U zagrebačkoj Galeriji Josip Račić otvorena je izložba splitskog umjetnika Viktora Popovića „Bez naziva“, koja se povijesno, kulturološki, dokumentaristički, ali i kritički bavi temom obnove i „preživljavanja“ palače Vranyczany-Dobrinović u kojoj je inače smješten Nacionalni muzej moderne umjetnosti, a sad je njegov postav i fundus radi postpotresne obnove izmješten. Umjetnik je neizvjesnu budućnost palače i njezine namjene prepoznao kao vrlo inspirativno, emotivno, ali i frustrirajuće polje za svoju umjetničku intervenciju i komentar, koji nas ne mogu ostaviti ravnodušnima.

Viktor Popović živi i radi u Splitu, a u svojim instalacijama i objektima često koristi pronađene predmete, arhivsku građu i sirove industrijske materijale, pritom istražujući odnos umjetničkog djela i publike te povijesnog i fizičkog konteksta izložbenog prostora. U recentnim radovima istražuje modernističko nasljeđe Hrvatske iz socijalističkog razdoblja te se fokusira na re-kontekstualizaciju arhitekture iz 1960-ih i 1970-ih godina. Izlagao je u galerijama, muzejima kao i u alternativnim izložbenim prostorima u Europi i SAD-u. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i dobitnik je više uglednih stipendija i nagrada, uključujući A:D: rezidencijalni program, Berlin, Njemačka (2019.); nagradu HS AICA (Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara) na 54. zagrebačkom salonu, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb (2019.); Art Omi rezidencijalni program, Omi International Arts Center, Ghent, New York, SAD (2017.); nagradu 36. splitskog salona, Hrvatska udruga likovnih umjetnika, Split (2009.); ArtsLink rezidencijalni program, Portland Institute for Contemporary Art, Portland, Oregon, SAD (2006.); godišnju nagradu za mladog umjetnika, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb (2006.); godišnju nagradu za suvremenu umjetnost zbirke Filip Trade, Zagreb, Hrvatska (2005.); Cité Internationale des Arts rezidencijalni studio program, Cité Internationale des Arts, Pariz, Francuska (2005.) te Velika nagrada 8. trijenala hrvatskog kiparstva, Gliptoteka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb (2003.).

Popović je umjetnik koji voli kopati ispod površine stvari, pronalaziti skrivene komparativne i metaforičke veze između na prvi pogled nevidljivih i nejasnih stvari i fenomena. Pogađaju ga društvena nepravda i situacije koje su interpretacijski ili simbolički rubne. Na ovoj se izložbi konceptom radova u potpunosti prilagodio duhu vremena, kao i namjeni palače i muzeja, ali primarno volji i atmosferi jedne epohe dok je muzej bila palača stambene namjene (serija od šest grafičkih listova u tehnici sitotiska, prašina i lak) te karakteru depoa koji muzej ima i koji čini njegovu vrijednu kulturološku i arhivsku okosnicu (četiri instalacije / objekta koje tvore inkjet UV ispisi na platnu, dvostrani aluminijski lightbox, postamenti NMMU-a, zatezna traka promjenjivih dimenzija).

Taj radikalni i pomalo šokantni sraz u mediju i tehnici izloženih radova (serigrafije u mekom tonu sepije, koje imaju karakter starih izblijedjelih fotografija, oštećenih od izlaganja svjetlosti) i robusnih, pomalo hladnih instalacija koje zazivaju tehnološko vrijeme 21. stoljeća – iako će nas asocirati i na neokonstruktivističke objekte i instalacije iz prve četvrtine 20. stoljeća (Bauhaus) – Viktor Popović povezuje prošlo i buduće vrijeme, svjesno izostavljajući sadašnjost. Ona se, naime, nalazi u tom nevidljivom, nepostojećem prostoru, gdje palače i zbirke realno nema. Inkjet ispisi fundusa NMMU-a na lightboxovima instalacijâ djeluju tako napadno otuđeno, gdje umjetnik jasno pokazuje vlastitu zabrinutost za sudbinu zbirke muzeja: koliko ćemo je godina obnove nositi tek u sjećanju? Grafički listovi, s druge strane, u promatraču izazivaju jasnu sjetu, melankoliju, ideju poništene i propale ljepote, zgaženih vrijednosti, sjećanja koja već dramatično blijede… I upravo je u tim radovima umjetnik postigao visoki estetski i emotivni naboj koji ne bježi od (neo)romantičarskog koncepta krhke i uništene ljepote svijeta koju se nije moglo sačuvati. Inače sklon ironiji i pomalo sarkazmu, na ovoj se izložbi Viktor Popović otvoreno prepušta emocijama koje su velikog raspona, od hommagea jednoj sretnoj i u mnogočemu veličanstvenoj epohi do recentne sjete, žaljenja i tuge za idealnom utopijom Muzeja kao istinskog, nedodirljivog mjesta koje čuva jednu kulturu i sjećanja.

Kustos izložbe i ravnatelj NMMU-a Branko Franceschi u pratećem tekstu izložbe pojašnjava sadašnje stanje palače: „Ništa ne može bolje predočiti zimu našeg nezadovoljstva od sablasnih reinterpretacija povijesne fotodokumentacije velebnih dana sjedišta Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti dok je bio dom obitelji Vranyczany. Ogledalo naših frustracija postavio je Viktor Popović u uvodnom, grafičkom dijelu izložbe Bez naziva (Arhiv palača Vranyczany-Dobrinović). Naime, iduće, 2024. obilježava se 90 godina djelovanja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Palači Vranyczany-Dobrinović i istovremeno započinje prva u neizvjesnom nizu godina tijekom kojih će Muzej zbog nespretne cjelovite obnove biti izmješten iz Palače. Podsjetimo da je tijekom gotovo stotinu godina dugog razdoblja Muzej izvan Palače djelovao samo tijekom Drugog svjetskog rata, izbačen na ulicu, kako bi tadašnja vlast njegovo sjedište u snishodljivoj političkoj gesti umiljavanja prenamijenila u veleposlanstvo tada fašističke Italije. Ni sljedeća se vlast neće prema Muzeju pokazati boljom. Nakon rata Muzej se vraća u Palaču kako bi političkom odlukom, a protivno volji svoje uprave, bio podveden pod zagušujuću administraciju tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, čijeg se stiska ni do danas ne može osloboditi. Promjena naziva u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti nije pomogla, dapače, danas Muzej, iako kurentni naziv naglašava njegovo poslanje nacionalne institucije, živi tek blijedu varijantu svojih potencijala i značaja zbirke kojom upravlja. Toliko o kulturi u Hrvata. Ohrabruje to da se za razliku od administriranja kulturom njezina snaga sada, kao i uvijek, nalazi u izvedbama umjetnika i njihovom umijeću predstavljanja apsurda vlastitog okruženja.“ Viktor Popović ovdje je napravio izvanrednu dionicu podrške Muzeju.