Ovogodišnji Treći bijenale slikarstva u prostoru zagrebačkog Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) prevladao je mnoge nedostatke prvih dvaju bijenala iz 2011. i 2013. godine. Zamišljena kao bijenalna smotra recentne hrvatske slikarske produkcije, dakle, slikara svih generacija, s najznačajnijim slikarskim istupima i idejnim pomacima u posljednje dvije godine, ovogodišnja selekcija objektivno je uvrstila neke od najboljih slikara mlade, mlađe srednje i srednje generacije. Ton ovako ujednačenoj, anti-nepotističkoj i metijerski dobroj selekciji slikara – među kojima je trideset i osam odabranih i osam pozvanih autora – bez sumnje je dao Ocjenjivački sud 3. bijenala slikarstva, među kojima posebice kritičari i kustosi Željko Marciuš i Klaudio Štefančić, uz već tradicionalno prisutnog predsjednika HDLU-a Josipa Zankija i potpredsjednika Tomislava Buntaka. Hrvatskoj selekciji slikara svake godine pridruži se jedna zemlja-gost pa je to, nakon Njemačke i Austrije, ovoga puta Poljska, s autorskom selekcijom “Exporting Gdansk” kustosice Katarzyne Kosmale.

S obzirom na to da ne patimo od lažne političke korektnosti, treba reći da je poljska selekcija, u kojoj ima simpatičnih i senzibilnih umjetničkih razmišljanja, ipak prilično bljedunjava naspram hrvatske recentne slikarske produkcije, koja se maestralno rasprostrla cijelim gornjim katom HDLU– a. Tako je prostorni postav izložbe, koji nije nimalo pretrpan i nelogičan, pokazao neka recentna djela iznimno dobrih, novih ideja i stilskih pomaka, od varijante hiperrealističkog slikarstva, preko nasljeđa apstraktnih praksi ili različitih osobnih poetika po kojima su pojedini slikari već afirmirani u domaćoj sredini. Žiri, na sreću, nije patio od toga da “pod obavezno” mora pozvati neke doajene i veličine hrvatskog slikarstva, već je posao odabira odradio bez straha i ulizivanja određenim autoritetima, no i tu su se provukli neki slikari bez kojih se ne može i čije se slikarske poetike postojano autorecikliraju.

Ne moram ih navoditi, oni će se sami prepoznati, i to je mnogo bolnije iskustvo. U tom čišćenju selekciji je promaknuo, primjerice, sjajni novi opus Zoltana Novaka, Bojana Šumonje ili Anabel Zanze, no dobili smo uvid u neka mlada i mlađa slikarska imena koja iz godine u godinu stvaraju sve inventivnije i kompleksnije kompozicije (Ivona Jurić, Petra Grozaj, Sebastijan Dračić, Fedor Fischer, Stipan Tadić, Rene Bacharach Krištofić, Stjepan Šandrk, Lav Paripović, Pavle Pavlović, Martina Grlić, Josip Tirić, Ivan Tudek). Posebno su iznenađenje Bijenala odlični novi radovi Roberta Šimraka, Roberte Vilić i Vlade Marteka te apstraktni diptih Damira Sobote, koji je dokazao da apstraktne matrice slike zaista i dalje nose beskonačne mogućnosti istraživanja ako umjetnik posjeduje inventivni “kliker”.

Posebna pohvala ide žiriju za poziv doajenki hrvatskog slikarstva Biserki Baretić, čije recentne kompozicije imaju veću snagu nego desetak tuđih slika zajedno, a čak je i tradicionalno aktivan i prisutan Josip Vaništa izložio prilično simpatične i duhovite sličice.

No da se neke kronične dječje bolesti u organizaciji Bijenala mogu dosta teško iskorijeniti i prevladati, pokazuje to što u selekciji nema slikara iz Istre, srednje i južne Dalmacije, drugih regija kontinentalne Hrvatske te dubrovačke regije. Gdje su relevantni afirmirani hrvatski slikari koji žive i djeluju izvan Zagreba? Što nam to poručuje? Da žiri nema dovoljno uvida u recentnu atelijersku produkciju izvan Zagreba – što sa sigurnošću znamo da nije točno – ili da je iz nekog misterioznog razloga Bijenale slikarstva i dalje tako bahato “zagrebocentričan”? To je jedina sjena koja ove godine lebdi nad selekcijom izložbe koja je, unatoč takvom neuvažavanju ostalih županija i regija, prezentirala moćan i raskošan kontinuitet hrvatskog suvremenog slikarstva.