Kad nisu onda dok je bilo potrebno, prvi ljudi države, i predsjednik Milanović i premijer Plenković, strašnu invaziju Rusije na Ukrajinu vide, izgleda, kao priliku da se i sami predstave kao veliki ratnici. Kad je devedesetih trebalo braniti Hrvatsku, njih su dvojica izbjegli uzeti oružje u ruke. Sada samo što nisu obukli uniforme. Kao da su generali u obrani Kijeva. Šef hrvatske vlade potpuno je posvećen brizi za Ukrajinu. Toliko da i svoje primarne poslove opasno zapostavlja. A njegov je prvi posao, naravno, Hrvatska.

Solidarnost s ratnim strahotama pogođenom zemljom potpuno je razumljiva. Normalno je da se Ukrajini na svaki način pokušava pomoći. Jasno je da novonastala situacija izbijanja rata u nedalekom susjedstvu, na tlu Europe, i Hrvatskoj nosi brojne, dosad posve nezamislive probleme koje državni vrh mora rješavati. Poput kupovanja jedne kolabirajuće ruske banke, operacija koju je Plenkovićeva vlast vrhunski odradila. Ili zbrinjavanja izbjeglica iz Ukrajine, koje bježeći od ratnih užasa sada već u tisućama stižu i u Hrvatsku. Premijer je odmah požurio da ih i osobno obiđe, neka, i trebao je. Ali odavno nije obišao Baniju ni druge u potresima postradale krajeve Hrvatske. Niti pokazuje zabrinutost nad tragedijom onih svojih građana koji već dvije godine trunu po kontejnerima.

Odgovornost za građane

Dok o situaciji u Ukrajini Andrej Plenković ne prestaje brinuti. Govori o tome od jutra do sutra, od Bruxellesa do hrvatskog Sabora. Premda su u tom pogledu njegove mogućnosti jako ograničene. Sudbina Ukrajine nije na njegovim plećima. Niti će on o njoj odlučivati. Barem ne presudno. Ali odgovoran je za sudbinu Hrvatske. Odgovoran je prije svega za vlastite građane koji su u potresu ostali bez krova nad glavom. Odgovoran je za krajnje nemaran odnos prema obnovi, toliko ignorantski da to graniči s veleizdajom. Odgovoran je što će Zagreb skoru drugu obljetnicu potresa dočekati bez ijedne državnim parama obnovljene kuće. Odgovoran je jer je na mjestu ministra uporno držao posve nesposobnog čovjeka, sve dok ovaj nije završio u Remetincu. Odgovoran je jer već tjednima ne uspijeva izabrati novoga, kao da je obnova posve nevažan resor.

Silno angažiran oko Ukrajine, kao da je ishod rata u toj zemlji i pitanje budućnosti cijele Europe u ovom strašnom času samo na njemu, premijer Plenković ne stiže posvetiti dužnu pažnju ni tragičnoj činjenici da mu se vlast zbog vlastitih korupcijskih afera doslovce raspada. Jedan mu je ministar uhapšen, ravno s funkcije pospremljen iza rešetaka. Još su dvojica pod istragom. Još neki iz sličnih razloga opasno načeti. Potpredsjednik je Vlade angažirao odvjetnika, posve razumljivo s obzirom na to da je protiv njega i službeno pokrenut kazneni postupak za poticanje na nezakonitu podjelu novčanih poticaja. Ali apsolutni je nonsens da svemu tome usprkos sa sjednica kabineta i dalje ne izostaje. Baš je krasno vidjeti premijera u krugu suradnika koje čak i tromo Državno odvjetništvo smatra suspektnima. Baš lijepu poruku šalju javnosti. Poruku o tome kako se hobotnica u Hrvatskoj jako dobro etablirala.

Reputacijska je šteta golema, zbog toksičnih ministara trpi cijeli sustav, ali Plenković se pravi kao da nikakvog problema u tome nema. Zahtjev DORH-a da se ministru Aladroviću skine imunitet, kako bi se protiv njega mogao pokrenuti kazneni postupak, zakonom propisana procedura za kaznena djela teška do pet godina zatvora, premijer danima eskivira. Treba mu, kaže, vremena da stvar prouči. Vjerojatnost da mu je Vlada do kosti izjedena korupcijom za njega kao da ne postoji. Izgleda da se lopovlukom svojih ministara trenutno, dok Europa gori, nema namjeru baviti. Premijerove izjave također impliciraju da o opravdanosti DORH-ova zahtjeva sam kani prosuđivati i odlučivati. Naravno da takvim ovlastima po zakonu ne raspolaže. Ali kupuje vrijeme, pokušavajući pronaći način kako bi svog ministra mogao zaštititi. Kao što je svojedobno štitio notornog Kuščevića ili vazda mu dragu Žalac i slične kadrovske bisere koji su javnu, ministarsku funkciju vidjeli kao sjajnu priliku za privatan grabež. Popustio je, povukao se, tek nakon upozorenja niza pravnih eksperata da opravdanost DORH-ovih zahtjeva nema pravo ni propitivati ni blokirati.

Potpora s Pantovčaka

U skandaloznoj namjeri da opstruira rad DORH-a, premijer Plenković ovoga je puta dobio otvorenu i snažnu potporu s Pantovčaka. Sve što se njemu, ako je suditi po postupcima, vrti po glavi, ali se javno nije usudio komunicirati, Zoran Milanović izložio je pred novinarima i cijelom nacijom. Premda se njih dvojica međusobno ekstremno ne podnose, u jednoj su stvari potpuno suglasni, kao jednojajčani politički blizanci. Obojica dijele ideje o potrebi faktičke nedodirljivosti političke klase. O tome da bi vlast za sebe morala osigurati zaštitu od kevlara. Pa se predsjednik države javno založio za uvođenje dodatnog, zapravo potpunog imuniteta za članove Vlade. Ministri moraju imati zaštitu, uporno je ponavljao, objašnjavajući da bi premijer o pokretanju kaznenog progona svojih ministara trebao biti ne samo informiran, nego i pitan. „Netko može hapsiti ministra kako mu se prohtije? E pa neće!“, “Vlada mora imati mogućnost očitovati se o inkriminacijama, premijera se mora pitati može li član Vlade biti lišen slobode”, „Nisu svi isti, ministar nije zadnji tat. Ministar je ministar!“ – vezao je Milanović, praktično zagovarajući promjenu zakona kako bi se Vladi omogućilo uplitanje u odluke DORH-a o kaznenom progonu ministara, što bi faktički onemogućilo njegovo samostalno funkcioniranje.

Naravno da pravni stručnjaci tvrde upravo suprotno. Čak i profesorica Zlata Đurđević, nesuđena predsjednikova kandidatkinja za šeficu Vrhovnog suda, glasno se usprotivila njegovim idejama. Zlata Đurđević pojašnjava da ministri u drugim zemljama uglavnom nemaju pravo na imunitet jer vlada direktno drži svu vlast u svojim rukama, pa je mogućnost zloupotrebe tog instituta vrlo velika. Također tvrdi da premijera ne treba informirati o istragama protiv ministara, još manje ga je potrebno pitati za odobrenje kako bi se postupak mogao pokrenuti. DORH u svojim odlukama mora biti samostalan, o osnovanosti optužnica odlučuje sud, a ne Vlada, upozorava profesorica. Sličan stav zastupa i GRECO, antikorupcijski odbor Vijeća Europe, koji smatra da se postojeći imunitet hrvatskih ministara ne bi smio odnositi na slučajeve koruptivnih kaznenih djela.

Nevjerojatne teze

Potpuno je nevjerojatna i Milanovićeva teza da se progonom kvarnih ministara šteti institucijama hrvatske države. Stabilnost institucija narušavaju oni koji dopuštaju njihovu kompromitaciju. Oni koji brane i čuvaju ministre i nakon što im se dogodi proklizavanje s one strane zakona, i onda kad skrenu u zonu kriminalne upotrebe svoje političke pozicije. Stabilnost državnog sustava i pravnog poretka jako potkopavaju i oni koji relativiziraju ili sabotiraju potrebu kaznenog progona korupcije, bez obzira na to tko su počinitelji, ministri ili obična raja, a što trenutno rade i premijer i predsjednik. Jedan čuvajući svoje osumnjičene suradnike, drugi tvrdeći kako Državno odvjetništvo svojim recentnim postupcima protiv Plenkovićevih ministara ruši Vladu, što mu se, kako će reći Milanović, ne može dopustiti. Progonom onih koji su se ogriješili o zakon, bez obzira na to o kome se radi, DORH samo radi svoj posao. Obavlja funkciju koja mu je namijenjena.

Premijerove izjave impliciraju da o opravdanosti DORH-ova zahtjeva sam kani prosuđivati i odlučivati. Naravno da takvim ovlastima po zakonu ne raspolaže. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Naravno da postupci protiv ministara mogu imati i političke implikacije. U normalnim zemljama hapšenje ministara redovito rezultira ostavkama i vrlo vjerojatnom smjenom vlasti. Ali DORH nije dužan brinuti o političkim posljedicama svojih odluka. O stabilnosti su Vlade dužni brinuti premijer sa svojom ministarskom svitom. DORH ne smije hapsiti ljude bez valjanih razloga. Kada bi dvojac s čela države ponudio indicije ili dokaze da se to događa, njihove bi se recentne reakcije možda i mogle razumjeti. Ali kad bez ikakvog argumenta, na slučaju nekoliko ministara protiv kojih su pokrenuti kazneni postupci, Milanović i Plenković zajednički napadnu Državno odvjetništvo, tvrdeći da „DORH hapsi kako mu se prohtije“, znači bez ikakva razloga, onda su njihove optužbe ništa drugo nego opasan pokušaj miniranja institucija pravne države.

Nije neko posebno iznenađenje da će se dva inače teško posvađana brda vlasti na ovoj temi lako složiti. Ni predsjednik Milanović ni premijer Plenković ne podnose demokratsku kontrolu vlasti, obojica jako skloni privatiziranju svojih funkcija. U tom su pogledu vrlo slični. Krajnje netrpeljivi prema svakom pokušaju propitivanja ili kritike. Jedan tako odbija odgovarati na pitanja o vojnom brodu kojim se provozao do Albanije u, kako je najavljeno, privatni posjet svojim tamošnjim kompanjonima, dok će drugi uporno opstruirati svako problematiziranje stranačkog izleta u Finsku na koji je državnim avionom odveo HDZ-ovu vrhušku. Jedan ne želi da ga pitaju o Borgu, drugi je državnom tajnom proglasio svoju eksploataciju državnih prometala. Odnos prema Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, antikorupcijskom tijelu koje je Hrvatska u procesu pristupanja Europskoj uniji morala formirati, također otkriva visoku sinkronizaciju u vrhu države, između predsjednika i premijera. Obojicu to Povjerenstvo jako žulja, toliko da ga je Plenković, uz Milanovićevo glasno odobravanje i sufliranje, odlučio eutanazirati. Sada se sličnim odnosom prema potrebi progona visokoprofilnog kriminala i zajedničkim napadima na DORH dodatno povezuju.

Hrvatskom danas vlada ANTI-antikorupcijska osovina. Predsjednik države i premijer, na riječima veliki borci protiv korupcije, praktično čuvari struktura hobotnice. Obojica slijepi za činjenicu da se raspoloženje javnosti jako počelo mijenjati, da su najnovije afere možda bile kap koja je prelila čašu. Istraživanje javnosti koje objavljuje Nacional govori o velikom rastu broja onih koji će aktualnu vlast smatrati nepopravljivo kompromitiranom. Toliko kompromitiranom da skoro polovica građana traži raspisivanje izbora. Teško je vidjeti kako bi se taj trend mogao preokrenuti. Čini se da odjavna špica za Andreja Plenkovića počinje curiti.