Čitam neki dan statuse našeg istaknutog jazz bubnjara Krune Levačića na Facebooku – zapravo ne znam kako ga predstaviti jer bi Kruno dvadeset puta od užasa zakolutao očima da mu napišem kultnog ili afirmiranog ili nešto slično – i vidim kako dijelimo iste muke po pitanjima projekata u umjetnosti. Kruno dakle piše: “Kad se u muzici počelo za nešto govoriti ‘Projekt’. Možda od pojave EU? Mislim na naš jezik, ne na engleski. I što je to? Nije bend? Ni kompozicija? Ni improvizacija? Ni bilo što spontano, neko druženje muzičara u svrhu pronalaženja zajedničkog zvuka, onako ‘vidjet ćemo što će biti, možda postignemo sinergiju i stvorimo lijepu muziku’? Projektanti… to mi pada na pamet. Netko tko visi nad nekim papirom, pije crnu kavu i puši cigarete, mota kosu oko kažiprsta, smišlja, razmišlja, kombinira, kalkulira pa onda pošalje nešto nekom ministarstvu u svrhu dobivanja financija pa sljedeće godine nešto drugo, da opet dobije novce, nešto što ministrima ministarstva izgleda drugačije od onog što je prije smislio”.

Amen.

I mene taj nesklad muči već dosta godina. Činjenica je kako skoro svi danas pišu u prijavnicama i najavama izložbi da imaju projekte. Malo tko ima izložbu, ono za što se uobičajeno školovao i usavršavao na nekim akademijama, specijaliziranim tečajevima, poslijediplomskima i sl. Došlo je to nekako s mogućnošću financiranja preko EU projekata, ali raširilo se i metastaziralo umjetničkim sferama poput gripe. Čitam redovito kako neki mladi možebitni budući umjetnici i umjetnice – jer diplome umjetničkih akademija ne pretvaraju ljude automatski u Umjetnike – imaju svoje prve izložbene projekte, zapravo neku izložbicu, ono za što bi Arsen napisao da je “njegov likovni prilog za po prigradskim naseljima i bajtama”. Nije samo narcistička kultura društvenih mreža dovela do ovog stupnja pomanjkanja autokritike, već se mladi ljudi u školovanju stimuliraju i potiču da sebe na pogrešan način počnu uzimati i percipirati jako ozbiljno. To dolazi od profesora koji također sebe previše ozbiljno shvaćaju jer… (tu ću se zaustaviti). Nekako sumnjam da se danas uobičajeno može čuti na završetku umjetničkih akademija ona rečenica nekih naših profesora “sad imate diplomu, ali školovanje tek sada počinje” ili “zaboravite na sve pročitane knjižurine, preživjet ćete jedino s intuicijom”.

Imamo dakle svu silu projekata, a što se više gomilaju Projekti, to nekako imamo sve manje umjetnosti. Već se više puta pokazalo kroz povijest 20. stoljeća kako nije dobro po Umjetnost kad birokratizirani stil komunikacije i sistematizacije uđe u područje umjetnosti. Tu se iza zatvorenih vrata jednako tako i voli zatući kritičko mišljenje i umjetnička kritika kao takva. Jer što nam uopće treba kritika kad je ta umjetnost tako i tako teško svodiva na subjektivnu i objektivnu – prema potrebi uključenih – procjenu, to se ne može lako definirati, i što uopće znači umjetnički ukus? Na toj skliskoj kategoriji ukusa ruše se mnoge lijepe, starinske, korisne uspostavljene vrijednosti procjene i percepcije, za koje je potrebno sveobuhvatno i veliko specijalističko obrazovanje i – intuicija te empatija. Sve neke nedokazive šuć-muć kategorije koje nikako ne pripadaju u ozbiljne Projekte.

Mediokritetska svijest polu-umjetnika ili naprosto ambicioznih pojedinaca koji su svjesni kako nisu u onoj gornjoj prvoj ligi umjetnika voli se skrivati iza pojma projekt. Drugo su, naravno, složene interdisciplinarne suradnje u području umjetnosti gdje taj pojam može proći, ali ga u pravilu sudionici ne ističu. Čujem i od normalnih “old school” arhitekata kako im se diže kosa na glavi da je sve najednom oko njih iz drugih područja postalo projektom. Dječje likovne radionice gdje petogodišnjaci “brljaju” po temperi najednom su školski projekt. Klinci i u vrtiću već spominju kako rade s tetama na nekom “projektu”! Kako smo fenomenalno u pravilu skloni preuzimati sa Zapada loše utjecaje, tobože, radi podizanja samosvijesti osjetljivih grupa ili skupina uzrasta ili eto, jadnih umjetnika.

Splitska umjetnica Tisja Kljaković Braić samo za kolumnu Ive Körbler nacrtala je ilustraciju, a glavni junaci su – Oni

Ovi u profesionalnim sferama koji vole pojam projekta za sve, od slaganja malo ozbiljnijeg sendviča do pospremanja smeća u svojem atelijeru – i po mogućnosti stavljanja toga na društvene mreže kao fol “priprema za novi projekt” – oni su jednako tako sumnjičavi i prema pojmu talenta. Zapravo, talent je također postao politički nekorektan pojam jer kako uopće izmjeriti nečiji talent? Na stranu što znamo da se to apsolutno precizno može odrediti i što su o tomu napisane knjige istaknutih estetičara, filozofa i sociologa umjetnosti 20. stoljeća, ali tko to još danas uopće čita? Taj pojam prečesto ugrožava skupine ambicioznih i često dobro socijalno umreženih umjetnika B ili C lige jer marljivost i ambicija ipak na kraju teško dobivaju bitku s ovima “talentiranima”.

Pa tako, da parafraziramo Veselka Tenžeru, “ona poznata šala da naš pisac poslije tri loše knjige zaslužuje prezir, a da poslije šest loših knjiga postaje klasik, po svemu sudeći, postala je legitimnom činjenicom naše književnosti”. To, međutim, uopće nije šala, to je bjelodana istina. U ovom kontekstu, nakon šest loših projekata, ali razvikanih projekata koje si pojedinci “slažu” u nakićene biografije, nije mala stvar odbiti ili ne dati sredstva uvaženom Umjetniku čija je biografija prepuna Projekata. Još ako su k tomu međunarodni – što nije teško fabricirati ili uvrstiti pod međunarodne projekte gostovanja u bivšim državama Juge – eto ti velebne biografije.

Stoga sam u zadnje vrijeme razvila posebne simpatije za umjetnike koji mi kad ih sretnem vele, onako usput, u prolazu: “Idem nešto malo slikati u atelijer, možda mi ne uspije pa ću sve preslikati, ali polako, nikuda mi se ne žuri”. Kao što i Kruno Levačić gaji nadu za one glazbenike koji još “nekaj malo prčkaju po instrumentu, slažu harme”, bez usiljenosti, bez žurbe i koji obično najbolje sviraju na nekoj nepretencioznoj gaži gdje je “prava” šmekerska publika, tzv. kužatori. Razumijem ja dobro da se svatko bori za svoje mjesto pod Suncem, ali u svoj toj žurbi i borbi da se dođe do mjesta koja se realno, prema talentu, ne zaslužuju, sve se češće pretjeruje.