Izložba / instalacija ‘Klizanje u nepoznato’, multimedijski rad hrvatskog vizualnog umjetnika Ivana Marušića Klifa, predstavljena je u Laubi – Kući za ljude i umjetnost u Zagrebu. Radi se o multimedijalnoj instalaciji kojom se Hrvatska u lipnju prošle godine predstavila na Praškom kvadrijenalu scenografije i scenskog prostora, i to iznimno uspješno: Klifu je tom prilikom dodijeljena i nagrada „Excellence in Performance Design“.

Osim audiovizualne instalacije, izložba obuhvaća Klifove suradnje s drugim umjetnicima kao što su Ana Hušman, Zlatko Burić Kićo, Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo i Branko Brezovec, a izvorno je nastala u organizaciji HDD-a i Ministarstva kulture RH, u kustoskoj koncepciji Marka Goluba i Maše Milovac.

Postav u Laubi zagrebačka je premijera, a materijali za instalaciju sakupljeni su i sažeti iz scenografskih suradnji većinom u području kazališnih izvedbi u proteklih nekoliko godina. „Klifov rad u kazalištu bavi se transformacijom prostornih i vremenskih okvira scenskog prostora primjenom slojeva digitalnih i analognih slika. Klifa ne zanima stvaranje kazališne iluzije u kojoj jedan prostor imitira neki drugi, nego prostor čini aktivnim sudionikom izvedbe, oblikujući ga kao vibrantnu, kinetičku ekstenziju tijela i radnji izvođača“ (iz teksta Marka Goluba i Maše Milovac). Koristeći statične i pokretne videoprojekcije, osciloskope kontrolirane vlastitim softverom i niz drugih tehnika, Klif pretvara prostor u ambijent poput glazbenog instrumenta. U kazališnom kontekstu, Klif inače djeluje u svojstvu aktivnog člana kreativnih kolektiva, ne u izdvojenoj ulozi scenografa. Autor pet kratkih filmova, odnosno videointervjua koji su dio izložbe, kazališni je kritičar Igor Ružić.

Ivan Marušić Klif (Zagreb, 1969.) multimedijalni je umjetnik, glazbenik, scenograf, tonski snimatelj i producent. Diplomirao je 1995. na Visokoj školi za oblikovanje zvuka (School of Audio Engineering) u Amsterdamu. Stvara svjetlosne, kinetičke, interaktivne i audiovizualne instalacije u kojima koristi i nove digitalne tehnologije i zastarjele analogne uređaje. Intenzivno surađuje s drugim umjetnicima, kako u području likovne umjetnosti tako i kazališta, glazbe, televizije i eksperimentalnog filma. Prvu kazališnu scenografiju radi 1994. za predstavu Woyzeck u režiji Branka Brezovca u Skoplju, a zahvaljujujući obrazovanju u isto vrijeme počinje intenzivno surađivati s mladim kazališnim, plesnim i filmskim umjetnicima kao kompozitor i dizajner zvuka. Prva ozbiljnija kazališna iskustva stječe surađujući i s Teatrom Exit, Natašom Lušetić, Irmom Omerzo i drugima. Dizajn scenografije za glazbenu manifestaciju Porin 1997. označio je i početak rada na komercijalnim projektima (projekcije i multimedija za komercijalne izložbe, korporativne evente, festivale i koncerte) kojima se bavi i danas. Od početka 2000-ih interes sve više usmjerava na rad s analognim TV prijamnicima, CRT monitorima i pokretnim videokamerama.Kao vizualni umjetnik izlagao je u brojnim uglednim institucijama i nastupao na manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je državne Nagrade “Vladimir Nazor” za najbolju izložbu u 2012. godini, Nagrade publike na T-HT izložbi u MSU-u 2007. i 2012. godine te Nagrade 26. Salona mladih 2001. Živi i radi u Zagrebu. Izložba je koncipirana u obliku “crne kutije” čiji se unutarnji i vanjski sadržaji nadopunjuju. Ekrani na vanjskim zidovima prikazuju videointervjue s vizualnom dokumentacijom o odabranim predstavama, projektima i suradnjama. „Unutrašnjost instalacije predstavlja audiovizualni spektakl oblikovan iz ponovno prisvojenih multimedijskih elemenata korištenih u predstavljenim projektima koji se s vremenom razvija, rekonfigurira i stvara nova iskustva za gledatelja. Kao što je sav Klifov rad za kazalište strogo odgovor na specifične kreativne zadatke i tehničke okolnosti, tako ga i u ovoj instalaciji nalazimo kako ih adaptira za novo konceptualno i fizičko okruženje Praškog kvadrijenala“ (iz teksta Marka Goluba i Maše Milovac).

No instalacija je audiovizualno polje za sebe i iznimno je dojmljiva. Uvlači promatrača u svijet slika, poruka, grafizama, zvukova i glazbe, pri čemu umjetnik ne zapostavlja likovni segment koji je izvrsna kombinacija apstraktnih motiva, grafizama i nadrealnih slika i prizora, što potiče gledatelja na važnu ulogu metafora, simbola i podsvijesti u cijeloj koncepciji. Uspješno izbjegavši da instalacija sliči na neki patchwork bivših radova i iskustava, Klif je prezentirao veliku priču o urbanoj alijenaciji današnjih ljudi, traganju za ljubavlju, prošlosti koja se stalno javlja u sadašnjosti, ali i podvojenosti između društveno nametnutih okova i dogmi u pokušaju da imamo svoj život odvojen od svega toga. U tom ambijentu promatrač nije lišen emotivnog transfera i iskustva, što znači da se radi o kvalitetno zaokruženom konceptu.