Prošlotjednu objavu podataka o dramatičnom rastu inflacije u Hrvatskoj – u listopadu više od 13 posto – u Vladi su primili bez velikih uzbuđenja i neke posebne zabrinutosti. Premda je riječ o neslavnim rekordima. Premda od ratnih godina u prvoj polovici devedesetih takve inflacije u Hrvatskoj nije bilo. Premda je njen skok među najvišima u Europi. Za trećinu veći nego u zemljama eurozone. Premda je, umjesto najavljenog smirivanja cijena, došlo do njihove eksplozije, i to u segmentima koji najviše ugrožavaju standard stanovništva. Premda ubrzavanje poskupljenja vrlo vjerojatno znači da se inflacijska spirala otrgla kontroli i sada samu sebe hrani i tjera sve više.

Ministar gospodarstva Filipović tom je prigodom konfabulirao nešto o tome kako se visina inflacije u Hrvatskoj vrti oko prosjeka EU-a, što nije istina. U istom je dahu ispjevao i velike hvale Vladi bez čije bi intervencije, posebno u cijene energenata, situacija navodno bila još mnogo gora. Javnosti je kao utjehu ponudio uvjeravanja da se dogodine situacija bitno popravlja, da će se prema Vladinim prognozama inflacija prepoloviti, zadržavajući se ispod šest posto. Problem je što se tim talambasima teško može vjerovati. Jer početkom ove godine isti su eksperti tvrdili da će se 2022. inflacija u Hrvatskoj kretati između dva i četiri posto. Mnogostruko su uspjeli promašiti. Mnogo točnijima pokazale su se najave da će standard u Hrvatskoj do uvođenja eura pasti deset posto. Nažalost, ta predviđanja imaju dodatak: prognoziraju dodatni strmoglav od deset posto nakon ulaska u eurozonu.

Na vijest o stampedu inflacije ni premijer Plenković nije pokazao neku posebnu nelagodu. Bajao je nešto o tome kako je sada najvažnije održati socijalnu koheziju i spriječiti socijalnu frakturu. Premda je socijalna napuklina u Hrvatskoj već poput bezdana. Zemlja koja na dramatičan način ne prestaje gubiti svoje stanovništvo, koja je doživjela pravi demografski slom, ne može računati da ostaje nepolomljena i funkcionalna. Negativni procesi ugrožavaju stabilnost. Društvo se raspada. Podaci o rastu plaća i mirovina, kojima se premijer voli razbacivati, više ne važe. Sav je njihov rast pojela inflacija, realna su primanja najvećeg broja ljudi u Hrvatskoj u velikom zaronu. Promašenom se pokazuje i Plenkovićeva teza da je inflacija u Hrvatskoj uzrokovana isključivo globalnim, uvoznim poremećajima. Pandemijskim blokadama te ratom u Ukrajini i rastom cijene energenata. Furija se očito tovi i domaćim problemima. Koje njegova vlada ne rješava.

Ni guverner Hrvatske narodne banke nije se pokazao mnogo produktivnijim. Od svih raspoloživih mjera za borbu protiv inflacije odlučio je iskoristiti tek dijeljenje savjeta građanima kako bi morali paziti gdje će kupovati. U sklopu kampanje „Euro na kotačima“ Vujčić ovih dana putuje Hrvatskom i skoru zamjenu valute ne prestaje braniti od sumnji da bi mogla rezultirati znatnijim poskupljenjima. Inflacija u Hrvatskoj, kaže, očito ne ovisi prije svega o euru. Ne ovisi samo o tome, ali neki ekonomisti tvrde da je skok inflacije u prelasku na europsku monetu već ugrađen. Možda zato hrana u Hrvatskoj i dalje drastično poskupljuje premda svjetsko tržište pokazuje smirivanje cijena. Vujčićevo upozorenje da inflacija – dosegne li dvoznamenkastu razinu – „postaje bolest za sebe“, vrlo je vjerojatno upućeno na Vladinu adresu. Ako su ga tamo sposobni razumjeti. Tim gore ako nisu. Ako još nisu uspjeli shvatiti da se inflacija u Hrvatskoj pretvorila u tešku bolest koja ima vlastite, s globalnim kretanjima tek dijelom povezane porijeklo i logiku.

Egzistencijalni problemi

Visoka inflacija za Hrvatsku je opasnija nego za druge europske zemlje zbog njenog siromaštva. Hrvatska je, znamo, među najsiromašnijim članicama Europske unije. Među onim državama u kojima građani veliki dio svojih prihoda moraju potrošiti na elementarne egzistencijalne potrebe: hranu, stanovanje i energente. Upravo ono što je protekle godine najviše, zastrašujuće poskupjelo. Hrana je skoro petinu skuplja nego prije godinu dana, što znači da se broj siromašnih i razina siromaštva dramatično povećavaju. Zato inflacija u Hrvatskoj ima razornije posljedice nego u boljestojećim državama. Udar na standard velikog dijela stanovništva, uzrokovan drastičnim padom realnih plaća i mirovina, mogao bi uzrokovati socijalnu dramu ogromnih razmjera. Društvo uništava i inflacijom uzrokovano sve ubrzanije socijalno raslojavanje, jaz između sve oskudnije većine i financijski dobro pofutrane manjine. Mahniti rast nejednakosti prijeti opasnim lomom, dubokom i teško popravljivom socijalnom frakturom koja bi Hrvatsku mogla učiniti invalidnom državom i sakatim društvom.

Promašenom se pokazuje Plenkovićeva teza da je inflacija uzrokovana isključivo globalnim, uvoznim poremećajima: pandemijskim blokadama te ratom u Ukrajini i rastom cijene energenata. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Čini se da ozbiljnost situacije vlast uopće nije sposobna percipirati. Kao da je svaka komunikacija sa stvarnim svijetom pokidana. Nedavno je Andrej Plenković na klimatskom skupu u Egiptu svjetskim čelnicima održao govor temeljito posvađan s realnošću. U Sharm El-Sheikhu ispričao je bajku, kao da je zlatom nakrcani šeik, a ne premijer jedne siromašne zemlje. Tjednik Lider temeljito je analizirao što je o svojoj brizi za ekološku sudbinu svijeta hrvatski premijer rekao, čime se u ugodi ljetovališta na Sinaju hvalio i što je prešutio. Bombastično, primjerice, djeluje njegova najava da će Hrvatska u idućem desetljeću na hrvatske željeznice uvesti baterijske električne vlakove, u što će se investirati više od četiri milijarde eura. O tome da je željeznička infrastruktura u Hrvatskoj devastirana, da su hrvatski vlakovi najsporiji u Europi, da od Zagreba do Splita voze dulje nego prije trideset godina, šef hrvatske vlade nije govorio.

Graditeljski planovi

Kao raport o kretanju Alise zemljom čudesa djeluju i neke druge recentne Plenkovićeve izjave, posebno one koje se bave njegovim, javnosti dosad nepoznatim, graditeljskim planovima. Nakon što je svog glasnogovornika poslao da na televiziji najavi izgradnju niza stadiona po cijeloj Hrvatskoj, obećanja samo frcaju. Postavit će i plinovod od Krka do Münchena, s najavom da Hrvatska postaje europsko energetsko čvorište. Odlično! Problem je samo u tome što u više od dvije godine od potresa u Zagrebu i uskoro dvije godine od onog na Baniji, obnovu najobičnijih kuća ne uspijeva pokrenuti. Toliko o neimarskim kapacitetima njegove vlade. Dobro, Pelješki most uspješno su podigli. Ali taj su most za europske pare sagradili Kinezi. Iz europskih fondova premijer iduće godine planira povući velika sredstva, više od pet milijardi eura, što je petina državnog proračuna Hrvatske. Međutim, od ove godine raspoloživih briselskih sredstava nije uspio iskoristiti čak pet milijardi kuna, a vjerojatno se i postpotresni fondovi do isteka roka u ljeto iduće godine neće stići potrošiti.

Da premijer ne korespondira najbolje s hrvatskim realitetom, govori i odluka o uvođenju posebnog poreza na izvanrednost, koji neodoljivo sliči svojedobno u recesiji uvedenom haraču na plaće. Uredbu Europske komisije, kojom se omogućava dodatno oporezivanje ekstraprofita energetskih kompanija, Plenković je iskoristio kako bi razrezao još jedan porez svim velikim firmama s prihodima iznad 300 milijuna kuna. Izokrenuo je tako cijeli smisao ideje da se dio dobiti ostvarene na krizi preko poreza vrati u zajedničku blagajnu, kako bi se moglo pomoći onima koji su poremećajima na tržištu energenata najviše ugroženi. Hrvatski premijer također govori o potrebi solidarnosti, ali je namjerava platiti novim financijskim cijeđenjem najboljih. Umjesto poreznog rasterećenja, privrednicima teško ranjenim pandemijskim i ratno-energetskim strahotama tovari novi fiskalni teret. Naravno da izmišljanje novog poreza takoreći preko noći, i to još s retroaktivnom primjenom, nosi jako lošu poruku za investitore.

Izgleda da se Andrej Plenković u inflaciji navikao na veliki disbalans: siromašan narod, bogata država. Njemu je divljanje cijena jako koristilo: državna blagajna puna je kao brod. U deset godina državni proračun narastao je 60 posto. Koliko je u međuvremenu rastao standard u Hrvatskoj? Običaj hrvatske države da je sama prema sebi i svojim klijentima vrlo galantna, dok nesrazmjerno veliki dio financijskog tereta prebacuje na radnike i građane, u kriznim vremenima postaje poput tempirane bombe. Kao da o njenom mogućem opasnom otkucavanju nikad ništa nije čula, vlast se i dalje ponaša vrlo bezobzirno. Kao da je cilj provocirati socijalnu eksploziju. Dok premijer Plenković novim porezom kažnjava uspješne, njegova vlast istodobno otpisuje goleme iznose poreznih dugova. U posljednje četiri godine oko 19 milijardi kuna. Što znači da je dužnicima oprošteno više od cijene pet Peljeških mostova.