odvući.

Nasuprot aktualnoj predsjednici, koja mijenja stavove brže nego haljine, Zoran Milanović pokušava profitirati nazivajući se kandidatom s karakterom. Zaista, za njega ne možeš reći da ne znaš što nosi. Ima karakter, ali jako težak. Predstavlja mu blagoslov, ali i prokletstvo. Nažalost, u politici se profilirao kao konfliktna ličnost i prznica

No i s takvim nepouzdanim lovcem na Pantovčak, SDP je trenutno u mnogo boljoj poziciji od konkurencije s desnice. HDZ svog predsjedničkog kandidata još nema i kako stvari sada stoje, veliko je pitanje kada će ga uopće dobiti. Andrej Plenković čak se našao u ponižavajućem položaju da aktualnu predsjednicu već mjesecima javno, gotovo na koljenima, mora moliti da napokon objavi da ide po novi mandat, što milostiva nastavlja ignorirati, kao da joj do potpore HDZ-a uopće nije stalo. Njeno izmotavanje špekulantske je prirode. Kuloari odavno šuškaju da Kolinda Grabar-Kitarović sebi pokušava osigurati lukrativni položaj izvan Hrvatske. Funkcija predsjednice države rezervna je opcija. Trenutno kupuje vrijeme, dok ne vidi hoće li iz Bruxellesa dobiti ponudu za koju će reći da se ne može odbiti. Europska piramida vlasti upravo se pokušava složiti, a hrvatska predsjednica sanja o tome da bi se i sama tamo mogla udjenuti.

PREDSJEDNICA IZBUŠENA AFERAMA

Situacija u njenoj navodno voljenoj Hrvatskoj jako se komplicira pa je love nervoza i panika da će na koncu ostati praznih ruku. HDZ je na europskim izborima podbacio i veliko je pitanje može li osigurati glasove za osvajanje novog mandata. Osim toga, odmicanjem od ljute desnice, što je bio Plenkovićev uvjet za HDZ-ovu potporu, revoltirala je družbu svojih crnokošuljaških saveznika, koji sada prijete osvetom. Našla se tako u gotovo nemogućem položaju, pred velikim pitanjem kako da napravi novi zaokret prema desnici, a da ne izgubi centar. Opet se ulizuje desnilu, valjda kako bi otupila prijeteće ujedanje, ali takvi je manevri odvajaju od umjerenog dijela biračkog tijela, bez kojeg na predsjedničkim izborima nema pobjede. Na koncu, aktualna predsjednica temeljito je izbušena brojnim aferama i blamažama pa se Šeksova natuknica o mogućem pojavljivanju po nju kompromitirajućih materijala ne čini nerealnom. Ako Zoran Milanović juriša na nju s ambicijom da postane Šaka s Pantovčaka, Kolinda Grabar-Kitarović funkcionira kao gospođa Bruka s Pantovčaka. HDZ se, nažalost, doveo u situaciju da boljeg kandidata trenutno nema.

Osim ako adoptira Miroslava Škoru. Estradna zvijezda izmišljena je i gurnuta u predsjedničku utakmicu kao osveta Kolindinih iznevjerenih desničara. Ali čovjek je pametniji od svojih pjesmuljaka i unijet će, izgleda, novu dinamiku u predstojeće izbore. Odbija se svesti tek na to da vodi borbu na desnici u korist ljevice. Kao ličnost velike popularnosti i značajnih poslovnih sposobnosti, usto doktor znanosti – bivši predsjednik Josipović naziva ga ozbiljnim intelektualcem – Škoro vjerojatno može računati na onu Hrvatsku koja je zgađena svojim političkim elitama. Trend koji je u nekim drugim državama na najviše funkcije izbacio ljude koji se politikom dosad nisu profesionalno bavili. Glumce i razne vrste zabavljača.

ZA ŠKORU JE RAT ZAVRŠIO

Škorini dosadašnji izleti u politiku nisu se pokazali previše uspješnima, ali prve poruke u ulozi predsjedničkog kandidata dobro se primaju u javnosti. Poput one da je za njega Drugi svjetski rat završio 1945. godine i da se neće baviti prošlošću, nego modernom hrvatskom državom. Ili one da odbija suradnju s ekstremnim političkim opcijama. Politički djeluje vjerodostojnije nego prevrtljiva predsjednica. Bude li Milanović nastupao kao agresivac, čemu je inače sklon, Škoro može dobiti glasove i dijela nedesne, umjerene Hrvatske. Ostane li HDZ na koncu bez svog predsjedničkog kandidata, možda mu ponudi deal. Dio stranke već traži da zaborave gospođu Grabar-Kitarović i podupru ga kao svog kandidata. Ali čak ako se to i ne dogodi, lako je moguće da u drugom krugu predsjedničkih izbora u ring ulaze dva iznenađenja – Zoran Milanović i Miroslav Škoro.