Crtajući izborne jedinice – u navodnom pokušaju da se postigne potrebna jednakost biračkog prava – Plenković je iscrtao vlastiti portret. Sliku svoje ličnosti i svoje vlasti. Osobnog bahatluka i potpuno neodgovorne Vlade. U čemu je – da se ne zaboravi! – imao neupitnu potporu svojih koalicijskih partnera, lažnih liberala i manjinskih zastupnika

Andrej Plenković odlučio je da će naredni izbori u Hrvatskoj biti nepošteni, vjerojatno i vrlo upitna legitimiteta. Svim upozorenjima unatoč, premijer se u svojoj otvorenoj samovolji nije dao pokolebati. Promjene izbornih zakona, naložene odlukom Ustavnog suda, ispisane su njegovim omnipotentnim prezirom prema svemu što bi trebao respektirati – od tvrdih činjenica na kojima bi se morao temeljiti izborni proces do dobrih demokratskih običaja i političke pristojnosti. Crtajući izborne jedinice – u navodnom pokušaju da se postigne potrebna jednakost biračkog prava – iscrtao je vlastiti portret. Sliku svoje ličnosti i svoje vlasti. Osobnog bahatluka i potpuno neodgovorne Vlade. U čemu je – da se ne zaboravi! – imao neupitnu potporu svojih koalicijskih partnera, lažnih liberala i manjinskih zastupnika koji su definitivno iznevjerili svoj prirodni interes za demokratsku konsolidiranost Hrvatske.

Nehaj i prezir

Pritisnut odlukom Ustavnog suda o ukidanju problematičnih izbornih zakona, premijer Plenković morao je ići u promjene, ali skrojio ih je tako da osnovni problem – neusklađenost izbornih jedinica s ustavnim načelom o jednakoj težini glasa svakog građanina – faktički ne rješavaju. Granice se izbornih jedinica korigiraju, ali temeljem potpuno nevjerodostojnog Registra birača. Vladajući pokazuju potpuni nehaj i prezir prema činjenici da je popis birača nerealan i evidentno jako napuhan. Po njemu, Hrvatska ima oko 3,6 milijuna birača, dok je po popisu stanovništva iz 2021. broj punoljetnih građana za gotovo pola milijuna manji. Vlada nema namjeru pokrenuti pročišćavanje nedopustivo netočnog, sa stvarnošću Hrvatske potpuno posvađanog Registra. Ni premijer ni nadležni ministar nisu ni pokušati objasniti razloge svoje skandalozne odluke. Skandalozne jer Hrvatskoj pokušavaju prodati priču da se navodno pošten izborni sustav može bazirati na sumnjivom i faličnom popisu birača. Pred novinarima nešto su brljali o tome da je Registar birača kreiran prema zakonu pa vjeruju u njegovu vjerodostojnost. Nojevska logika koja odbija vidjeti ono što je notorno – broj birača u Hrvatskoj jednak je broju stanovnika, što jednostavno ne može biti. Dok se to ne raščisti, svako je iscrtavanje novih granica izbornih jedinica uzaludno. Ništa ne rješava.

Slavko Midzor/PIXSELL

Redizajnirajući izborne jedinice – navodno kako bi se udovoljilo instrukciji Ustavnog suda o nužnom eliminiranju godinama rastućih disproporcija u broju birača – premijer Plenković faktički je pokazao ignorantski prezir prema institucijama hrvatske države. Zahtjeve Ustavnog suda nije realizirao, nego reducirao. Ustavni suci traže da se izborne jedinice formiraju na temelju vjerodostojnih i provjerljivih podataka, što implicira nužnost prosijavanja i uređenja vrlo dubioznog Registra birača, a što u Vladi nemaju namjeru raditi. Ustavni sud također instruira da buduća izborna arhitektura Hrvatske u najvećoj mogućoj mjeri prati važeću administrativnu podjelu države, što je premijer odlučio zanemariti. Izborne jedinice ostaju nelogične i frankenštajnske: spajaju Pag i Petrinju, Kutinu i Vir, Osijek i Koprivnicu. Na isti se moronski način šef Vlade odnosi i prema preporukama međunarodnih institucija. Odlučio je ne čuti upozorenja da se izborna pravila koja se tiču svih građana jedne države ne donose u uskim stranačkim kružocima. Da bi zakoni koji „reguliraju pravila demokratskog natjecanja i presudno utječu na demokratski višestranački poredak“ morali biti rezultat što šireg društvenog konsenzusa.

Isključena oporba

Spremajući svoj izborni inženjering, premijer je pokazao ekstremni prezir i prema opoziciji. Ne samo da ih u izradi izbornih zakona nije konzultirao, nego je – posve suprotno dosadašnjoj praksi – sve oporbene stranke iz tog posla potpuno isključio. Kao da se izbori tiču samo jedne, njegove političke partije. S nevjerojatnom je arogancijom svoju uznapredovalu autokratsku mahnitost pokušavao argumentirati. Čuli smo tako da premijer opoziciju nije pozvao jer su svojedobno, nakon parlamentarnih izbora 2020. odbili njegov poziv na razgovor. Ali Andrej Plenković ne govori istinu. Opozicijske stranke nisu odbile razgovor, ali su odbile pojedinačne sastanke sa šefom HDZ-a. Tražile su zajednički summit svih čelnih ljudi opozicijskih stranaka s izbornim pobjednikom, na što Plenković nije pristao.

Potom su iz HDZ-a svoj antagonizirajući odnos prema opoziciji pravdali tumačeći kako ni oni nisu bili pozvani kad su oporbene stranke dogovarale svoje prijedloge izbornih rješenja. Je li moguće da hrvatski premijer ne razumije razliku? Da ne shvaća kako su uloga vlasti i opozicije posve različite? Oporbene stranke mogu samo predlagati, pa je utoliko logično da artikuliraju vlastita rješenja, nakon čega bi trebao slijediti dijalog s pozicijom. Vladajuća stranka svoje ideje može pretočiti u zakone, pa bi utoliko bilo normalno i korisno da u njihovoj pripremi čuje i stavove drugih stranaka i zainteresirane javnosti. Nažalost, Plenković temu koja se tiče svih građana Hrvatske tretira kao svoje partijsko leno.

Na koncu će vlastitu odluku da u krojenju izbornih promjena preskoči opoziciju tumačiti kao logičnu posljedicu njihovih dosadašnjih odnosa. Ne može on, kaže, s ekipom koja mu „u strateškim stvarima ništa ne pomaže“, odjednom „graditi nekakav magični konsenzus“. Takav scenarij uspoređuje s Alisom u zemlji čudesa. Šef vlade koji razumije demokratske procese nikada dijalog s oporbenim strankama neće proglasiti nemogućom fantastikom. Posebno kad je riječ o temama od općenacionalnog značaja. To mu je obaveza, čak i kad je neugoda i tlaka. Međutim, Andrej Plenković odlučio je napraviti korak unazad. Podlokati već prihvaćene demokratske standarde. Skoro nikada odnosi vlasti i opozicije nisu u Hrvatskoj bili toliko zatrovani kao danas. Političko rivalstvo pretvorilo se u potpuno neprijateljstvo. Premijerova funkcija ima u tome odlučujuću važnost.

U modifikaciji izbornih zakona, odrađivanju zadaće nametnute odlukom Ustavnog suda, Andrej Plenković pokazao je dosad neviđen prezir i prema stručnosti. U HDZ-ovu radnu skupinu, isključivo stranački gremij, nije imenovao baš nikoga sa stručnim backgroundom. Svaku je mogućnost ekspertize izostavio premda su mu morali biti poznati međunarodni standardi donošenja izbornih procedura. Potom je ustavne stručnjake, jedanaestero profesora ustavnog prava koji su javno izrazili zabrinutost njegovim odnosom prema izbornom zakonodavstvu, pokušao diskvalificirati proglašavajući ih bliskima ljevici. Političkim etiketiranjem protiv stručne kritike – to je običaj nedemokratskih režima.

Najveći gaf

Sociolog Dragan Bagić tvrdi da je riječ o jednom od najvećih Plenkovićevih političkih gafova, kojim se „znatno distancirao od onoga što je sam želio predstavljati i što mu je bila najjača karta – predstavnika umjerene, razumne proeuropske politike“. Bagić podsjeća da uvažavanje stručnih argumenata i kritika predstavlja jedan od temelja modernih europskih liberalno-demokratskih poredaka, dok se njihovo ignoriranje, pogotovo ako postoji konsenzus stručnjaka kao u ovom slučaju, u zrelim demokracijama smatra neprihvatljivim. Spominjući da se uvođenje takvog iracionalnog odlučivanja veže uz Donalda Trumpa, Bagić primjećuje da „nije jasno kako Plenković s takvim stilom politike planira zauzeti neku visoku poziciju u europskom establišmentu“.

Ali nesklonost ljudima znanja nije u Plenkovićevu slučaju nikakvo iznenađenje. Njegova vlast zasigurno nije meritokratska. Više je kretenokratska. Njegova su kadrovska rješenja bijedna. Svatko u njegovoj vladi može biti ministar ili šef neke važne državne firme. U trideset i nešto godina demokracije ni jedan premijer nije pokazao takvo zapanjujuće ignoriranje kompetencija. Napadom na profesore ustavnog prava njegova se rezerviranost prema ličnostima velikog stručnog autoriteta i ljudskog integriteta javno deklarirala. Nesnošljivost prema bilo kakvom obliku kritike već je općepoznata. Premijer preferira laude i lakirovku, u čemu njegov kružok ministarskih budalaša nikad ne posustaje. Jedan će od njih ovih dana u Saboru tvrditi da će Hrvatska u idućih sedam godina, do 2030. biti „uz bok najrazvijenijih zemalja, među najrazvijenijim zemljama EU-a i svijeta, u samoj svjetskoj eliti“. A mislili smo da je famozna KGK sa svojim ludorijama sličnog karaktera bila neponovljiva.

Na koncu, svojim pretumbavanjem izbornih jedinica Andrej Plenković pokazuje ogroman prezir prema javnosti i hrvatskim građanima. Cijeloj se zemlji otvoreno ruga da je mogao smisliti i instalirati još gora rješenja, tako da njegov HDZ vlada vječno, da je praktički nesmjenjiv. Kao što sitno povećanje plaća proglašava velikom poreznom reformom od koje će standard ljudi procvjetati, tako i promjenom bez promjene u neustavnim i nepoštenim izbornim zakonima Hrvatskoj uvaljuje mućak od demokracije. Premijer sam sebe stilizira kao kradljivca izbora.