Dakle, iz državnog su vrha potvrdili da im je Betlehem srcu bliži od Banije, da izgradnju neke fensi šmensi kapele u dalekom gradu Palestine smatraju važnijom od obnavljanja kuća u potresom porušenim dijelovima Hrvatske.

Vladina odluka da će „hrvatsku kapelu“ u Betlehemu financirati s 450 tisuća eura prilično je iznenadila domaću javnost. U sklopu istog projekta još će neke zemlje dobiti svoje kapelice, ali hrvatska će, tvrde, biti najveća. Nije Plenković cicija! Kad je o crkvenim prohtjevima riječ! Izgradila je hrvatska država Crkvi i dvore od oniksa pa se stvorila navika: nikad dosta. Poljaka je, primjerice, deset puta više od Hrvata, usporedbe nacionalnog bogatstva pokazuju još veće razlike, ali poljska će crkvica u Betlehemu biti manja od hrvatske. Od ideje da Hrvatska iz svog proračuna sada plati izgradnju crkvenih objekata i to izvan svojih granica, skandalozniji je samo način na koji se taj bizar pokušava braniti.

Lupetanja Grlić-Radmana

Tako redovno intelektualno indisponirani ino-ministar Grlić Radman veli da će „hrvatska kapela“ promovirati cijelu državu te iznimno ojačati „međunarodnu prepoznatljivost i pozicioniranje Hrvatske u Svetoj zemlji i svijetu“. Na kritiku da možda nije vrijeme za takve projekte dok se zemlja bori ne samo s teškom i financijski zahtjevnom pandemijom, nego i posljedicama razornih potresa, dok obnova u Zagrebu još nije počela, a ljudi po Baniji žive po kontejnerima, ministar će bez zrna empatije odgovoriti frazom da „život ide dalje“ i neshvatljivo grubom porukom kako se „ne može sav novac slati na Baniju“. Uostalom, zaključio je, tih 450 tisuća eura za kapelicu, „pa to je malo bolji stan u Zagrebu“. Možda, ali to je i desetak kućica za Banijce koji su u potresu ostali bez svog doma.

Ministrova su lupetanja na tragu izjava koje su prethodno i naknadno došle od njegova šefa, Andreja Plenkovića. Premijer uobičajeno docira javnosti, tvrdeći da na kapelu trebamo biti ponosni, a ne kritizirati. Prilično neobično, ali vjerski objekat vidi kao način popularizacije hrvatskog turizma, odnosno ulaganje u turističku propagandu. Kao, hodočasnici koji u Betlehemu vide tu hrvatsku crkvicu, mogli bi poslije na odmor u Hrvatsku. Ali ključna mu je poruka: „Nešto mora i ostati, ne možemo samo obnavljati!“. Ne možemo samo obnavljati? Ispada da je obnova u Hrvatskoj u punom pogonu. Ali nije! Dok se premijer bavi izgradnjom bogomolja po dalekom svijetu, obnova u Hrvatskoj faktički stoji. Njemačka je, primjerice, ovih dana donijela odluke kojima počinje sanirati posljedice katastrofalnih poplava koje su se dogodile prije mjesec dana, u srpnju. To se zove politička ozbiljnost i odgovorna i organizirana država! Hrvatska je u drugu godinu nakon potresa u Zagrebu ušla sa sjajnim rezultatom: uspjela je srušiti tri nepopravljive kuće. Kada se počinju graditi nove – to se još ne zna. Ni jedna odluka za obnovu ili izgradnju zamjenskih obiteljskih kuća još nije donesena. A skoro dvadeset tisuća zgrada samo u Zagrebu čeka obnovu. U posljednje se vrijeme sve glasnije upozorava da se ni sredstva solidarnosti, povučena iz EU-a, možda neće stići potrošiti. Bruxelles je Hrvatskoj za postpotresnu sanaciju odobrio velike pare, nešto više od pet milijardi kuna, ali se sve to mora iskoristiti u godinu i pol dana. Rok istječe u lipnju iduće godine. Dosad je potrošeno pola raspoloživog vremena i jako mali dio raspoloživog novca. Što se ne uspije angažirati, morat će se vratiti u europsku blagajnu. Premda Hrvatska vapi za obnovom.

Posve nemaran odnos Plenkovićeve vlade prema toj do neba vapijućoj potrebi, nemoguće je racionalno objasniti. Bojimo se da to već ide u područje patologije. Premijer obnovu rijetko spominje, nije je uopće uvrstio na svoju listu prioriteta. Kada je nedavno govorio o ostavštini svoga mandata, o onome što će, kako je rekao, zauvijek ostaviti Hrvatskoj, Andrej Plenković spominje Pelješki most i teritorijalno spajanje države, ukidanje viza za SAD, ulazak u Schengen i uvođenje eura te nabavu borbenih aviona. Da bi ga trebalo pamtiti i po obnovi, na to premijer očito ne računa previše. Kada će postradali stanovnici Zagreba i Banije do novog krova nad glavom – o tome se može samo nagađati, ali kapela u Betlehemu bit će u funkciji već iduće godine.

Patogeno stanje u vrhu vlasti

Možda cijeli taj slučaj ne bi djelovao tako nepodnošljivo iritantno da ga je moguće smatrati izuzetkom. Da nije simptom jednog potpuno patogenog stanja u vrhu vlasti. Politička se klasa toliko odlijepila od stvarnosti da vjerojatno i ne shvaća koliko svojim postupcima vrijeđa ljude i izaziva ne više samo nezadovoljstvo, nego baš mučninu. Do bola je gadljivo ono što rade. Funkcioniraju poput emetika, sredstava za izazivanje povraćanja. Samo su prošloga tjedna u nekoliko slučajeva pokazali teški manjak socijalne inteligencije. Potpuni je socijalni idiotizam graditi kapelu, još jednu u gradu punom crkava, a ne graditi kuće kako bi ljudi imali mogućnost dostojanstvenog života. Kao što je politički i socijalni kretenizam kad hrvatski ministar, isti onaj Grlić Radman, koji je nedavno odbio da s predsjednikom Republike sudjeluje na summitu NATO-a, objašnjavajući kako mu je „ispod časti biti u društvu čovjeka koji se ponaša primitivno“, kad, dakle, taj ministar ode na rođendanski dernek u Mostar, Draganu Čoviću na proslavu, na koju im jaran, notorni Milorad Dodik, iz Banje Luke doleti helikopterom. Milanović za njega nije dovoljno dobro društvo, Čović i Dodik jesu?!

Mučno je gledati takvo slavljeničko razmetanje u zemlji velike sirotinje. Teško je podnijeti da šef hrvatske diplomacije sudjeluje u terevenki ozbiljnim aferama kompromitiranog čovjeka, usto toliko arogantnog da se čak i tok jedne rijeke preusmjeravao radi izgradnje njegove viletine, a koji je kao arivist velikih ambicija proslavu iskoristio za predstavljanje svog tek izrađenog obiteljskog grba, pretenciozne heraldičke konstrukcije, zapravo sprdačine, sa zlatnim lavom i mačem, orlom i šahovnicom. Kad fukara izigrava plemstvo! Na koncu, skaredno je kad se hrvatski ministar nađe uz Dodika, koji na teritorij pod svojom kontrolom Hrvatima ne dopušta povratak. Ali o tome ni ministar Grlić Radman, ni njegov šef Plenković, nikad ne govore.

Cvjeta nepovjerenje u državu

Frapantan je manjak socijalnog filinga ovih dana pokazao i financ-ministar Marić koji se inače jako trudi oko svog pristojnog i sofisticiranog imidža. Ali ni on ne vidi ništa neprilično u odluci da odmor provede na luksuznoj jahti svog prijatelja. Nije mu, izgleda, baš nimalo neugodno da ga ugošćavaju na raskošnom dvadesetmetarskom plovilu, premda je ministar u zemlji koja se po ekonomskim pokazateljima vuče po dnu Europe i javnosti je upravo morao objaviti da se PDV na sve skuplju hranu neće smanjivati. Iznenađujuće je ipak da Marić uopće ne vidi potrebu objasniti svoje postupke pa se izgovara nekakvim nepreciziranim ljudskim principima, tvrdi da štiti privatnost svog domaćina. Ali o tome je morao misliti prije nego što se na jahtu svog navodnog prijatelja ukrcao. Tek je pod Plenkovićevim pritiskom pristao otkriti njegovo ime, ali i dalje pokazuje uvrijeđenost, kao da ga se o tome baš ništa ne smije pitati, a još manje njegovu plovidbu problematizirati. Bjelodan dokaz bahatluka.

Redovno intelektualno indisponirani ino-ministar Gordan Grlić Radman veli da će ‘hrvatska kapela’ promovirati državu te ojačati ‘međunarodnu prepoznatljivost i pozicioniranje Hrvatske u Svetoj zemlji i svijetu’. PHOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

Hrvatska je – znamo – duboko indignirana ponašanjem svoje političke nomenklature. Ojađena je lošom i obijesnom vlašću i ignorantskim odnosom prema svojim životnim problemima. Dugo se vjerovalo da je hrvatski narod strpljiv kao mazga. Da se nikada neće pobuniti. Istina je da na ulice nerado izlazi. Da se za svoja prava i boljitak neće boriti. Nacija koja je u ratu znala pobjeđivati, u miru trpi poraze i šuti. Šutnja nije izraz zadovoljstva. Više je znak depresije. Dubokog potonuća. Hrvatska je prvo izgubila povjerenje u svoju političku elitu, potom u izbore i demokraciju, pa na njima sudjeluje mizeran broj građana, sada cvjeta nepovjerenje u državu i njene institucije. Politika je narodu zgadila državu. Hrvatska odustaje od Hrvatske.

Pokazuju to i recentno objavljeni podaci jednog istraživanja, prema kojemu je na zapad Europe u zadnjih osam godina iselilo čak 370 tisuća Hrvata, više nego u vrijeme Jugoslavije, kada je hrvatska dijaspora također bujala. Ali za razliku od onog vremena, ova ne sanja povratak. Nekad je povratak planiralo 80 posto Hrvata koji žive u Njemačkoj, danas samo petnaestak posto. Čak 40 posto tvrdi da se u Hrvatsku nikad neće vratiti. Ljudima je dosta države u kojoj je stranka sve, a rad ništa, u kojoj su grabež i lopovluk poželjniji od poštenja, u kojoj je korupcija princeza, a sposobnost ponižena i odbačena, u kojoj se mladi i školovani osjećaju nepotrebni, bez perspektive, a grlić-radmani drže ministarske pozicije. Hrvatska je izgubila vjeru da bi se to moglo promijeniti. Zato zauvijek odlaze. Dižu ruke od ove države. Izgubila je smisao. To je slika poraza Hrvatske. A premijer Plenković gradi kapelice po Betlehemu.