Imat ćemo avione kakvih nema od juga Njemačke do Grčke – slavodobitno se uz potpisivanje ugovora o kupnji dvanaest borbenih aviona francuske proizvodnje isprsio Andrej Plenković, nakon čega će s dragim gostom, predsjednikom Emmanuelom Macronom, promatrati kako dva Rafalea paraju nebo iznad Markova trga. Hrvatski premijer tvrdi da je riječ o velikom iskoraku koji se čekao tridesetak godina. Uz zrakoplove ide i strateško partnerstvo s Francuskom, velikom i utjecajnom zemljom koju je dobro imati za prijatelja.

Čini se kao da ne može bolje. Premijer Plenković s razlogom puca od ponosa. Kupuje eskadrilu, doduše polovnu, ali moćnu, o čemu su njegovi prethodnici u Banskim dvorima mogli samo sanjati. I ekonomski je rast trenutno iznad očekivanja, leti u nebo, hrvatsko je gospodarstvo u trećem tromjesečju poraslo za skoro 16 posto, najviše u Europi. Da je i pandemijski pad bio rekordan, to se sada ne spominje. Za šefa Vlade, izgleda, i na političkom planu cvjetaju ruže. Unatoč brojnim korupcijskim aferama, njegova je stranka i dalje prva u državi, s gotovo dvostruko boljim rejtingom od najbliže konkurencije. Opozicija je na vrlo tankim granama, kao da ne postoji. Premijer zemljom vlada kancelarski. HDZ kontrolira sve institucije, sve do Hrvatskog narodnog kazališta, gdje je upravo izabrana intendantica sa ZNA SE kojom partijskom iskaznicom. Zanemare li se čarke s predsjednikom države, koje obojici služe za nabijanje kondicije, čini se kao da Andrej Plenković proživljava svoje zvjezdane trenutke.

Međutim, u dubini tog monumenta već radi crvotočina. Aviona kakve on kupuje nema nitko od Njemačke do Grčke, ali od Skandinavije i Baltika do Sredozemlja, od Atlantika do istočnih granica Hrvatske, do Dunava i Une, nema ni tako siromašne zemlje kao što je njegova. Ne čini se baš razumnim ni racionalnim da jedna ekonomski tako slabašna država nabavlja tako skupocjenu nebesku konjicu. Pogotovo s obzirom na druge, za život ljudi prioritetne potrebe. Na, recimo, faktički jedva započetu postpotresnu obnovu ili demografsku devastaciju Hrvatske. Euforija zbog Rafalea iznad Zagreba i ledena, potpuno neempatična ogluha države na nevolje onih hrvatskih građana koji će i ovu zimu provesti u kontejnerima.

Naravno da je posjedovanje snažne zračne flote dobro za Hrvatsku. Ali postavlja se pitanje nacionalnih prioriteta, priuštivosti i transparentnosti te ogromne investicije. Hrvatska uopće ne zna što je za nešto više od milijardu eura zapravo kupila. Kojim će oružjem letjelice raspolagati, koliki se dodatni troškovi mogu očekivati. Zna se samo da je eksploatacija Rafalea financijski vrlo zahtjevna. Upućeni strahuju da bi Hrvatska mogla ponoviti sudbinu Austrije: njihova je svojedobna, prije dvadesetak godina, kupovina aviona okončana udvostručenjem početne cijene, da bi država potom zaključila kako je njihovo održavanje postalo preskupo. Cijena hrvatske zračne akvizicije već je počela bujati, što predsjednik Milanović proglašava skandaloznim. Jednako je skandalozna i odluka da se detalji aranžmana skrivaju od javnosti. Kad je Grčka nabavljala svoje Rafalee, kompletan je ugovor prije potpisivanja predstavljen i raspravljen u njihovu parlamentu. Premijer Plenković hladno kaže da ugovor s Francuskom nikada neće objaviti.

Ali nove je disbalanse nemoguće ne vidjeti. Uglavnom, vojni proračun jako raste, zdravstveni se namjerava smanjivati. Unatoč pandemiji ili godinama već napuštenom sablasnom kosturu bolnice u Blatu. Kupujemo oružje, stezat ćemo remen socijali. Uvozimo avione, izvozimo ljude. Nikako da hrvatski građani, koji su već jednom, devedesetih, financirali stvaranje vojske, dođu na red. Da podizanje njihova životnog standarda država proglasi svojom najvažnijom zadaćom. Sigurnost nema cijenu, često se ovih dana iz usta vladajućih moglo čuti. Ali sigurnost Hrvatske nije ugrožena. Nigdje na horizontu nikakve naznake opasnosti. Vojna superiornost nad Srbijom – koju Plenkovićeva izjava o avionima kakvih nema od Njemačke do Grčke implicira – može radovati, ali Hrvatska se u trku u naoružanju, koju Beograd u posljednje vrijeme forsira, ne bi trebala hvatati. Jer ta spirala, na radost trgovaca oružjem, nema kraja. Tako je na potpisivanje ugovora o hrvatskoj kupovini francuskih borbenih zrakoplova predsjednik Srbije Vučić već smatrao potrebnim javno odgovoriti, najavljujući da “nešto uskoro stiže u Srbiju”, ne precizirajući što bi se u toj pošiljci, koja mu navodno slijeće “mnogo prije” nego će u Hrvatsku stići Rafalei, moglo nalaziti. Ukratko, objema se državama smiješi sjajna perspektiva: imat će oružje, ali je veliko pitanje hoće li biti ljudi.

Naravno da je vrlo dobro imati Francusku za strateškog partnera. Ali bi Hrvatska, kao navodno privilegirani partner Pariza u ovom dijelu Europe, prije toga trebala definirati vlastitu vanjskopolitičku i sigurnosnu strategiju. Jako je dobro kad predsjednik Macron u Zagrebu izjavi da je Hrvatska zrela za Schengen, ali odluka na koncu nije samo njegova. Za premijera Plenkovića ipak je najnezgodnije što njegovo kupovanje francuskih aviona opasno nalikuje investiciji u vlastitu budućnost. Predsjednik Milanović prvi je zavikao kako je car gol: doslovce tvrdi da ovaj “razmišlja jedino o svom parkiranju u Bruxellesu”, da na to cilja “svaki njegov potez, gesta, kupovina aviona”, da Andrej Plenković preko Rafalea osigurava pomoć u Europi vrlo utjecajnog Macrona u realizaciji svojih osobnih ambicija, da bi zaključio kako je riječ o “privatizaciji hrvatske države” i “privatluku cijele jedne stranke”. Način na koji je kupovina aviona realizirana ide na ruku špekulacijama da hrvatski premijer u tom velikom poslu nije brinuo samo o nacionalnim, nego se jako vodio i svojim vlastitim, privatnim interesima.

Političku i ljudsku staturu šefa Vlade sve više erodiraju i recentne turbulencije u hrvatskom pravosuđu. Činjenica da se slučaj obijesno pohlepne ex-ministrice Gabrijele Žalac ubrzano pretvara u slučaj Andrej Plenković. Premijer ovih dana najavljuje da će podržati glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj Šipek, unatoč teškim blamažama koje je ova sama sebi priredila. To znači da ne vidi ništa suspektno u tome da su USKOK i DORH dvije godine po svojim ladicama premetali više milijuna težak predmet Žalac, da bi zatvorili izvide tvrdeći kako za pokretanje istrage ne mogu naći dovoljno dokaza, e da bi se onda Ured europskog javnog tužitelja pokrenuo i njegovu ljubimicu pospremio u Remetinec. Ali, uhićenju unatoč, premijer o izvrsnosti svoje nekadašnje ministrice ne prestaje talambasati.

Podrži li zaista glavnu državnu odvjetnicu, premijer Plenković pokazuje da mu ne smeta ni to što je gospođa Hrvoj Šipek uhvaćena u laži. Ni to što sama sebi skače u usta, prvo tvrdeći da o slučaju Žalac ništa nije znala, odnosno da sporne odluke datiraju iz vremena prije njenog mandata, onda da ni papire na vlastitom stolu nije čitala, da bi se na koncu ispostavilo kako je u odustajanju od istrage i zataškavanju i osobno sudjelovala. Ne pokrene li smjenu na čelu USKOK-a i DORH-a, šef se Vlade ne može oprati od sumnje da malverzacije i kaotično stanje u tim institucijama ne smatra problemom. Odnosno da mu odgovara ako za glavnu državnu odvjetnicu ima lažljivicu, osobu bez vlastitog stručnog i moralnog integriteta, sklonu muljanju. A to onda znači da je deklarirana borba protiv korupcije tek floskula ili mu, suprotno proklamacijama, nije u fokusu. Čuvajući one koji su nečinjenjem pokušali zaštititi jako mu blisku ministricu Žalac, premijer Plenković otkriva vlastitu problematičnost. Otkriva da je i sam zahvaćen truljenjem.

Hrvatski premijer tvrdi da je riječ o velikom iskoraku koji se čekao tridesetak godina. Uz zrakoplove ide i strateško partnerstvo s Francuskom, velikom i utjecajnom zemljom koju je dobro imati za prijatelja. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Apsolutističku, mogu-što-hoću poziciju Andreja Plenkovića jako nagrizaju i prošlotjedne opetovane masovne demonstracije. Covid i često smušene epidemiološke mjere, cijepljenje i uvođenje potvrda poslužili su kao detonator masivnih, u velikoj mjeri anarhičnih i destruktivnih antivladinih prosvjeda. Bez jasnog liderstva, labave i konfuzne organizacije, unutar sebe nepovezan i heterogen do svađe i sukobljavanja, taj konglomerat antivaksera, protustožeraša, vjerskih fanatika, radikalnih desničara i lunatika, fratara koji pozivaju na rat i samozvanih proroka koji bi osvajali javnu televiziju, manipulatora i izmanipuliranih, pandemijom ili nečim drugim razljućenih i sluđenih ljudi, sve redom glasnih i gnjevnih, dakle ta rijeka pobune koja se zavaljala Zagrebom sigurno nema snagu za rušenje vlasti. Ali je nikako ne treba podcijeniti. Ne treba je podcijeniti jer pokazuje količinu godinama nagomilavanog nezadovoljstva, frustracija i bijesa. Pokazuje i ekstremnu društvenu zapuštenost. Izraz je uglavnom neartikuliranim gnjevom nabijene nacije.

Posebno zabrinjava što se na centralnom zagrebačkom trgu, vlasti pod nosom, postrojilo – prema procjenama – oko dvije tisuće paramilitaraca, takozvana 1. dragovoljačka bojna, nabrušeni momci koji će drekom pozivajući u boj, u boj, pod ustaškim “Za dom spremni!”, objaviti da se stavljaju na raspolaganje policiji i vojsci za “uvođenje reda u hrvatsku državu te privođenje slijepih neoglobalističkih slugu”. Premijer se Plenković voli hvaliti uspjesima u sprečavanju nastanka socijalnih fraktura u Hrvatskoj. Recentni prosvjedi govore da je hrvatsko društvo jako podijeljeno, potrgano i polomljeno, što se vuče dugo i nije rezultat samo njegove vlasti. No vladajući krugovi nikad nisu bili uži nego danas, praktično svedeni na samo jednu stranku. Potreba za socijalnom kohezijom kao da ne postoji. Armija isključenih sve je masovnija. Nepovjerenje i prezir prema institucijama države enormno rastu. Krizna vremena te procese zgušnjavaju i radikaliziraju.

Vlast premijera Plenkovića jako loše upravlja pandemijskom krizom. Osigurala je cjepivo, ali to nije dovoljno. Pogotovo kad svojim postupcima ruinira povjerenje u Stožer i epidemiološke mjere. Po procijepljenosti stanovništva Hrvatska je na začelju Europe, po covid-smrtnosti među prvacima EU-a. O odgovornosti za tako veliki broj umrlih nitko ne govori. Preminuli se evidentiraju, ali kao da se ne radi o ljudima. Samo brojevi, suha, od emocija ispražnjena statistika. Potpuna rezistentnost, evidentna nedirnutost vladajućih dramom koja se već više od godinu dana događa po bolnicama i grobljima povećava nesigurnost, frustraciju i revolt. Paradiranje s avionima, dok se ritam smrti u Hrvatskoj ubrzava, djeluje kao izgubljenost u vremenu i prostoru. Ali Plenkovićeva se vlast na koncu neće mjeriti po Rafaleima, nego po rezultatima borbe s koronom.