U prostoru splitskih Dioklecijanovih podruma slikar i grafičar Matko Trebotić upravo je obilježio 50 godina umjetničkog djelovanja, odnosno od svoje prve samostalne izložbe. Pod nazivom „Pedeset godina samoće“ publici su predstavljene njegove nove slike nastale u zadnjih godinu dana i veliki poliptih u obliku zlatnog križa koji je nazvao „Manifest križa“. Nakon brojnih retrospektivnih izložbi, Matko Trebotić odlučio se za nova djela kako bi time naglasio vitalitet svoje umjetničke inspiracije.

Kustosi izložbe, koju su zajednički organizirali splitska Galerija umjetnina i Muzej grada Splita, Branko Franceschi i Blaženka Perica, u zadnjih nekoliko godina intenzivno prate umjetnikov rad i nove faze u umjetnikovu apstraktnom izričaju. Naime, kritika se unisono slaže kako se Trebotić nije zadovoljavao gotovim i prokušanim formulama i kako nikada nije htio biti tzv. uspješan građanski slikar jer bi to značilo da je mrtav kao umjetnik.

O Matku Trebotiću napisane su brojne monografije i snimljeno nekoliko dokumentarnih TV filmova, a dobitnik je prestižnih nagrada za umjetničko djelovanje i doprinos hrvatskoj kulturi.

Povjesničarka umjetnosti Blaženka Perica slijedi u tekstu kataloga ono što su prije nje naglasili kolege Branko Franceschi i Marin Ivanović, pišući o Trebotićevim tzv. bijelim slikama kao „apstrakciji koja je rezultat dugog rada na toj ideji“, i koja se može djelomično čitati na tragu američkog ekspresionizma, slikarstva postapstraktnog ekspresionizma Cyja Twomblyja, ali i utjecaja rimskog slikarstva i talijanskog Mediterana. Polazišta su kod Trebotića ipak drugačija i rezultat su dugogodišnje redukcije predmetnog svijeta i smanjivanja narativnog sloja slike koji je dugo bio njegovim zaštitnim znakom: starohrvatske crkvice, arheološke nakupine, tlocrti i slično. Podjednaka zastupljenost grafizama i površina boje, odnosno kolorističke geste na Trebotićevim slikama jedinstvena je u recentnom hrvatskom slikarstvu i nema epigona ili sljedbenika, iako u Trebotićevim djelima možemo odgonetnuti bogatu tradiciju naših slikara Juga i Mediterana. „Trebotićevo je djelo vezano uz sadašnji trenutak i specifičnosti njegovog dosljednog praćenja vlastitih pitanja i interesa. U njegovim bijelim apstrakcijama nije uopće riječ o bilo kojem uobičajenom postupku oduzimanja – s kojim se poistovjećuje pojam apstrakcije – nego o zbrajanju, o sažimanju osobnih iskustava na putu samoodređenja vlastitog identiteta jezikom apstrakcije iz kojeg izvire identitet prostora porijekla“, navodi Blaženka Perica, nastavljajući time Franceschijevu tezu o Trebotićevu tzv. kulturološkom pejzažu.

Trebotić je u pedeset godina djelovanja iskazao heterogena stilska polazišta, od nadrealizma, enformela i različitih vidova apstraktnog slikarstva, ali je stvorio ulančan i prepoznatljiv opus koji odiše refleksom njegova primarnog arhitektonskog školovanja. Neće ostati imun ni na skulpture, instalacije, asemblaže i ambijente kojima u svakom desetljeću djelovanja pokaže kako može prepoznavati kvalitetu i naboj u drugačijim medijima i materijalima, a ubrojimo tom nizu i osam vitraja od obojenog stakla, izvedenih 2017.-2018. za splitsku crkvu sv. Frane.

Branko Franceschi u predgovoru kataloga splitske izložbe također postavlja pitanje zašto se Trebotić nakon iznimno uspješne i dugotrajne karijere osjeća ipak markezovski usamljeno i samo, „je li riječ samo o općem egzistencijalnom osjećaju da na svijet dolazimo i odlazimo s njega sami, samozatajnoj potrebi da se utiša euforija u obilježavanju visoke etape umjetničkog puta ili se Trebotić referira na lokalnu ili nacionalnu indiferentnost i općenito nisku razinu kulturnog života“. Trebotić je bez sumnje umjetnik koji je svojim djelom povezao mnoge generacije hrvatskih umjetnika, različite stilove i estetske tendencije, a jednako tako u zadnjih nekoliko godina na njegove izložbe dolazi sve više mladih umjetnika i kustosa. Kao da je dočekao vlastitu procjenu kako će njegovu umjetnost bolje razumjeti mladi i poviješću ili konkurencijom neopterećeni kolege.