Premda nije izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda, Zlata Đurđević iz te utakmice izlazi kao moralna pobjednica. Ugledna profesorica prava ni sama se ne osjeća gubitnicom. Unatoč višemjesečnoj kampanji blaćenja i javnog sramoćenja, kojoj je na pravdi Boga bila izložena, u otvorenom pismu kaže da sudjelovanje u procesu izbora čelnika sudbene vlasti, bez obzira na rezultat, smatra svojom pobjedom jer je priliku iskoristila za otvaranje mnogih bolnih tema hrvatskog pravosuđa.

Profesorica Đurđević napravila je još jednu veliku stvar. Poslužila je kao ogledalo u kojem se kristalno jasno zrcale svi sudionici procesa izbora čelnika Vrhovnog suda. Predlagači i oni koji su odlučivali, šef države i premijer, saborski zastupnici, vlast i opozicija… Svi su se oni u ovoj priči predstavili javnosti.

Refleksi onoga što su pokazali mogli bi potrajati. Nipošto nije riječ o epizodi koja će s protekom vremena postati nevažna i otići u zaborav. Riječ je o događaju velikog značaja, koji kao na dlanu otkriva karakter svojih protagonista. Mnoge bi mogao obilježiti. Kao što je Tuđmanovu vlast zanavijek kompromitirala opstrukcija izborne volje građana u Zagrebu. Neću dopustiti oporbenu situaciju – ta se rečenica prvog hrvatskog predsjednika teško osvetila HDZ-u. Glavni grad nikada kasnije nije uspio dobiti. Vendeta bi mogla stići i one koji u Vrhovnom sudu ne dopuštaju oporbenu, odnosno HDZ-om nedirigiranu, nezavisnu situaciju.

Diskreditacija

U provedenom se postupku ponajprije, kao u kristalnom ogledalu, nije mogla ne vidjeti apsolutna superiornost kandidatkinje. Profesorica Đurđević pokazala se izvrsnom osobom, velikog znanja, stručnog i moralnog integriteta, pametna i hrabra, čvrstog karaktera. Što bi njen predlagač predsjednik Milanović rekao, „ka Gospa“.

Ni najveći joj osporavatelji to nisu mogli ne priznati. Dala je naslutiti i pokazala je kakvo bi pravosuđe s njom na čelu moglo biti. Bila se spremna izložiti do krajnjih granica da bi javnosti predstavila svoj program promjena. Ali se jednako tako, kao u zrcalu, dalo pratiti kako je vlast spremna učiniti baš sve, pa i ono najgore, da bi njen izbor onemogućila. Jer sami preferiraju posve drugačiju vrstu kadrova.

Ne biraju najbolje, nego svoje. Pa su protiv renomirane sveučilišne profesorice pokrenuli dosad neviđenu kampanju diskreditacije. Još jednom pokazujući da znanje i sposobnost kod njih ne prolaze. Da im takve vrijednosti ništa ne znače, da ih zapravo preziru.

Ogledalce je nepogrešivo otkrilo da je pohod difamacije Andrej Plenković svojeručno intonirao. Snagom svoje stranačke, HDZ-ove mašinerije onemogućio je izbor Zlate Đurđević. Ali premijerova je pobjeda Pirova. Iz cijele priče izlazi kao moralni gubitnik. Jer nikako nije mogao sakriti da svoj sukob s Pantovčakom pretpostavlja svemu drugome. Bitno je bilo ne dopustiti prolaz Milanovićevoj kandidatkinji. Pokazati se jačim od šefa države s kojim je u teškoj zavadi. Predsjednikova je možda prva, jer Ustav mu daje ovlast predlaganja prvog čovjeka pravosudne okomice, ali Plenkovićeva je praktično zadnja, odlučujuća. Premda Sabor formalno donosi odluku.

Izmišljanje grijeha

Ni Zoran Milanović nije izbjegao opasnost prelijevanja svog osobnog rivalstva s premijerom Plenkovićem na postupak kandidiranja Zlate Đurđević. Nije sporno da je predsjednik pritom počinio više grešaka. Loše je, proceduralnom prečicom, krenuo s kandidaturom. Dopustio je da stari inati zasjene meritum sukoba u ovom slučaju. Da se zamuti kako je riječ o odnosu prema promjenama u pravosuđu. Nije iskoristio mogućnost da sam dođe u Sabor i tamo stane iza svoje kandidatkinje. Bilo mu je važnije, vjerojatno, da Gordanu Jandrokoviću, s kojim je također u sukobu, ne dadne gušta. Da od njega ne mora tražiti riječ ni sudjelovanje u raspravi.

Ali, kad se sve sabere, Milanović je ipak nositelj jednog izvrsnog prijedloga. Predsjednik je predložio sjajnu Zlatu Đurđević za šeficu Vrhovnog suda, premda se svojedobno u nekim važnim stvarima nisu slagali. Dok je Andrej Plenković njen izbor grubo odbio. Iz petnih se žila upeo da izbor jedne odlične kandidatkinje onemogući. To jednostavno ne može biti isto. Zato su i medijska licitiranja o tome je li gospođa Đurđević predsjednikova ili premijerova žrtva, posve promašena.

U pokušaju kandidiranja vrijedne Zlate Đurđević precizno se, kao u ogledalu, mogao vidjeti i strašni, predatorski karakter vladajuće partije. Plenkovićeva se ekipa pokazala spremnom najgorim blatom nabacivati na neželjenu profesoricu. Bez ikakva su joj srama izmišljali grijehe, tvrdili da je u sukobu sa zakonom, da je sudjelovala u nezakonitom i protuustavnom postupku, u javnost plasirali stalno nove konstrukte i prijesne laži, uvrede i klevete. Nikakve joj fleke nisu mogli iskopati pa su maliciozno pakirali. Čuvar Sanaderovih torbi s milijunskim crnim fondovima javno se usuđivao mudrovati o tome što je ustavno i zakonito. Stranka kojoj se svako malo otkrije neki visokoprofilni, među ministarskom svitom uglavljeni korupcijski skandal ili zlouporaba položaja i moći, docira o proceduri. Nitko da se postidi, nitko da prljavu difamacijsku kampanju zaustavi. Zastrašujuće je lice vrh HDZ-a u ovom slučaju pokazao. Užasno je da se vlast na tako brutalan način obračunava s ljudima. Da promjene u pravosuđu na tako politički i ljudski besprizoran način pokušava spriječiti. Grozna je lakoća kojom konstruiraju optužnice. Kao da ih je Jakov Blažević instruirao.

Smjena na čelu Vrhovnog suda sjajno zrcali i karakter Plenkovićevih pomagača. Onih s ljute desnice i onih navodno progresivnih. Protiv profesorice Đurđević ujedinile su se sve desne stranke, ovom prilikom pokazujući da između HDZ-a i proustaških radikala nema razlike. Uz njih su praktično stali i pripadnici manjina, premda je Milorad Pupovac objašnjavao da će njegov SDSS biti suzdržan. Kao alibijem se poslužio tvrdnjom da se oni neće izjašnjavati o kandidatkinji, nego o otpočetka kontaminiranom postupku izbora. Pupovac se može osjećati uvrijeđenim zbog teških riječi koje je s predsjednikom Milanovićem prethodno razmjenjivao, ali u Saboru se odlučivalo o Zlati Đurđević, a njegova je stranka ostala među onima koji su joj uskratili podršku.

Usto, gnjevan u osudi Milanovićevih verbalnih grubosti, šef SDSS-a ni riječ da bi rekao na račun svojih političkih saveznika u HDZ-u koji su profesoricu javno gadili i masakrirali. Nije je ni pokušao uzeti u zaštitu niti je osudio nasilje. Javnosti je čak ponudio ničim argumentiranu tezu da je za propast njene kandidature kriv predsjednik Milanović. Đurđević bi, kao, imala šanse da njen predlagatelj nije ukrivo krenuo. Ne bi! Andrej Plenković i HDZ na čelu sudbene vlasti ne žele nikoga koga ne mogu kontrolirati. Ne dopuštaju ozbiljnu promjenu. Prozivajući šefa države kao tobože glavnog krivca za negativnu odluku Sabora o profesorici Đurđević, Milorad Pupovac praktički iz fokusa javnosti miče sramotno ponašanje vlasti u kojoj njegova stranka participira. Možda da bi sam sebi izmislio opravdanje. Da mu bude lakše. Da ga savjest ne muči. Duboko je zabrazdio s HDZ-om.

Rasulo u SDP–u

Neuspjeli izbor novog šefa Vrhovnog suda funkcionira kao ogledalo i u slučaju opozicijskih stranaka. Za kandidatkinju predsjednika Republike glasalo je samo mizernih 37 zastupnika. Ni polovica opozicije. Premda su je mnogi prethodno na sva usta hvalili. Ali jedni su se lomili – poput Dalije Orešković kojoj je osveta Milanoviću, jer ju je prozvao narikačom, bila važnija od promjena u pravosuđu – drugi se, poput velikog dijela SDP-a, na glasanju u Saboru uopće nisu pojavili, još jednom pokazujući svoju potpunu pogubljenost i rasulo.

Profesorica Đurđević pokazala se izvrsnom osobom velikog znanja, stručnog i moralnog integriteta, pametna i hrabra, čvrstog karaktera. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Profesorica Đurđević neće se ponovno kandidirati. Tvrdi da sudjelovanje u procesu izbora predsjednika Vrhovnog suda, unatoč neuspjehu, smatra svojom pobjedom jer su u hrvatski politički diskurs i javnost ušla bitna pitanja pravosuđa: pitanja demokratskog legitimiteta sudstva, njegova korporativističkog, zatvorenog modela funkcioniranja, odgovornosti pred građanima, uloge politike i tako dalje i tako dalje. Postupak će se ponoviti, ali vladajućima bi – izgleda – jako odgovarao status quo. Praktično to znači: umjesto uskoro bivšeg Đure Sesse, njegov zamjenik Marin Mrčela. Onaj koji zagovara da suci Vrhovnog suda sami biraju svoga predsjednika. Posve neosjetljiv na upozorenja profesorice Đurđević o demokratskom deficitu takvog rješenja.

Mrčela se već ponudio da praktično neograničeno, a ne samo privremeno, do što skorijeg izbora novog predsjednika bude na čelu Suda. Premda je do funkcije došao internim aktom, a nije dobio mandat u Ustavom i zakonom predviđenom postupku, nije biran u Saboru. Vladajući navodno već pripremaju promjenu zakona kojom bi se takav provizorij omogućio. Kojom bi se zaobišla uloga predsjednika države u izboru vrha sudbene vlasti, Milanovića bi se posredno praktično izvlastilo, a Mrčela bi do daljnjega vladao Vrhovnim sudom. Na radost Andreja Plenkovića i njegova HDZ-a.