Plenković je iz Cibone posebno pozdravio one koji su tog dana prisustvovali komemoraciji na Bleiburgu. Njegov gojenac Karlo Ressler, nositelj HDZ-ove liste na europskim izborima, svojevrsnu tendencioznost oko Bleiburga još je više zaoštrio. A to je jako blizu onome što je na Bleiburškom polju izgovorio biskup Petanjek

Andrej Plenković otkriva da zna dići glas. Valjda misli da količina decibela pokazuje strast. Na završnom predizbornom skupu svoje stranke bio je glasniji nego ikad dosad. „Presnažno izgleda ova Cibona večeras!“ oduševljeno je kliktao. Bilo je to posve novo, dosad neviđeno lice inače svilenog šefa HDZ-a. Nabreklih žila, iskolačenih očiju, razmahanih ruku. Očito je bilo naporno. Djelovao je isforsirano, posve neprirodno. Nije ga ponijelo, nego je odglumio.

Sam tvrdi da je to bio liderski govor. Ima on, kaže, dosta tih dimenzija pa se prilagođava onome što ljudi žele. U ovom slučaju prigoda je diktirala demonstraciju energije. „Ljudi žele poruku, snagu i vodstvo“, objasnio je. Normalno je da se u izbornoj kampanji drže grlati motivacijski govori. Kako bi se stranka i birači digli na noge. Ali govorni forte može biti nedovoljan. Čak djelovati zastrašujuće. Pogotovo s obzirom na povijesne reminiscencije. Teško se, naime, ne sjetiti nekih bivših, urlanju sklonih političkih vođa i tragedija koje su iza sebe ostavili.

REVIZIONIZAM KRČKOG BISKUPA

Andrej Plenković ima razloga za zadovoljstvo. Na stranački skup došla mu je njemačka kancelarka Angela Merkel. Isto onako kako je svojedobno dolazila poduprijeti Jadranku Kosor ili kako je podržavala Ivu Sanadera. Njegovoj važnosti laska činjenica da ovoga puta u kampanji za europske izbore nikome drugome nije htjela otići. Izabrala je Hrvatsku. Plenkovićevo zadovoljstvo podebljano je i činjenicom da mu se ime upravo počelo spominjati kao opcija za neku važnu funkciju u briselskoj piramidi moći. Što je hrvatski premijer ostavio otvoreno. Vidjet ćemo, rekao je.

Nema sumnje da je njegova karijera u posljednje vrijeme doživjela strelovit uzlet. Što se za Hrvatsku, zemlju kojom već skoro tri godine vlada, ne bi moglo reći. Utjecajni inozemni mediji (Financial Times) spominju mogućnost da se pojavi kao kandidat za neku od čelnih pozicija u EU-u. Hrvatska se istodobno spominje kao zemlja koja je po nekim važnim pokazateljima na dnu Europe. Nema sumnje da Plenković svoj profesionalni put oblikuje tako da će se jednoga dana naći u Bruxellesu. Veliko je, međutim, pitanje gdje će se nakon njegova premijerskog mandata naći Hrvatska.

U tom kontekstu intonacija Plenkovićeva govora u Ciboni posebno je zabrinjavajuća. Jer upućuje na teške deficite i neuspješnost njegove politike. Svojedobno, stupajući na čelo HDZ-a i Vlade, obećavao je umjeren i uljuđen diskurs. Uključivost i reforme. Sada se odjednom razgoropadio. Kao da se vratio u devedesete. U tvrdu i zapaljivu retoriku. Poziva se na Franju Tuđmana, ne samo kao utemeljitelja stranke. Implicira da Hrvatska s njim počinje i završava. Grmi o Domovinskom ratu i „braniteljima i generalima koji su došli stati iza HDZ-a“. Kao da od završetka rata nije prošlo već skoro četvrt stoljeća. Kao da je Hrvatska i danas hibernirana u vojnom ustroju. Andrej Plenković zapravo se ponašao kao da je pod šljemom.

Igranjem na kartu nacionalističkih sentimenata šef HDZ-a pokušava parirati raznim grupacijama koje ga, poput jata ljutih osica, napadaju zdesna. Raznim esihicama, tomašićkama, petirkama, hasanbegovićima… Ali neće se nakon izbora Plenković vratiti u dosadašnju kolotečinu. Neće jer slijede novi izbori, predsjednički pa parlamentarni

Iz Cibone posebno je pozdravio one koji su tog dana prisustvovali komemoraciji na Bleiburgu. Njegov gojenac Karlo Ressler, nositelj HDZ-ove liste na europskim izborima, svojevrsnu tendencioznost oko Bleiburga još je više zaoštrio. Govorio je o „nevinim hrvatskim civilima, zarobljenicima koji su ubijeni nakon Drugog svjetskog rata iz mržnje i osvete, bez ikakva suđenja“. A to je jako blizu onome što je u subotu na Bleiburškom polju izgovorio krčki biskup Ivica Petanjek, koji je između ostaloga ustvrdio da je na tom mjestu „započeo križni put našeg naroda“.

Da, na Bleiburgu je započelo ono što se ustalilo zvati križnim putem. Na tom su križnom putu stradali i civili, ali najvećim dijelom ipak pripadnici ustaških, četničkih i sličnih postrojbi. Likvidacije bez suda svakako predstavljaju zločin, a svaki zločin treba osuditi. Ali ta se stradanja – premda neprihvatljiva – nikako ne mogu zvati „križnim putem hrvatskog naroda“. Jer se između ustaša i hrvatskog naroda ne može staviti znak jednakosti, što homilija biskupa Petanjeka implicira. Tako se dogodilo da su Austrijanci, dakle, bleiburšku komemoraciju očistili od ustaških pozdrava i znamenja, ali povijesni revizionizam iz hrvatskih biskupa, pa sada, vidimo, i HDZ-ove politike, nisu uklonili.

NACIONALISTIČKE AVETI

Bleiburg je točka na kojoj se vrlo jasno vidi razlika između politike Angele Merkel i Andreja Plenkovića. Premda njemačka kancelarka i hrvatski premijer vole tvrditi da su zajedno, navodno rame uz rame, protiv nadirućeg radikalnog populizma. On iskazuje lojalnost njenom konceptu uređenja i razvoja Europe, ona – kao da ga je politički adoptirala – pokazuje da cijeni što nije skrenuo za Orbánom ili poljskim vojujućim konzervativcima. Ali dok je na HDZ-ovu skupu Merkel, s Manfredom Weberom, glavnim kandidatom Europske pučke stranke za predsjednika Europske komisije, napala nacionalizam kao glavnu opasnost koja pokušava uništiti Europu, Plenković je, pozdravljajući bleiburške hodočasnike, s tim nacionalističkim avetima koketirao.

Na takvu vrstu ustupaka kancelarka nije spremna. Dovoljno se podsjetiti njezinih riječi iz Auschwitza, gdje je govorila da se događanja u tom logoru smrti tiču svih Nijemaca i njihova je vječna obaveza da ih pamte. “Nijemci su bili ti koji su uzrokovali smrt milijuna ljudi ili svjedočili tom ubijanju. Bili su ti koji su vršili zločine, ali i ti koji su nijemo gledali i odobravali to zlo”, poručila je. Njoj se ne može dogoditi da komemorira Dresden, ne spominjući kontekst u kojem se njegovo razaranje dogodilo. Niti da relativizira „Sieg Heil!“ pričom o nekoj famoznoj dvostrukoj konotaciji, kakvom se služi hrvatski premijer kad govori o ustaškom pozdravu „za dom spremni“. Niti da pod krinkom odavanja pijeteta žrtvama svih totalitarizama šalje dvosmislene pozdrave naci-nostalgičarima.

PREMIJEROVA KAPITULACIJA

Razlike ne postoje samo u shvaćanju odgovornosti prema prošlosti. Angela Merkel ne smatra primjerenim da u svom kabinetu drži kompromitirane ministre. Takve koji će javnost skandalizirati Mercedesima koji im misteriozno osvanu u dvorištu. Ni takve koji muljaju po svojim imovinskim karticama, skrivajući kvadrate i cijenu svojih vila. Ni takve koji su umreženi s obavještajnim podzemljem i fabrikantima lažne korespondencije. Mutti će odmah odbaciti svakoga na koga padne sjena sumnje o korupciji ili zloupotrebi položaja. Svog političkog oca Helmuta Kohla, velikog kancelara, ujedinitelja Njemačke, odrekla se zbog ilegalnih donacija za političku stranku. A u Ciboni je morala sjediti u društvu HDZ-ovih mućak-ministara. Dok u Austriji pada vlada zbog snimke koja otkriva korupcijske sklonosti njihova vicekancelara, Andrej Plenković se na izbornom skupu svoje stranke srdačno ljubi s bivšom potpredsjednicom svoje vlade, kreatoricom famozne skupine Borg.

Plenkovićevo zaoštravanje retorike nije samo prigodan, izborima uvjetovan i stoga privremen zaokret. Nije tek manevar kojim adrenalinom planira napumpati i stranku i njene birače. Niti služi isključivo predizbornom zbijanju redova i sprečavanju rasipanja glasova. Igranjem na kartu nacionalističkih sentimenata šef HDZ-a pokušava parirati raznim grupacijama koje ga, poput jata ljutih osica, napadaju zdesna. Raznim esihicama, tomašićkama, petirkama, hasanbegovićima… Ali neće se nakon izbora Plenković vratiti u dosadašnju kolotečinu. Neće jer slijede novi izbori, predsjednički, pa parlamentarni. Ali, još važnije, neće i zato što je njegova vlada generalno doživjela neuspjeh. A u tom slučaju najlakše je pobjeći u nacionalnu ognjicu. Znamo za izreku da je domoljublje, ili nacionalizam, posljednje utočište hulja. No iskustvo govori da nacionalizam funkcionira i kao posljednja šansa posrnulih, rezultatima siromašnih i neuspješnih politika.

Aktualna vlada ne može se pohvaliti nekim spektakularnim saldom. Stabilizirala je javne financije, ali gospodarski rast malaksava. Iseljavanje je u njenom mandatu eksplodiralo. Zemlja ostaje bez ljudi. Demografske mjere najavljene ovih dana, ni deseti dio HDZ-ova izbornog programa, počet će se primjenjivati dogodine, uoči izbora. Ali zato klijentelizam cvjeta, uhljebi se množe. Agrokor je, navodno, spašen, ali ne zna se po koju cijenu ni za koga. Za brodogradnju spasa nema pa se škverovi gase. Od obećanog povratka Ine u hrvatske ruke, naravno, ništa. Kupovina borbene eskadrile neslavno je propala. Zdravstveni sustav kolabira. Nepravde u mirovinskom sustavu, privilegiranje jednih i šikaniranje drugih, digle su zemlju na noge pa se premijeru na glavu upravo sručilo skoro 700 tisuća protestnih, referendumskih potpisa.

Na sve to Andrej Plenković iz Cibone poručuje da će se opet malo igrati s državnim praznicima. Vratit će, čini se, obilježavanje Dana državnosti na 30. svibnja, tamo gdje je nekad bilo. Na, kako je rekao, „jedan jedini pravi dan hrvatske državnosti“. To je zaista epohalni pothvat koji će jako poboljšati život građana! Kad ne možeš ili ne znaš promijeniti državu, baciš narodu kost neka glođe priču o novom rasporedu državnih svetkovina. Borbeni govor Andreja Plenkovića, po intonaciji dinamitan, po svom je sadržaju zapravo kapitulantski. Premijer je kapitulirao: neće mijenjati Hrvatsku ni rješavati njene probleme. Zato mijenja retoriku i postaje glasan i nacionalno nabrijan.