U zadnja dva-tri mjeseca svjedoci smo iznimne kvantitete izložbi umjetnika mlađe i mlade generacije – u što je djelomično ušao i Salon mladih – i rekli bismo kako umjetnost frca na sve strane i teško je uopće sve to pohvatati i razgledati. Divno i obećavajuće, zar ne? Jest. Stavimo na stranu određenu hiperprodukciju, nužnost da mladi izlažu i steknu samopouzdanje, kao i etičko načelo kritike da se nikada ne smije pokopati prva izložba nekog mladog umjetnika kako mu se ne bi podrezala krila. I dalje je sve na prvi pogled savršeno.

No problemi koji se već neko vrijeme naziru ispod površine duboki su i sad već dolaze vidljivo na naplatu. Kritika na pravi način ne prati fenomenološki tekuću likovnu produkciju jer baš više i nema prostora u medijima – o čemu sam već više puta pisala – a na portalima može svatko nešto pisati, postoji sloboda blogova, ali jednako se tako u toj kakofoniji i digitalnom bespuću često gubi važnost napisanog. Pa makar mnogima to išlo na živce, još uvijek se u ozbiljnom umjetničkom svijetu gleda tko piše, a ne što piše – to pravilo ne zastarijeva.

Ali uzmimo da se netko od kustosa i kritičara usudi argumentirano secirati nečiju izložbu koju je kustoski odradila neka kolegica ili neki kolega. Za razliku od nekih ranijih vremena, pred desetak, petnaestak i više godina, kada su se takve stvari tolerirale i podnosile – pa čak i raspravljale na nekoj pomirbenoj kavi ili piću – danas stječeš automatski novog neprijatelja koji će sve napraviti da te mimoiđu daljnje suradnje, od izložbi do suradnji u stručnim časopisima. U zadnjih mjesec dana pogledala sam četiri izložbe koje se nisu smjele dogoditi u tako relevantnim galerijama, bez obzira na zvučnost imena ili privatne veze i simpatije – ali dogodile su se. Nisam se dugo mučila dilemom što napraviti jer sam već itekako osjetila što kod nas znači pisati istinu u likovnoj kritici: ona više u današnjem društvu nije dozvoljena. Ili ako napišeš uvijek što misliš, sve kukavice iz struke tiho će te, dok nitko ne gleda, tapšati po ramenu, slati poruke čestitki i podrške kako „oni isto to misle“, a napadnuti dio establišmenta o kritičaru će širiti okolo glas da je „zločest, lud, težak i nepredvidiv za suradnju“. Što mi to u ovim godinama u životu treba? Svjedočila sam tomu mnogo puta, slušala kako i za kolege kritičare iz drugih umjetničkih branši govore takve stvari, jer se istina ne može oprostiti pa udri na kritičara ad hominem. Možemo baciti u vjetar onu Adornovu izreku kako „društvo koje odbija istinu i kritičko mišljenje osuđuje samo sebe na propast“. Kao što su nam više no ikada puna usta slobode govora, tako se, s druge se strane, podmuklo i u likovni život uvukla ne samo lažna politička korektnost, već je sve dozvoljeno (anything goes) jer – „pa pusti umjetnike neka izlažu što hoće, to je njihovo pravo“. Je li to zaista njihovo neupitno pravo? Načelno jest, ali smo glavninu profesionalnog života slijedili koncept prema kojem ipak treba „reći popu pop, a bobu bob“. Većina je naše likovne kritike zauzela stav da sa svojeg elitnog Olimpa prezrivo šutnjom odgovore umjetnicima na njihovu tekuću produkciju, no u toj dubokoj šutnji završi i mnogo dobrih ili čak iznadprosječnih izložbi jer – pazite sad apsurda – nema kritičarskog kadra, hrabrosti ili prostora da se o tim izložbama nešto suvislo napiše. Koliko ono Hrvatska sekcija AICA-e i Studijska sekcija ULUPUH-a imaju članova? Radi se o troznamenkastom broju. Svi smo bili u situaciji da molimo kolege da nešto napišu o nekoj odličnoj izložbi kako ne bi prošla nevidljiva ispod radara. Zar to nije ponižavajuće?

U tom općem kaosu kriterija posljednjih godina svejedno cvatu godišnji seminari i radionice o likovnoj kritici. Njih vrlo često drže i kolege koji u životu nisu napisali jednu normalnu likovnu kritiku prema pravilima umjetničke kritike kao književnog žanra niti su izbrusili barem deset godina rada u novinama, tjednicima i ozbiljnoj književno-umjetničkoj periodici pod nekim zahtjevnim glavnim urednikom. Oni lamentiraju o tomu zašto nema likovne kritike i za to ubiru honorare, a pritom se smrt likovne kritike nije usporila ili odgodila. Čovjek naprosto ne može vjerovati drskosti pojedinaca koji se pačaju u područje u kojem su potpuno zeleni. Opći pad kriterija događa se i u predgovorima mladih kustosa za te silne izložbice jednako tako mlađahnih umjetnika, gdje svi o svima pišu u superlativima, a gotovo da nisam u zadnjih pola godine vidjela tri suvisla predgovora koja rad smještaju u povijesnoumjetnički kontekst, dubinski valoriziraju kvalitetu djela, a „nedobog“ da se citiraju i parafraziraju starije kolege, živi ili mrtvi, nebitno, čime bi ti tekstovi dobili na težini i uvjerljivosti. Lamentira se o umjetnosti tzv. izvanlikovnim sredstvima i polugama iz srodnih društvenih znanosti, poput odmaka u neku teorijsko-estetsku nirvanu gdje sve funkcionira. S nekoliko kolega svoje generacije ovih dana sam u čudu komentirala: pa je li moguće da svi svima prihvaćaju suradnje na pisanju predgovora samo radi honorara? Jer naša je srednja generacija relikt vremena u kojem se čak i poznatim umjetnicima odbijala suradnja na izložbama, odbijalo se pisanje predgovora i tekstova za novine. I nije točno da je prije dvadesetak godina među nama bilo više kvalitetnih živućih umjetnika pa je to bio razlog – ima ih i danas. Pa je li i našu struku pojela kriza u gospodarstvu ili je to preslikana pohlepa manjih razmjera koju mladi upijaju iz drugih profesija?

Kao što je u našem društvu sve propalo, tako su i u mojoj profesiji propali svi kriteriji. Ima fenomenalnih izložbi i monografija, to nije upitno, ali ih količina nanosa mediokritetskih izložbi često zasjeni i u medijskoj prezentaciji jer se sve kod nas na svim razinama svodi na to tko ima bolje privatne veze, tko komu duguje uslugu, tko je komu konkurencija ili simpatičan / antipatičan iz iracionalnih razloga. Kuloari znaju tko je dobar ili odličan, ali često nema javne podrške pa značaj nečijeg umjetničkog djela diktira „ulica“ ili nouveaux riche kolekcionarčići koji su najpametniji, pametniji i od struke samo zato što imaju zelembaće.

Prošla su vremena u kojima su Nives Kavurić-Kurtović, Zlatko Keser ili Dalibor Parać na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti naglas u profesorskom kružoku čitali kritike mladih dolazećih kustosa, zvali vas u ateljee, davali vam savjete i poticali na hrabrost otkrivajući vam tajne zanata. Danas neki profesori intelektualno zavode mlade kustose i kustosice samo intelektualnom manipulacijom i „tjeranjem vode na svoj mlin“ ne bi li kontrolirali što misle i što će pisati. Ili, kako pjeva Yaya: „Srušilo se sve!“