U Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu postavljena je iznimno dojmljiva ambijentalna instalacija „Dark Siren“ umjetnice Martine Miholić, koja se bazira na radu „Liquid Realities“ za koji je autorica osvojila jednu od nagrada 14. trijenala hrvatskog kiparstva 2022. godine.

U svojem recentnom radu, koji je prvi put prezentiran u Galeriji MH, Martina Miholić objedinjuje dugogodišnje likovno, odnosno, vizualno istraživanje otuđenih gradova i oronulog okoliša u kojem ljudska vrsta razasuta u virtualnoj memoriji čini gradove duhova. Prostori koji su se jedan pod utjecajem drugog rastvarali, topili, deformirali i savijali kreirali su distopijske svjetove koji „kao da su pod utjecajem kvantne gravitacijske petlje u prostorno-vremenskoj mreži“.

S takvim postavkama autorica je stvorila prilično sumoran ambijent u kojem osjećamo prisutnost mračnog mitološkog bića – tamne sirene – koje je u ujedno, prema viđenju umjetnice, zavođenjem opsjeda, ali i priziva u prostor.

Međutim, to tjeskobno ozračje, koje nas čak podsjeća na neki svijet Darth Vadera, krije u sebi neku praiskonsku ljepotu vladavine carstva minerala, kamenja, stijena, kao da se umjetnica vratila u davni period Zemlje dok još nije bilo biljaka, životinja i ljudi. Lišeni života, pred nama su u prostoru spaljena crna stabla, kristalizirane životinjske kosti, neonska rasvjeta, crteži na pleksiglasu, crna folija na podu, čuperak / umetak umjetničine kose, ali i crteži djece, od kojih je jedno s majkom, čime umjetnica sugerira opstojnost ljudske vrste. Jednako tako, vremenska projekcija u budućnost može nas asocirati i na post-apokaliptični pejzaž gdje se drugi oblici života još nisu obnovili ili se ljudska vrsta tek spustila u neki okoliš novog planeta. Prilično ruiniran ambijent galerije, koji kontinuirano nagriza vlaga i čiji zidovi zaista izgledaju kao iz nekog distopijskog filma, pokazali su se totalno primjerenim ambijentom za takav umjetnički koncept, pruživši umjetnici prirodni total-dizajn kontekst.

Željko Marciuš u pratećem tekstu izložbe pojašnjava kako su sirene simbol opasnosti plovidbe, ali označavaju i smrt: „Ipak, a na to se suvremenom inačicom referira i Martina, sirene simboliziraju smrtno zavođenje. U tome vidu, umjetničina tamna sirena suvremena je femme fatale industrije snova koja funkcionira u mnogobrojnim inačicama … upućujući na (ne)prikrivenu seksualnost u vidu destruktivne snage nagona i tajanstvene i mračne moći carstva fantazija.“ Na tom bismo tragu trebali promatrati „utjelovljenje umjetničine fatalne sirene koju ona imaginacijski i simbolski u prostoru vizualizira kroz cijelu galeriju, stvarajući poliperspektivni prostorni ambijent s nizom višedimenzionalnih i značenjskih prostornih konstrukata i objekata“ (Ž. Marciuš i Paula Bučar). U mračnom futurističkom svijetu još uvijek postoji ženski element žudnje za stvaranjem i životom!

Martina Miholić diplomirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004., a 2011. godine magistrirala je na Central Saint Martins Collegeu u Londonu. Godine 2006. postaje umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! koji vodi do 2010. Od te godine do 2012. unutar udruge ULAZ u suradnji s Veleposlanstvom RH u Londonu provodi projekt ‘’Export – Import’’. Godine 2016. s Miom Orsag bila je kustosica 33. salona mladih. Producentica je brojnih kulturnih manifestacija poput Salona mladih, Bijenala slikarstva i drugih. Od 2021. članica je Kulturnog vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse pri Ministarstvu kulture i medija RH. Sudjelovala je u brojnim samostalnim i grupnim izložbama na filmskim festivalima u zemlji i inozemstvu. Boravila je na nekoliko rezidencijalnih programa, a dobitnica je jedne jednakovrijedne nagrade 14. trijenala hrvatskog kiparstva.

Njezinu opsežnu biografiju navodim stoga što je Martina Miholić jedna od rijetkih umjetnica koju opsežna aktivnost na drugim, više administrativnim i organizacijskim segmentima posla ne sprječava u osmišljavanju vlastite umjetničke vizije i prezentira izložbe koje nisu odrađene tek tako, samo radi popunjavanja umjetničke biografije. Štoviše, nekako sam dojma da bi njezini ambijenti bili još začudniji i spektakularniji (ako to smijem reći) da je dotirana s više novca, no to je sudbina gotovo svih umjetnika u Hrvatskoj. U takvoj klimi moramo biti jako pažljivi i pravedni prema umjetnicima i detaljno iščitavati njihov koncept ili umjetničko polazište, ne otpisati neki rad „na brzinu“ jer nam djeluje pomalo ogoljeno. Nije mi problem „pokriti“ umjetnicu i reći kako njezin ambijent ima elemente nasljeđa arte povera – jer mislim da ima – ali želim naglasiti kako bi Martinina mašta podivljala da je, recimo, za izložbu imala trideset tisuća eura, što za inozemne pojmove nije nikakav novac. Usprkos tomu, njezina je umjetnička misao čista i precizna, iznimno introspektivna i analitična, vrijedna daljnjeg praćenja.