Martina Dalić potpuno je u pravu kad tvrdi da ono što je svojedobno radila u Agrokoru predstavlja glavnu referencu za njeno postavljanje na čelo koprivničke Podravke. Bivša potpredsjednica Vlade koja je prije skoro tri godine, teško kompromitirana aferom Borg, morala otići, sada se voljom premijera Plenkovića na velika vrata vraća na funkciju kojom država praktično raspolaže.

Njen povratak ne znači da nije bilo razloga za odlazak. Martina Dalić se ne vraća jer je svoj posao u Agrokoru odlično, bez mane, odradila. Rješenje, koje politika slavi kao spašavanje Agrokora i spašavanje Hrvatske od posljedica sloma jedne velike kompanije, svodi se, kako će reći jedan od vrhunskih hrvatskih ekonomista, na sljedeće: američki su fondovi pokupili pare, ruske banke uzele vlasništvo, mali su dioničari izgubili, a savjetnički kružok pod skutom ministrice Martine Dalić debelo zaradio. Protok vremena nije revidirao činjenicu da je njena tajna interesna Borg skupina, pisci specijalnog zakona a potom i njegovi provoditelji, funkcionirala kao ekipa za financijsko, pola milijarde teško čerupanje Agrokora.

Ortak iz Agrokora

Svemu tome unatoč, Agrokor je Martini Dalić danas referenca za novi posao jer je u onom prije tri godine bila zajedno s Plenkovićem. Ona sama ne propusti naglasiti da su u tome bili skupa. „Posao koji sam u ime Vlade, uz pomoć i podršku premijera vodila“. Ali ne detaljizira. Svojedobno objavljeni mailovi potvrđuju da mu nije radila iza leđa. Plenković joj je ostao dužan i zato što je sama snosila konzekvence. Otišla je iz Vlade, ali očito nikada nije otišla iz njegova srca, pa joj namješta masno plaćene poslove ili se s kompletnom svitom nacrtava na promociji knjige kojom se Martina Dalić pokušava predstaviti kao likvidatorica hrvatske varijante ortačkog kapitalizma. Sada je ortak iz Agrokora časti funkcijom u Podravci. Vjerojatno iz zahvalnosti jer je šutjela. Jer nije govorila o njegovoj ulozi u problematičnim odlukama vezanim uz restrukturiranje Agrokora.

Uglavnom, lady Borg opet jaše. Premda se voli predstavljati kao neoliberalka, Martina Dalić ne vidi ništa problematično u činjenici da je premijer praktično postavlja na čelo kompanije u kojoj država nema većinsko vlasništvo. Kao što ni on ne nalazi ništa kontroverzno u tome da u upravo usvojenoj Nacionalnoj strategiji najavljuje smanjenje uloge države u gospodarstvu, a istodobno svoje ljude instalira po funkcijama koje formalno nisu pod njegovom ingerencijom. Pitanje je što će Podravka s Martinom Dalić dobiti. Ona je financijski stručnjak, s industrijom, pa ni onom prehrambenom, nema iskustva. Na riječima reformatorica, karijerom dobro udjenuta u državni kapitalizam, kakav je na djelu u Hrvatskoj. Navodna demonterka ortačkih sprega, na čelu ortačke skupine. U nekoliko se navrata pokazala eksponentom vrlo prepoznatljive grabežne grupacije koja rado miksa javno dobro i privatne interese. Taj je kružok stajao i iza ideje da se Ina kupi tako što bi se dio Hrvatske elektroprivrede prodao. Hoće li se isti sada pojaviti i u Podravci?

Problem percepcije

Ne treba zaboraviti da Martina Dalić nikada nije priznala da bi s Borgom u bilo čemu pogriješila. I ona i premijer uporno inzistiraju na tome da su jedini problem imali s percepcijom. Kao, morala je otići zbog lošeg dojma, a ne zato što je možda nešto krivo uradila. Dala je ostavku navodno isključivo zbog pritiska javnosti, a ne zbog nepravilnosti i skandaloznih pogodovanja prilikom donošenja lex Agrokora i njegove implementacije. Medijski zagovornici gospođe Dalić sada pokušavaju prodati priču kako su jedino njeno slabo mjesto komunikacijske sposobnosti. Nije, dakle, problem u Borgu, nego u njenoj prijekoj naravi i nedobrom javnom predstavljanju. Ništa što se s malo retuša ne bi moglo riješiti.

Veliki povratak Martine Dalić nije jedini, nego samo jedan od pokazatelja uznapredovalog procesa koji bi se mogao označiti kao borgizacija Hrvatske. Neposredno pred njeno instaliranje u Podravku Visoki je upravni sud prihvatio žalbu Milana Bandića i ukinuo odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa da je ovaj nekim svojim postupcima povrijedio načela savjesnog i odgovornog obnašanja dužnosti. Ta se dalekosežna presuda odnosi na sve slične slučajeve. Između ostalog i na slučajeve Andreja Plenkovića i Martine Dalić u vezi s Agrokorom. Rušeći neke od najzvučnijih odluka Povjerenstva, Visoki upravni sud drastično reducira njegove ovlasti. Faktički ga ostavlja bez zuba. Svodi na mjeru na koju ga aktualni premijer sa svojim kuščevićima i ostalim rimcima već godinama pokušava srezati.

Ako Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa praktično više ne može odlučivati o tome je li netko privatni interes stavio ispred javnog, onda je veliko pitanje kakav je uopće smisao njegova postojanja. Načela savjesnog i odgovornog obnašanja dužnosti ostaju mrtvo slovo na papiru ako se na njihove povrede više neće reagirati. Ni Borg u tom slučaju više nije sramota ni krimen, nego se pretvara u standard.

Kao što se pod normalnost, kao stup stabilnosti Hrvatske, predstavlja obrana parazitskih, u slučaju Hrvatske gospodarske komore, ili klijentelističkih struktura, u slučaju ovih dana najavljenih inovacija zakona o braniteljima. Trenutno se sve napetiji odnosi između državnog i privatnog sektora kristaliziraju u sporu oko obaveznog članstva u HGK-u, instituciji koju predsjednik Milanović bez pardona naziva političkom jazbinom, koja funkcionira kao eldorado za uhljebe. Zahtjeve za ukidanjem prisilne članarine premijer proglašava cirkusom, oporbenim hirom, populizmom i demagogijom, pa je kupujući vrijeme izveo manevar najavljujući reformu komorskog sustava i postupno, kroz nekoliko godina rastegnuto smanjivanje članarina. Stari trik kojim se HDZ u nekoliko navrata već poslužio. Ekonomist Velimir Šonje svjedoči da se još početkom devedesetih u uredima Tuđmanovih savjetnika razgovaralo o modernizaciji iz socijalizma naslijeđenih privrednih komora. Njegov je zaključak da se trideset godina institucionalnog statusa quo pretvorilo u jedan od glavnih izvora osjećaja društvene nepravde.

Taj osjećaj hrane i prilično frapantni podaci o primanjima šefa HGK. Luka Burilović mjesečno zgrne šezdesetak tisuća kuna, dvostruko više od predsjednika države i Vlade. Skoro polovica tog iznosa kapne od plaće, druga polovica od članstva u nadzornim odborima Ine i Podravke, gdje je stigao pogurancem iz Banskih dvora. A premijer rušiteljima institucija i države naziva one koji više ne žele financirati takav poredak stvari.

Zakon o braniteljima

Metastaziranje Borg-logike još je napadnije u netom najavljenoj promjeni prije tri godine usvojenog zakona o braniteljima. Njegovi su autori nezadovoljni zbog navodno sporog ostvarivanja predviđenih prava, pa je ministar Medved odlučio udariti prečicom. Ukinuo bi stručnu procjenu, dosad potrebnu za stjecanje statusa ratnog vojnog invalida. Umjesto Zavoda za vještačenje postupak će odrađivati liječnička povjerenstva koja će ministar imenovati. Ni uvid u ratni put više neće biti obligatoran. Očito je da bi se svaka ekspertiza izbacila, a kriteriji maksimalno olabavili. Bitno bi se proširilo i pravo na stambeno zbrinjavanje, što će omogućiti, kako će reći bivši ministar branitelja Fred Matić, da se kompletan HVO preseli u Hrvatsku. Četvrt stoljeća od završetka rata dodatno bi se za djecu branitelja, danas mahom zrele ljude, proširilo pravo prednosti pri zapošljavanju. Braniteljske se povlastice tako prenose na iduću generaciju, kao nekakvo nasljedno pravo, obiteljska stečevina, a veteranska se populacija konstituira kao posebna, povlaštena klasa.

Andrej Plenković zaista misli da može sve što hoće. Obaveze preuzete dosadašnjim zakonom već su pretežak teret za Hrvatsku. Novo ih bujanje čini nepodnošljivim, materijalno i psihološki. Država je financijski iscrpljena, ekonomskim posljedicama pandemije i učincima dvaju razornih potresa. Veliki je dio nacije egzistencijalno bačen na koljena. Ljudi su osiromašili, mnogi su prisiljeni živjeti od državne crkavice. Gase se radna mjesta, obrti i privrednici propadaju. Godinu dana od velike trešnje obnova Zagreba još nije pravo ni započela. Postradali su po kontejnerima, po obodima glavnog grada i na Baniji.

Razbacivati se u takvoj situaciji novim pravima, i to za skupinu koja već uživa brojne privilegije, nije odveć pametno. Proizvest će nezadovoljstvo. Produbiti osjećaj nepravde. Koji može postati eksplozivan. Pametna vlast tu opasnost nikako ne bi smjela podcijeniti. Premijer bi morao voditi računa o tome da granice njegovih odluka ne određuje samo broj zastupničkih ruku kojima raspolaže, nego i njihova prihvaćenost u javnosti. Borgijada koja eskalira – od praktične rehabilitacije Martine Dalić do bildanja veteranskih prava daleko preko ustavnog načela ravnopravnosti građana i ekonomskih mogućnosti države – mogla bi rezultirati ozbiljnijim revoltom. Njegove se naznake već primijete. Takvog se scenarija treba bojati. Reputacijska šteta koju bi Andrej Plenković mogao imati najmanji je, spomena nevrijedan problem.

KOMENTAR JELENE LOVRIĆ: Zaista, otkud medijima ta iritantna ideja da bi Plenković surađivao s Bandićem?