U zagrebačkoj Gliptoteci do sredine ožujka postavljena je izložba skulptura „Petlje/Loops“ umjetnika Branka Lepena, jednog od značajnih protagonista suvremene hrvatske apstraktne skulpture. Forme njegovih skulptura na ovoj izložbi koncentrirane su na ideju prikazivanja petlji kroz tzv. linijski istanjenu masu, strukture koje u prostoru djeluju kao crteži – odnosno, prostorni crteži.

U tekstu predgovora katalogu likovni kritičar Ivica Župan pojasnio je ideju procesa nastanka ove izložbe: „Kipar uvećava sjene što ih – zahvaljujući svjetlosti u atelijeru – na papirnatim površinama stvaraju makete petlji i pretvara ih u crteže na natronu ili kartonu, ili ih materijalizira u željeznim reljefima koji još jasnije komuniciraju temeljnu Lepenovu gradbenu ideju“. Crteži su prvo transferirani u sitne žičane makete, zatim ih kipar uvećava u željeznim reljefima, da bi ih na kraju pretočio u „impozantne prostorne crteže, naglašene linearnosti i krajnje reducirana volumena“ (Župan).

Lepena zanima interakcija finih linija skulpture s prostorom, živa igra koja nastaje u galerijskom prostoru, ali i sjene koje skulpture bacaju u interijer. Metafora petlje jasna je i nema je potrebne obrazlagati, nego prepustiti promatraču da se mentalno i emotivno „zavuče“ u svaku pojedinu strukturu i linijski predložak. Pa ipak, kod Lepena nema nimalo banalnosti, ni neke pseudohermetične pomodne „intelektualnosti“. Elegancija, disciplina i osjećaj za mjeru kojime odišu sve skulpture na izložbi jasno govore o visokim granicama zanata i umijeća koje je Lepen sebi nametnuo. Željezni kosturi naknadno su obojeni akrilnim bojama, s vidljivim senzibilitetom autora za povijesni značaj avangardne, revolucionarne crvene boje. Minimalistički dosljedan, a opet idejno intrigantan, ovaj umjetnik dokazuje novom izložbom kako je moguće napraviti nešto novo što će golicati maštu promatrača.

Već previše često viđamo izložbe o kojima se bez dileme može konstatirati kako su „sklepane“ na brzinu, bez volje i ideje umjetnika, samo zato da se u nekom razdoblju formalno zadovolje uvjeti za daljnju profesionalnu djelatnost. Jednako tako, kada god pomislimo da smo već sve vidjeli od tradicije geometrijske apstrakcije ili minimal-arta, pojavi se umjetnik koji nas živo potakne na cjeloviti estetsko-emotivni uvid i doživljaj. Lepen nije od onih umjetnika koji se dominantno nameću svojoj okolini i medijima te kao mnogi misaoni i kontemplativni umjetnici dijeli tu sudbinu da netko drugi mora govoriti „za njega“ što, međutim, s obzirom na razinu njegovih prostornih crteža, neće biti teško.