Tema dodjele različitih nagrada za umjetnička godišnja i životna postignuća trajno je kod nas aktualna u kuloarima svih umjetničkih područja. Iz godine u godinu s nekim se nagradama slažemo i veselimo, nad drugima se istinski zgražamo ili šokiramo. To je sve normalno. No nije normalno kada godinama slušam od kolegica i kolega iz različitih umjetničkih područja – a moram istaknuti da se privatno baš ne družim s neuspješnim umjetnicima – da uopće ne očekuju tu i tu nagradu zbog sastava žirija ili da im je unaprijed jasno kako nemaju šanse pa se čak i ne žele prijaviti jer ne žele nekima pružiti trenutak zloće i uživanja u pakosti. Godinama neke nagrade dobiva gotovo isti popis imena i već se zna tko nema šanse za nagradu. Pitam ja vas: je li to normalno?

Znamo da i u svijetu žirija i komisija postoje klanovi pa nekih godina prevlada snaga jednog klana ili kružoka, a nakon tri ili četiri godine drugog, pa se tako redom dijele i nagrade. Svijet se više-manje svodi na osobne antipatije ili simpatije, ali u uređenim društvima to ipak nije tako. Postoji neka viša ravnoteža u odabiru žirija i komisija gdje sjede ozbiljni, objektivni profesionalci koji su u stanju zalediti i nadići osobne animozitete.

Naime, eksperti pojedinih područja, kao i obrazovana publika, nisu baš posve slijepi i glupi. Nagrade koje dolaze u pogrešne ruke posredno vrijeđaju i tzv. umjetnički obrazovanu publiku. Uvijek se živo komentira po kuloarima da je jasno kad neku nagradu dobije onaj koji manjkom svojeg talenta ne smeta starijim kolegama, ima manje inozemnih nagrada od drugih konkurenata ili ga / ju naprosto treba prešutjeti. Mnogi su prije mene izvrsno elaborirali kako živimo u kulturi svjesnog zaborava i kako se s konkurencijom najlakše razračunati prešućivanjem i „preskakanjem“. To je boljka naše sredine koju su opisali još Antun Gustav Matoš, zatim Veselko Tenžera pa Igor Mandić. No u pravom provincijalnom duhu ta se tradicija više od stoljeća kasnije marljivo njeguje.

Ako nije na djelu kultura svjesnog zaborava, onda je to vrlo često tzv. kultura smrti. I sama sam u mnogo navrata bila u raznim žirijima – a to vrijedi i kod dodjele sredstava za monografije – gdje se samo gledalo tko je od umjetnika najstariji, eventualno bolestan i s jednom nogom u grobu pa je red da mu / joj se konačno dodjeli ta nagrada za životno djelo ili subvencija za monografiju. Kako to može i smije biti osnovni kriterij? Nedavno sam o tomu razgovarala s jednom prijateljicom, izvrsnom umjetnicom s relevantnom međunarodnom karijerom. Složile smo se da postoji značajan broj umjetnika svih vrsta kojima bi neka godišnja nagrada s malo novčića u dobi od četrdeset, četrdeset i pet ili pedeset godina baš dala potreban vjetar u leđa, stimulirala ih i motivirala da i dalje dobro rade i nekako im bila potvrda da su na dobrom putu. „Ljudi bi trebali dobivati nagrade dok su u naponu snage, da ih to istinski usreći“, veli moja prijateljica koja je, srećom po nju, dobila neke od najvećih svjetskih nagrada u svojem području iako su je kod nas, normalno, često umanjivali. Složile smo se i kako ima dovoljno jakih umjetničkih opusa koji već s pedeset ili pedeset i pet godina zaslužuju neku nagradu za životno djelo. A ovako, u našoj maloj palanci, fućkaš nagradu ako je dobiješ iz pristojnosti i samilosti tek kad se pročuje da te grize neki rak ili si blizu Mirogoja. Mislim da je to jednako ponižavajuće i duboko uvredljivo i za same umjetnike. Dakle, mi nismo kultura života. Prilično smo morbidni.

Možda je jedna od najpravednijih nagrada u zadnjih desetak godina Nagrada za životno djelo koju dodjeljuje HDLU. Tom popisu imena ne može se naći zamjerka i u većini slučajeva došla je umjetnicima još u nekoj dobi koja nije teška gerijatrija. Kod drugih je ispravljala grešku nekih drugih žirija i komisija, što je također pohvalno. Sličan pozitivan status ima i godišnja Nagrada za književnost Ksaver Šandor Gjalski. Ne znam kako vama, ali meni i dalje nije normalno da se unaprijed može detektirati tko će u pojedinom umjetničkom području dobiti – ili neće – nagradu, i to već pogledom na sastav žirija, ma koliko god je netko u prošloj ili tekućoj godini napravio izvrstan i natprosječan umjetnički rad / koncert / knjigu / dizajn / predstavu / film / kompoziciju / izložbu / zgradu itd. Znam da se sad svi hvatate za trbuh od smijeha i odmahujete rukom, ali ako pristajemo na takav status quo – pristajemo na nepravdu i u konačnici, na vladavinu zla.

U idealnoj, utopijskoj situaciji – koja, da se razumijemo, uopće nije nemoguća i neprovediva – institucija poput Ministarstva kulture i medija dobro bi trebala „pročešljati“ članove žirija za Nagradu Vladimir Nazor prije imenovanja. Poput imenovanja sudaca. Ispitati tko je s kime (bio) u sukobu, animozitetu, odnosu ljute konkurencije, pa čak i nekom sudskom postupku za klevetu, kao i tko si je privatno s nekim umjetnikom u jako bliskim odnosima. Zna se sve! Jednako tako bi umjetnici (ali zaista poznati i zaslužni djelatnici s ozbiljnim opusom iza sebe) smjeli imati priliku napisati e-mail na Ministarstvo ako sumnjaju u objektivnost određenog žirija za određenu godinu i navesti razloge koje bi smjela vidjeti samo ministrica i možda par najbližih suradnika od povjerenja. Umjetnici / arhitekti / književnici / kustosi trebali bi se osjećati zaštićeno u području dodjele nagrada kroz cijeli proces. Znam da se sad opet neki grohotom smiju mojoj tobožnjoj naivnosti, ali to je sve, uz malo dobre volje, lako provedivo.

Istinska kulturna i intelektualna evolucija jednog društva može se trasirati upravo prema razini objektivnosti kojom talentiranim i zaslužnim pojedincima dajemo nagrade i pohvale, bez fige u džepu ili neskrivene sreće što smo nekoga uspješno zakinuli iliti zafrknuli. Dokle god statistički relevantan broj ljudi svjesno apstinira od prijave za nagrade jer unaprijed znaju da nemaju šanse zbog privatnih animoziteta ili nepripadanja nekom interesnom klanu – dotad smo u kontinuiranom problemu.