U zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori postavljena je velika izložba slika, crteža i grafika Tomislava Buntaka „Miracle grecque“. Ona svojim konceptom daje široki pregled umjetnikova rada, prezentira kontinuitet njegovih ideja uz tri likovne tehnike, a centralno je mjesto izložbe gigantska grafička mapa bakropisa „Miracle grecque“ (Edicija Biškupić, 2023.) koja je svojim obujmom najveća grafička mapa u povijesti hrvatske grafike i koja je nastajala godinama, ili kako je slikar sam rekao, „ona je dokaz da ništa u umjetnosti ne nastaje od danas do sutra“.

Tomislav Buntak (Zagreb, 1971.) jedan je od najeksponiranijih hrvatskih slikara srednje generacije i njegova je karijera iznimno svestrana i bogata različitim umjetničkim zadacima – od umjetničkih knjiga do murala / zidnih slika, u kojima nimalo ne posustaje još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedan je od rijetkih umjetnika koje administrativna karijera dopredsjednika i predsjednika HDLU-a te dekana ALU nije spriječila ili usporila u primarnoj umjetničkoj djelatnosti. Diplomirao je na Nastavničkom odsjeku, smjer slikarstvo, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. u klasi prof. Miroslava Šuteja, a danas predaje na ALU kao izvanredni profesor. Boravio je na brojnim seminarima, stipendijama i studijskim boravcima (New York, Tokio, Leipzig, Peking). Do sada je imao preko šezdeset samostalnih i sedamdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Autor je mnogih istaknutih murala u sakralnim i javnim prostorima u Hrvatskoj. Od važnijih nagrada dobio je 2005. Nagradu hrvatske sekcije AICA (Međunarodne udruge likovnih kritičara) na 39. zagrebačkom salonu, 2008. Nagradu Kabineta grafike na 4. hrvatskom trijenalu crteža i 2009. Nagradu Vladimir Nazor za najbolju samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te Odlikovanje Red hrvatskog pletera.

Njegov je slikarski rukopis opstao i zato što je jedinstven u cijeloj plejadi hrvatskih slikara svih generacija, posebice na ikonografskoj razini. Kritika je već više puta isticala (B. Franceschi, Ž. Marciuš) kako Buntak u slikarstvu njeguje vrlo hermetičan, pastoralan i pomalo autističan svijet motiva i rukopisa, kojemu se teško mogu pronaći uzori ili sljedbenici u modernom i suvremenom hrvatskom slikarstvu. U predgovoru izložbi Željko Marciuš ističe kako je „osnovno Buntakovo načelo, uz vlastitu (ne)dosanjanu fantastičnu viziju svijeta, citatnost koju koristi za originalno preobražavanje metoda i motiva iz vizualne baštine čovječanstva, književnosti, mitologije, religije i stripa, kao i filma, kako bi te narative sačuvao, interpretirao i produbio“.

Buntakov stilski senzibilitet više je usmjeren prema umjetnosti manirizma, simbolizma pa i ekspresionizma i jasno je da prema svim parametrima analize elemenata forme slijedi tzv. anti-klasični stil slikarstva, koji se od manirizma 16. stoljeća postojano proteže do današnje epohe, u što primjerice spadaju izraženo izdužene proporcije ljudskog lika ili kombiniranje i ispreplitanje nekoliko kompozicijskih središta u slici. Branko Franceschi zapazio je kako kod Buntaka „izvan samog procesa slikanja ne postoji nikakva druga kalkulacija i ta činjenica vjerojatno generira izrazitu svježinu njegovih slika, njihovu izvornost i neponovljivost te naposljetku i nemogućnost da njihovu sirovu snagu smjestimo u neke stilske gabarite“.

Bez obzira na to što je njegovo slikarstvo figurativno, narativno, iznimno simbolički i motivski slojevito, s čestim referencama na biblijske motive, Buntak kao da želi obnoviti neku vrstu Arkadije u kojoj će čovjek i čovječanstvo biti zaštićeni od svih opterećujućih vanjskih utjecaja suvremene (digitalne i virtualne) civilizacije. Često su u prizorima pomiješani likovi različitih kulturoloških i civilizacijskih matrica, koji na slici supostoje u nekom meta-prostoru, sabijeni zajedno u mnoštvu preklopljenih malih prizora, uz postupak poliperspektivnosti i vječni horror vacui. Neki će nas prizori podsjetiti na Gauguina i rajske prizore polinezijskih plemena kojima Buntak i posvećuje par djela.

Priroda i životinje važan su prateći okvir umjetnikovih slikarskih kompozicija i one supostoje uz ljude kao ravnopravna Stvoriteljeva bića, bez kojih nema opstanka ni ljudima. Ta humana i empatična nota važna je za razumijevanje Buntakova slikarstva. Pa ipak, ono se može tumačiti dvoznačno: motivi njegova svijeta mogu biti izmaštani prostor i vrijeme mitske Arkadije, a jednako tako mogu upućivati na obnavljanje života i strukturiranih ljudskih zajednica nakon neke kataklizme na Zemlji. On će se pomalo ironično osvrtati i na dosege suvremene civilizacije koja je potrošačko društvo proglasila rajem na zemlji, krajnjim vrhuncem naše zapadne civilizacije. Taj totalni konzumerizam, uz bizarno vođenje globalnih politika, ljude je doveo do sadašnjeg stanja „izvan Raja“. To je jedna od važnih simboličkih razina Buntakova slikarstva gdje ukazuje što bismo jako brzo mogli izgubiti ako civilizacija nastavi ovim putem.

Na crtežima i slikama velikih formata u Klovićevim dvorima taj nas umjetnički credo ambijentalno obuhvaća ili kako je Luko Paljetak nadahnuto opisao u predgovoru grafičkoj mapi: „U tom nastojanju Buntak ne obnavlja staru antičku mitologiju, ne rekapitulira njene motive, Buntak stvara vlastitu mitologiju utemeljenu na nekom svom ekstatičnom helenskom osjećaju svijeta … Slikar (kao da) je zakašnjeli pripadnik Djece cvijeća, plemena koje želi utjecati na cijelo društvo, na oblikovanje života, stila i identiteta“.