Čini se da je veličina izbornog uspjeha iznenadila i Andreja Plenkovića. HDZ nije samo uvjerljivo pobijedio na parlamentarnim izborima, nego je zapravo trijumfirao. Do nogu je, s nevjerojatnih 25 mandata prednosti, potukao SDP. Sjajan rezultat postigao je unatoč jakoj konkurenciji s desnice. Dobio je više saborskih mandata, ukupno čak 68, nego prije četiri godine. Ni Ivo Sanader nije imao takvu dominaciju u parlamentu. Izbornim rejtingom HDZ se sada vinuo do visina koje je svojedobno osvajao samo Franjo Tuđman. Po veličini moći Plenković je u nedjelju, nakon „susreta s voljom naroda“, kako je izbore patetično sam nazvao, uskočio u Tuđmanove cipele.

Uspješna taktika

Masivna pobjeda njegova je osobna zasluga. Trofej prije svega pripada Andreju Plenkoviću. Njegovo sidrenje u desnom centru pokazalo se dobrom strategijom. Kao i potpuno personaliziranje izborne kampanje. Izbornu je utakmicu sveo na svoje odmjeravanje snaga s Davorom Bernardićem, inzistirajući na njegovom neiskustvu u upravljanju državom. Dokazivao je da šef SDP-a ne može biti premijer ni voditi Hrvatsku. Taktika u kojoj mu je upravo Bernardić bio najveći pomagač i saveznik. Naravno, HDZ-ovom skoru jako je pomogla i korona-situacija. U vremenima velike nesigurnosti i neizvjesnosti, zdravstvene i ekonomske, zbijanje redova oko vlasti redovita je pojava. S covidom-19 se tako i HDZ-ova popularnost konsolidirala.

Pred Andrejom Plenkovićem sada su slatke brige. U Saboru ima komotnu poziciju. Suprotno najavama, vlast neće biti teško, nego prilično lako složiti. Manevarski mu se prostor proširio. Njegova opsesija, politička stabilnost, vrlo vjerojatno više neće biti onako skupa kao dosad. Ovoga puta ne mora kupovati prvake političke korupcije, vjerolomni HNS-a ni na izborima potpuno propalog Milana Bandića. Ni politički tamburaši Miroslava Škore neće imati ulogu kingmakera na kakvu su snažno računali. Tvrdili su da se bez njih vlast ne može formirati. Šefa su HDZ-a javno ucjenjivali, slali mu poruke da neće biti premijer. Prijetili da će oni uređivati odnose u njegovoj stranci. Sada bi bili sretni da ih pozove u koaliciju.

Pitanje je što novi stari premijer namjerava napraviti – želi li vladu s masivnom i širokom potporom u Saboru ili preferira situaciju u kojoj će sva vlast ostati u HDZ-ovim rukama, bez dijeljenja s drugim strankama. Sa svojih 66 saborskih ruku zajedno s osam zastupnika manjina, s kojima je rekao da želi nastaviti suradnju, pa ih je odmah u ponedjeljak već bezecirao, te po jednim HNS-ovim i Čačićevim parlamentarcem, Plenković ima 76 glasova, dovoljno da mu predsjednik Zoran Milanović povjeri mandat za sastavljanje vlade. A kad se jednom nađe u toj poziciji, njegova će se većina sama podebljavati. Pod šatorom je pobjednika uvijek gužvanac. Ponuda bi mogla biti veća od potreba. Samo je pitanje hoće li Škorinu političku formaciju, miks krupnih financijskih interesa i ljutog desničarenja, pri čemu interesi, često inozemni, čine bazu, a proustaška je retorika uglavnom šušur za njihovo kamufliranje, dakle, hoće li to potpuno nehomogeno jato HDZ sam pokušati očerupati ili će Plenković sačekati da mu preletači iz te zbrda-zdola sklepane družbe sami počnu kapati pred vrata. Sretna je okolnost da trenutno može pecati i zdesna i slijeva. Nije nemoguće da mu se prikrpa i netko iz havarirane Restart koalicije. Uglavnom, njegova se najava da će vrlo skoro imati kompletnu vladu čini posve realnom.

Popravni ispit

Što se od novog premijerskog mandata Andreja Plenkovića može očekivati? Popravni za ono što je u protekle četiri godine propustio? Teško! Novu priliku on je prije svega sklon tumačiti kao potvrdu potpune ispravnosti svoje politike. Zato će i ubuduće utabanim stazama. Uostalom, zašto bi se mijenjao? Rezultati izbora govore da javnost od njega ne traži promjene. Čak ni one koje bi se ticale široko ukorijenjenog klijentelizma i korupcije. Upravo suprotno! Čini se kao da HDZ-ove birače to uopće ne dira. Ako je kroz izbore prošao nedotaknut slučajem Vjetrenjače u kojem su kraci hobotnice dospjeli, izgleda, do vrata njegova kabineta, ako HDZ-ovo biračko tijelo s brdom preferencijalnih glasova bira ljude za čijim se nogama vuku repovi u „farbanju tunela“ zamračenih milijuna, ako narod lopovluk politički ne kažnjava, onda zaista nema razloga da Plenković ide u obračun s kriminalom i korupcijom. Poklanjajući pobjedu HDZ-u, Hrvatska postaje sudionik u makinacijama vlasti. Pokazuje da joj moral i poštenje u politici nisu važni.

Važni su ekonomska i socijalna sigurnost? Po izbornim se rezultatima ne bi reklo. Plenković je u prvi mandat zaplovio na krilima okončanja recesije, koje su prethodne vlade, Milanovićeva i Oreškovićeva, bile započele. Sada Hrvatskoj stiže novo ekonomsko potonuće, neizvjesnog roka trajanja. Stabilnost vlasti zavisi i od kadrovskog sastava vlade. Dosadašnju nije ljuljala opozicija, nego su je destabilizirali vlastiti ministri svojom nesposobnošću i brojnim aferama. Premda je nitko nije mogao srušiti, Vlada je bila slaba jer je njen sastav bio nikakav. Premijer preferira poslušnike. Stručni su ljudi u njegovu kabinetu velika rijetkost. Naravno da bi snažne – zašto ne i nestranačke? – ličnosti njegovom timu osnažile autoritet. Ali Plenković voli društvo patuljaka jer osobe s integritetom doživljava kao prijetnju vlastitoj veličini. U reprezentaciji kepeca lakše je izigravati Supermena. Legitimitetu njegove nove vlasti neće pomoći ni skroman, u tri desetljeća višestranačke Hrvatske nikad manji odaziv birača. Ni 47 posto. U samo dvije izborne jedinice izlaznost je prebacila natpolovičnu većinu. Snažna pobjeda i velika količina moći ide na ruku i Plenkovićevim autoritarnim sklonostima, koje je posebno u predizbornom sučeljavanju raskošno demonstrirao. Bahat i podrugljiv prema konkurenciji i bilo kakvoj kritici, bezobrazan i brz na obaraču kad je riječ o neugodnim mu novinarima.

Potop socijaldemokrata

Ni konkurencija iz SDP-a više mu neće puhati za vratom. Socijaldemokrati su na izborima doživjeli pravi potop, s osvojenih 41 mjestom za cijelu Restart koaliciju pali su tako nisko kako barem kvarat stoljeća nisu bili, pa će se neko vrijeme umjesto napumpanim i moćnim HDZ-om morati baviti vlastitim spašavanjem. Stranci se sada ispostavlja račun za njenu već godinama dugu tešku političku insuficijentnost. Nesretni Bernardić odmah u izbornoj noći najavljuje spremnost da ode, vlastitu pogubljenost i tom prilikom pokazujući posve neumjesnim pobjedničkim govorom. Kao da je slavodobitnik a ne gubitnik izbora, hvali se tuđim, Račanovim i Milanovićevim pobjedama. Jutro poslije prelomio je: više neće biti predsjednik SDP-a. Daje ostavku.

Ali nije problem samo u dramatično neuspješnom lideru. Problem je u kompletnom rukovodstvu stranke s kojim ovaj dijeli odgovornost ne samo za izborni debakl, nego i za godine teškog propadanja SDP-a. Smjena jednog čovjeka, pa makar i prvoga, tu nekrozu ne zaustavlja. Nije rješenje da politički potkapacitiranog Bernardića zamijeni netko iz njegova potrošenog bedema ljubavi. Umjesto promptnog odstupa cijele vrhuške stranke, u vrhu se SDP-a odmah u izbornoj noći otvara prepucavanje oko toga tko je kriv za potop. Stranački se drugovi žestoko svađaju, a partiji hitno trebaju posve nova lica. Sporovozne i polovične promjene samo produžavaju mrcvarenje i agoniju. SDP-u su potrebni ljudi kakvi se okupljaju oko platforme Možemo!, drugog velikog pobjednika i najvećeg iznenađenja nedjeljnih izbora. Ali je takve trenutno nemoguće vidjeti.

Nasuprot ocvaloj ljevici s Iblera, grupacija okupljena oko Tomislava Tomaševića predstavlja novu, modernu zeleno-crvenu ljevicu. Za razliku od SDP-ovih mlohavaca, ovi nose energiju i borbenost. Možemo! se kovalo na ulici, u političkom aktivizmu, a ne po stranačkim kabinetima i birokratiziranim strukturama. Umijeće politike i borbu za javni interes trenirali su u Zagrebu, u opoziciji Milanu Bandiću. Otkako su ušli u zagrebačku skupštinu, kompromitirani gradonačelnik više mirno ne spava. Njegova se vlast rapidno urušava. Još donedavno, mjesec prije raspisivanja parlamentarnih izbora, Možemo! se uopće nije spominjalo u anketama, prije dva tjedna bili bi sretni s tri osvojena mandata, na koncu su dogurali do sedam. Bez para, ali s mnogo žara odradili su odličnu inovativnu kampanju. Njihov je prodor ravan čudu. Kao pravo čudo djeluje i njihov odavno ovdje neviđen politički idealizam. Andrej Plenković imat će u njima vrlo uvjerljivu i artikuliranu opoziciju s kakvom se nije navikao nositi. S desna će ga na sličan način pritiskati novim akvizicijama revitalizirani Most, s centra tri zastupnika s liste u borbi protiv korupcije dokazane Dalije Orešković. Za razliku od dosadašnjeg, novi Sabor ima šansu da postane mjestom ozbiljne političke utakmice.