U zagrebačkom Muzeju Mimara do 31. ožujka postavljena je izložba staklenih skulptura Gordane Drinković, s iznimno poetičnim naslovom „Suze okrenute prema nebu“.

Umjetnica koja ne izlaže često, i čija je svaka izložba objektivna strukovno-doživljajna senzacija, Gordana Drinković u kontinuitetu stvara u području umjetničkog oblikovanja stakla, produkt dizajna i slikarstva. Tijekom više od 25 godina oblikovanja i rada u tvornicama stakla realizirala je više od 500 djela, od kojih je velik dio proizveden u obliku unikata ili ekskluzivnih serija i dijelovi su privatnih kolekcija u Hrvatskoj i svijetu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i svijetu, od kojih su osobito značajne „Skrivnostno živlenje stekla“, Mestni muzej Ljubljana, Ljubljana, 2008.; DESIGN EXPO 2012, Ljubljana; „Transparentna ljepota – staklo u suvremenom hrvatskom kiparstvu“, Muzej Mimara, 2013.; Maison&Objet, Pariz, 2015.; Ambiente, Messe Frankfurt, Frankfurt, Njemačka, od 2010. do 2015.; New York Market Week, NY Tabletop Market, New York, od 2010. do 2015. te 52. Zagrebački salon, Muzej Mimara, 2017. Godine. Njezine kolekcije Atlantida, Babilon i Manhattan realizirane su u suradnji sa Steklarnom Rogaška d.d. i 2010. bile predstavljene u New Yorku, gdje su osvojile nagradu HFN 2010 Award of Excellence, Tabletop, New York, 2010. Za dio kolekcije „OPA– Made in Croatia“, koja nastaje izvan tvornica, odnosno, izvan strogih tehnoloških uvjeta proizvodnje stakla, i obuhvaća postupke uništavanja postojećih radova te stvaranje na „krhotinama“, nagrađena je zlatnom plaketom na Međunarodnoj izložbi Erex 2011 u Zagrebu. Međunarodni žiri uvrstio je Gordanu Drinković na izložbu suvremenoga svjetskog dizajna Ambiente Trends 2012 u Frankfurtu, 2012. godine. Pozivom za sudjelovanje na izložbi „Europian Glass Context 2016 Curated“, Bornholm Art Museum, Danska, 2016., direktorica muzeja MAVA, M. L. Martinez iz Španjolske, kao jedan od kustosa, svrstala je Gordanu Drinković među značajne suvremene europske umjetnike koji stvaraju u staklu. Od 2017. radovi „Babalawo“ i „Iyalawo“ dio su fundusa prestižnog muzeja Glasmuseum Lette, Ernsting – Stiftung A. H. Herding, Coesfeld u Njemačkoj.

To su sve argumenti zašto se njezine samostalne izložbe očekuju s nestrpljenjem, jer se radi o iznimno educiranoj i inventivnoj umjetnici, koja nastavlja ne samo tradiciju neke naše lokalne linije obrade umjetničkog stakla (poput Raula Goldonija), već zahvaća senzibilitet i morfologiju europske 20. stoljetne linije organičke apstrakcije.

Novi elegantni stakleni ambijent od bezbojnog, sivog i crnog kristalnog stakla na visokom podestu, koji otkriva iznimno zanatsko majstorstvo umjetnice, iza svoje krhke ljepote skriva snažnu emotivnu dimenziju rada – period tugovanja za voljenom osobom koje više nema. Prema vlastitim riječima umjetnice, „suze nastaju puštanjem stakla koje se u slobodnom padu isteže do granice pucanja ili do trenutka njegove transformacije u kruto stanje. Drhtaj stakla, nakošenost, vijugavost, posljedica je prirode stakla ‘koje pamti i bilježi’ drhtaj ruke koja ga drži ili dodir alata što ga zaustavlja ili okreće u smjeru suprotnome od smjera slobodnog pada. Zahvaljujem Steklarni Rogaška d.d. što mi je omogućila proizvodnju ovog rada i radnicima koji su sa mnom i za mene puštali suze“.

„Prošla su dva desetljeća od prve samostalne izložbe radova Gordane Drinković u Muzeju Mimara – bijaše to izložba ‘Šampanjske čaše’, održana u suncem okupanom Atriju Muzeja. Već od prvog susreta s vretenastim, tehnološki besprijekorno izrađenim oblicima bilo je jasno da se pred nama otvaraju putovi traženja, istraživanja i ljubovanja umjetnice s opojnim svijetom stakla, tvari koja se samo na trenutak predaje umjetnikovoj zamisli, majstorovoj ruci i dahu, provirujući iz tajanstva svoje iskonske materije prime“, zabilježila je u katalogu kustosica ove izložbe, i ujedno ravnateljica Mimare, Lada Ratković Bukovčan. Gordana Drinković razumije karakter stakla, i prihvatila je igru svjetla i sjene tvoreći razlomljene opne, razvedene oblike dodirnute neuhvatljivim i nepredvidivim poigravanjem svjetlosnih mijena. „Nikada ne dopuštajući sebi udaljavanje od perfekcionizma tehničke izradbe, svjesna hirovitih, katkad lijenih, a katkad virovitih potoka staklenih čestica, gradila je svijet u kojemu će njezina zamisao, duša i želja oplemeniti vještinu i znanje majstorstva“, smatra Lada Ratković Bukovčan. Pred nama je stakleni ambijent koji se polako otkriva u laganom hodu oko njega, i koji je „nabijen“ tugom, nataloženom patnjom i samoćom. Te umjetničine suze bez imalo patetike padaju na zemlju, ali se jednako tako dižu prema Nebu, prostorima krajnje kontemplacije i intimnih dijaloga s nebeskim sferama.