Andrej Plenković sustavno Zorana Milanovića naziva kršiteljem Ustava. Posljednjih dana svojoj difamacijskoj kampanji dodaje optužbu da protiv Ustava rade i svi koji ga podupiru. Njegovi „lijevi jataci“, kako premijer naziva SDP i stranke uvezane u koaliciju Rijeke pravde, valjda i birači koji će im dati glas. „Svi koji podržavaju nekoga tko krši Ustav i radi protiv ustavnog poretka Republike Hrvatske, oni isto krše Ustav“, inkvizicijski će presuditi. Sam sebe predstavljajući kao poštovatelja i branitelja Ustava, konkurenciju pokušava izbaciti iz izborne utakmice.

Čak će tvrditi da nitko bez izvornog izbornog mandata ne bi smio pretendirati na mjesto premijera. Odnosno da Milanović ne može biti premijer jer nije dao ostavku i formalno ne sudjeluje u izbornom procesu. “Principijelno se protivim takvoj demokratskoj deformaciji. Onaj tko želi biti hrvatski premijer mora ići u političku utakmicu, mora se izložiti, a ne kršiti sva demokratska načela i naš ustavni poredak”, kaže.

Mali je problem što ni u Ustavu ni u zakonima tog uvjetovanja nema, što znači da ih Plenković rasteže po vlastitoj volji, poigravajući se ustavnom normom, neki će analitičari reći i samim smislom vladavine prava. Kad ga podsjete kako je upravo HDZ prije devet godina za šefa vlade doveo čovjeka koji ne samo da nije sudjelovao u izbornom procesu, nego je imao velikih problema i s hrvatskim jezikom, odgovara da se to za njegova mandata na čelu stranke nikada ne bi moglo dogoditi.

Pa se novinari prisjete kako je u jednom kritičnom trenutku Plenković iz Bruxellesa, gdje je bio europarlamentarac, u pismu vlastitoj stranci zagovarao potporu premijeru koji kroz saborske izbore nije prošao. Ali ima i svježijih primjera koji ga demantiraju. Prije četiri godine aktivno je sudjelovao u dovođenju Ursule von der Leyen na čelo Europske komisije, premda gospođa na izborima nije bila i nije imala izborni legitimitet. Toliko o njegovom deformiranju demokracije.

Tanka vjerodostojnost

Nije to jedini problem s premijerovom navodnom principijelnošću. Vjerodostojnost mu se jako stanjila. Teško da se Andrej Plenković može smatrati braniteljem Ustava, kako se javnosti sada pokušava prodati, kada i sam prema temeljnom, konstitutivnom aktu države pokazuje vrlo elastičan odnos. Njegova retorika nije onako brahijalna kao Milanovićeva, on nikada ne bi tako incidentno uskočio u izborni proces. Ali upravo on je otvorio Pandorinu kutiju. Pokrenuo spiralu relativizacije i rastakanja Ustava, koja sa šokantnim uletom šefa države u kampanju ulazi u svoj krešendo. Premijer je, mnogo više od onoga kojega sada naziva kršiteljem Ustava, odgovoran za stvaranje ozračja pravne nesigurnosti, neregularnosti i kaotičnosti, koje danas vlada Hrvatskom. Nije Zoran Milanović pao s Marsa, premda se ponekad tako čini. On je sa svojom divljom kandidaturom za premijera samo trenutno krajnja točka procesa koji je Andrej Plenković u svom dvostrukom premijerskom mandatu vodio.

Opasan je proces inicirao, prvo, svojim potpunim ignoriranjem okvira u koji ga Ustav kao šefa Vlade smješta. Premijer će svoju funkciju rastezati do, pa i preko kancelarskih dimenzija. Javno pokazuje komotan, često i prezriv odnos prema pravnoj impostaciji države. Otvoreno govori da će se Ustava držati prema vlastitoj procjeni, kad i koliko bude smatrao potrebnim. Više puta je intervenirao u ustavnu arhitekturu države. Jako remeteći ustavnom normom zadani odnos snaga između ključnih državnih institucija, Predsjednika, Sabora i Vlade. Premijersku poziciju pretvorio je u svoju uvelike osobnu vlast.

Kovanje autokracije

Drugo, u kovanju svoje autokracije premijer Plenković sustavno odbija ustavnu obavezu suradnje sa šefom države. S nadmenim gađenjem odbija i bilo kakav dijalog s opozicijom. Predsjednika Republike, s jakim izbornim legitimitetom, praktično je razvlastio, onemogućavajući ga u konzumaciji svojih ustavnih ovlasti. Oporbene čelnike zna nazivati bijednicima, njegov šef Sabora smećem, kao da ne predstavljaju barem polovicu Hrvatske.

Podvala je kad njegovi partneri ovih dana javnost uvjeravaju kako je u politici sve bilo lakše dok se razgovaralo, insinuirajući kako je s Milanovićem nestala mogućnost demokratskog debatiranja. Prznica s Pantovčaka zna se služiti vulgarnim i politički toksičnim rječnikom, ali dijaloga je u Hrvatskoj nestalo s Plenkovićem. Premijer se pokazao spremnim slušati samo žubor vlastitih misli i riječi, otvoreno neprijateljski raspoložen prema opoziciji, prema javnosti, prema nezavisnim medijima, prema svakoj kritici ili oponiranju.

Treće, šef HDZ-a priredio je teren za Milanovićev upad u izbore. Eskalacijom svoje autoritarne, mogu-što-hoću volje. Tvrdoglavim inzistiranjem na rješenjima za koja se lako moglo znati da će izazvati otpor. Benevolentnim odnosom prema vlastitim korupcijskim aferama. Donošenjem zakona kojim se njihovo otkrivanje kriminalizira. Najviše instaliranjem na čelo Državnog odvjetništva odabranika koji se višestruko pokazao povezanim s ljudima s one strane zakona.

Opaki niz kojim premijer stvara uvjete za uspostavljanje nedodirljivosti vlasti. Kako bi se njegovoj družbi osigurala zakonska i institucionalna zaštitna kupola, neprobojnija od kevlara. Za pristojan svijet to je zaista bilo previše. Nepodnošljivo. Iz tog je gnijezda šiknuo gnjev, odluka da se metastaziranje njegova zloćudnog političkog kancera na svaki način pokuša zaustaviti.

Vladajući sada pokušavaju javnost uvjeriti da je predsjednik Milanović opstruktor Ustava, dok su oni navodno rigorozni poštovatelji ustavnog poretka i garancija njegove stabilnosti. U tome ih prati suport Ustavnog suda, svojim ponovno sluganskim odnosom prema HDZ-u. Ali ni tamo burevjesnika s Pantovčaka ne spominju kao kršitelja Ustava, to je šef Ustavnog suda Šeparović, mnogostruko uvezan s HDZ-om, sam dodao.

Premijer problem korupcije smatra apsolviranim time što će nojevskom gestom nijekati njegovo postojanje dok mu europski istražitelji najdražoj ministrici pušu za vratom. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Faraonski dizajniranom premijeru u pomoć su odlučili priskočiti i hrvatski biskupi. Za razliku od nekih bivših vremena kada su znali upozoriti na grijeh struktura, ovoga puta Crkva je preko svojih klerika otvoreno stala na stranu struktura grijeha i opačine. Borbu protiv korupcije spominju usputno, glavna im je briga stanje ustavno-pravnog poretka. Kao da su ustavni stručnjaci, a ne vjerski velikodostojnici, Komisija Iustitia et pax objavljuje da kršenje ustavnih odredbi ne može podržati, ne spominjući predsjednika izravno, ali jasno dajući do znanja kako im je srce na desnici.

Njihovo bi deklaratorno zalaganje za dostojanstvo politike trebalo pozdraviti, premda one koji im ližu oltare, često iz sasvim političkih razloga, u taj zahtjev zaboravljaju uključiti. Možda zato što su svikli prodavati indulgencije, a Plenković je provjereno veliki kupac i dobar platiša. Ne pita za cijenu. Zato valjda ni njegovo rasklimavanje ustavnosti na Kaptolu nisu uspjeli primijetiti.

Gerilska kampanja

Hrvatska se javnost tako u osvit izbora pokušava uvjeriti kako je gerilska Milanovićeva kampanja za državu opasnija od HDZ-ova lanca klijentelizma i korupcije. Predsjednik je, tvrde, krenuo u puzajući državni udar, dok Plenkovićeva kamarila samo krade od države, na što se narod već navikao. Hrvatska je, može se čuti, suočena s izborom između nepredvidljivog i destruktivnog predsjednika i uglavnom popeglanog premijera, koji ne djeluje rabijatno, ali mu vlast funkcionira poput sistemske hobotnice. Ili „kršitelj Ustava“ ili korupcija. Milorad Pupovac ovih dana, sav zabrinut za državu, što nitko – izgleda – ne razumije, postavlja retoričko pitanje treba li zbog nezadovoljstva jednom osobom razoriti Ustav i cijeli sustav. Naravno, nije riječ o jednom čovjeku. Turudićev izbor nije tek još jedna u nizu pogrešnih odluka vlasti. Riječ je o posljednjem činu, zasad, u dugoj drami suspendiranja i gaženja standarda demokracije. O stranačkom zaposjedanju institucija, kako bi se one učinile nemoćnima u kontroliranju vlasti.

HDZ-ovim prekomjernim granatiranjem Zorana Milanovića iz fokusa javnosti hoće se izmaknuti korupcijska narav premijerskog mandata Andreja Plenkovića, koja je trebala biti glavna tema nadolazećih izbora. Ne samo da se velikom grajom diže dimna zavjesa, iza koje bi se trebale skriti sve njihove lopovske strahote, nego vladajući biračima sada potpuno bezobrazno pokušavaju prodati priču da problem korupcije u Hrvatskoj uopće ne postoji, odnosno da ga je HDZ-ova vlast riješila. Premijer Plenković tako ovih dana spominjanje koruptivnih afera svoje ekipe naziva floskulama.

“To može govoriti samo netko tko nema nikakvu drugu ideju. Nikad veće borbe protiv korupcije nego što je bila u našem mandatu”, kaže. Ministri mu, ko pačići mali, ponavljaju isto. Ministar se Božinović ne stidi ni vlastitih sjedina kad tvrdi “korupcije je nikad manje”.

U HDZ-ovu se izbornom programu borba protiv korupcije jedva spominje. To za Andreja Plenkovića definitivno nije tema. Suradnici mu sufliraju kako se iza antikorupcijske retorike skrivaju neprijateljske namjere. Možda osudu korupcije uskoro proglase antihrvatskom djelatnošću.

Premijer, koji je zbog raznih mućki morao smijeniti rekordan broj ministara, kojemu su bliske suradnike, članove kabineta, zorom odvodili u Remetinec, ne smatra potrebnim javnosti ponuditi čak ni obećanje neke promjene. Problem korupcije smatra apsolviranim tako što će nojevskom gestom nijekati njegovo postojanje. Dok mu europski istražitelji najdražoj ministrici pušu za vratom, a kompromitirajuća prepiska iz mobitela jedne stranačke karijatide, multipraktik karaktera, ne prestaje curiti u javnost. HDZ-ov je banditizam razorio Hrvatsku.

Idućeg tjedna odlučivat će se o tome ostaje li kriminalnim aferama natopljena vlast u sedlu ili ipak slijedi smjena. To je osnovno pitanje koje će nadolazeći izbori morati riješiti. Sve ostalo spinovski je šušur i ciljano političko histeriziranje. Tko bi normalan uopće mogao vjerovati da se ekipa koja funkcionira kao mecena korupcije može smatrati čuvarom Ustava i demokratskog poretka?

NOVI PREOKRET NA POMOLU? Pitamo vas: Hoće li Zoran Milanović dati ostavku?