U zagrebačkom Studiju Moderne galerije Josip Račić postavljena je vrlo zanimljiva i duhovita izložba istaknutog hrvatskog kipara i grafičkog dizajnera Ante Rašića „Radovi koje nisam napravio“, izložba čiji je karakter autentično kontemplativan, autoreferencijalan i eksperimentalan, u tradiciji pravog umjetničkog eksperimentalnog ateljea. No za razliku od Ivana Kožarića, Rašić u prostor galerije nije prenio sadržaj vlastita ateljea, već je javnosti ponudio uvid u riznicu neostvarenih umjetničkih ideja, koncepata ili radova koji do danas nisu realizirani prema prvim zamislima.

U vlastitom tekstu u katalogu, Ante Rašić pojašnjava kako se „razmišljajući o tome kakve sve izložbe mogu biti i kakva bi izložba bila drugačija od uobičajenog predstavljanja najčešće jedne teme, odlučio za izložbu radova koji iz raznih razloga u dužem ili kraćem periodu do sada nisu napravljeni: postojali su samo u mojoj glavi ili su im polazišta zaboravljene bilješke, skice, fotozapis ili dnevnički zapis“. Prikazani na izložbi u novom kontekstu, zadobivaju i sasvim novo značenje.

Ante Rašić (Imotski, 1953.) završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. u klasi profesora Nikole Reisera. Bio je suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića od 1977. do 1978. i stipendist-suradnik kiparskog ateljea profesora M. Charpentiera na Akademiji likovnih umjetnosti u Parizu od 1978. do 1979. Kao samostalni umjetnik postao je članom HDLU-a i HZSU-a 1977. godine. Od 1986. do 1991. bio je predsjednik Predsjedništva Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Kao art-direktor Studija Rašić, aktivno sudjeluje u kulturnom životu Hrvatske na području likovnih umjetnosti, arhitekture i primijenjene umjetnosti te pokreće i vlastitu ediciju likovnih monografija. Jedan je od osnivača časopisa za arhitekturu i kulturu Oris i član redakcije od 1999. do 2008. Od 1995. radi na ALU u Zagrebu, gdje je danas redoviti profesor i mentor na poslijediplomskom doktorskom studiju.
Neki su radovi u Galeriji Račić posvojeni iz prirode i okoliša, dakle, plod su doslovnog posvajanja zatečenih situacija umjetniku bliskih i zabilježenih u mediju fotografije, a neke fotografije, događaji koji su snimljeni bez
namjere da budu radovi, autorovom odlukom da ih izloži postaju rad. „Aproprijacijom karakterističnih elemenata umjetnika koji su mi bliski i korištenjem tih elemenata kao gradbenih jedinica, nastaju također neki novi radovi“ (Ante Rašić).
Posebnu skupinu čine radovi koji su nastali postupkom recikliranja ili izradom jedne od nerealiziranih varijanti već ranije realiziranih radova – ili su predstavljeni u novom mediju te su dobili novu vrijednost i zaživjeli na novi način. Tako i nakon „nestanka“ pružaju mogućnost za novu percepciju i recepciju. Pojedini radovi i dalje su ostali (zadržani) na razini bilješke i skice zbog neizvedivosti „na razini zamisli i koncepta“, dio radova nije realiziran jer su bili preambiciozni za mogućnosti sredine i autora ili u određenom vremenu nije bio pravi trenutak, a neki su realizirani s otklonom od prvotne zamisli i skice.
Radovi su tematski vrlo različiti i unatoč obuhvaćanju dužeg perioda u kojem su nastali, izložba nema nikakve pretenzije da bude retrospektivna, već je na neki način zamišljena kao bezvremenska,
u kojoj vrlo različite stvari, problemi i radovi iz različitih perioda funkcioniraju. Cijela je izložba, zapravo, Rašićev „intimni prethodno nerealizirani itinerer, putopis osobnoga u umjetnosti dugoga protoka vremena prijeđenog od imaginacije do realizacije“ (Željko Marciuš).
Izložbom se relativiziraju vrijeme i proteklo umjetničko djelovanje pa je na kušnji i samo vrednovanje radova. Nema pravolinijskog kretanja i logičkog reda uobičajenog u praksi predstavljanja, već je zamišljena kao „rasuti teret“. „Ona zadire u složenu mrežu čovjekova života u osobnom, općem i društvenom kontekstu, izloženog različitim problemima i isprepletenog na razini promišljanja i emocija, sa željom da pobudi različita raspoloženja i doživljaje. Stvari tako ostaju i nedorečene, nedovršene, otvorene za brojne opcije karakteristične za prolaznost i stalnost mijena ljudske prirode“ (Ž. Marciuš). Autor, primjerice, tijekom više godina snima udubljeni krug vlastita rada “Bijela cesta – U iščekivanju kiše” (Park skulptura Dubrova, Labin, 2008.) prateći sve promjene koje prirodni zakon donosi.

Taj minimalistički, čisti i jednostavni umjetnički senzibilitet i svjetonazor, Rašić je sačuvao iz razdoblja primarnog i procesualnog slikarstva sedamdesetih godina 20. stoljeća i skulpture moderne, koji su u svrhovitosti autentično
minimalistički. U jednom izloženom radu, posveta Ivanu Picelju izvedena je u duhu djela tog umjetnika. Portret je ujedno i apstraktan i konkretan, „što je smislen izraz poštovanja prema umjetniku, čovjeku i čovječnosti u umjetnosti
i umjetnosti za čovjeka“ (Ž. Marciuš). Spoj vizualno-optičkih istraživanja i znanosti – posveta Novim tendencijama i kinetičkoj i op-art umjetnosti – sazdan je u radu posvećenom Picelju od optičkih gradacija.

Na to će se u prostoru galerije nadovezati klupko bodljikave žice, što svjedoči o emigrantskoj krizi i ožičavanju Europe tijekom golemih migracija s Bliskoga
istoka i o simboličkome naličju brutalne istine o izbjegličkoj krizi, ali i jasnom znaku kako je propala paradigma humanističke i modernističke Europe. Od rada sazdanog časopisima za arhitekturu i kulturu Oris, koje je dizajnirao, autor je uspostavio arhitektonski stup – potporanj znanju, kao simboličku referencu na drevne tornjeve / obeliske znanja.

Treba naglasiti da su radovi na ovoj izložbi potpuno zaokruženog i dorečenog značenjskog polja i u njima ništa nije ostalo nejasno ili prazno. Dapače, puni su humora, autoironije, jasne svijesti umjetnika kako se uvijek može biti bolji i ne smije se zadržati u plićaku samodopadnosti i uvjerenosti u vlastitu tobože genijalnu autentičnost. To je izložba koja je istovremeno studijskog i (auto)analitičnog karaktera, bez pretencioznosti, i kao takva trebala bi poslužiti mnogim mladim umjetnicima da na vrijeme shvate kako postoji razlika između sustavnog razvijanja vlastitih modela umjetničkog razmišljanja i koncepata ili dobro upakiranog prodavanja magle. Jer, nije bez razloga Ante Rašić jednako tako uspješan likovni pedagog kao što je i kipar ili, bez izdvajanja, umjetnik sposoban za povezivanje različitih medija, žanrova i materijala u svojem opusu.