Od prošloga tjedna hrvatska likovna umjetnost zauvijek je siromašnija za dvoje izvanserijskih umjetnika, ne samo vrsnih pripadnika umjetničkog ceha već rijetkih analitičara ljudskog karaktera, mana, slabosti i devijacija. Svaki je od njih u svojem području – Marija (tako su je svi zvali jer je bila samo jedna Marija kiparica) u skulpturi, a Švaljek (normalno, samo Švaljek) u slikarstvu i grafici – unio u hrvatsku umjetnost nepreglednu galeriju ljudskih portreta, na tragu krležijanskog duha, ali i dalje, prema Düreru i Bruegelu starijem. Švaljeka su kolege slikari s poštovanjem zvali „našim Dürerom“, a Marija je bila neprikosnovena carica portretne plastike, kao i novog kanona ženskog tijela u suvremenoj hrvatskoj skulpturi. Nedavno smo otrpjeli diskusiju kako se žene ne smije zvati samo imenom, ali zaista je bila samo jedna Marija i tako su je svi zvali s dubokim, neskrivenim poštovanjem i divljenjem. Štoviše, Marija je u zrelim kasnim godinama života otkrila medij slikarstva, a Švaljek je otkrio skulpturu, potvrđujući već dobro poznato pravilo kako iznimni umjetnici konstantno šire područja, medij i tehnike istraživanja i izražavanja.

Oboje su, svatko na svoj način, bježali od titula, pozicija i laskanja, stavljali su uvijek u prvi plan svoju umjetnost, ali stizala ih je slava s kojom su se ipak znali nositi. Marija ironično, često s podsmijehom – iako joj je godila zbog premalo snažnih žena umjetnica oko sebe – a Švaljeku je sve to bilo blesavo, tako smiješno ljudski. Marija je u nekim stvarima bila ispred svojeg vremena, ne samo oblikovanjem morfologije i stila skulptura koje su jedinstvene u europskim i svjetskim razmjerima moderne skulpture, već po svojem autentičnom feminističkom duhu s čime nije izlazila napadno u prvi plan. Voljela je davati intervjue kako bi prenijela neke misli i iskustva za koje je mislila da su važni da ostanu zabilježeni, ne jer je smatrala da je najpametnija, već je ponekad mislila da možda neke stvari nije stigla reći studentima, kolegama i općenito ljubiteljima umjetnosti: naprosto da im olakša ulazak u svijet umjetnosti.

Biografske podatke o njima možete pronaći kroz tražilice i u enciklopedijama, a jednako tako ovom prigodom neću nabrajati sve moguće nagrade koje su oboje dobili jer mnogi se u našoj kulturi arogantno za života kite nagradama i pozicijama – pa čim umru, niškoristi od njih, proguta ih zaslužena tišina.

Iza ovih dvoje umjetnika nastupit će velika praznina jer malo tko im od mlađih naraštaja umjetnika može parirati. Bili su iznimni eruditi, enciklopedijski ljudi, Marija ne samo zbog oca enciklopedista Mate Ujevića. Doduše, oboje su u svojim profesorskim karijerama odgajali generacije studenata od kojih nisu radili svoje male klonove, poticali su ih na samostalno i analitičko mišljenje, na hrabrost u radu, a posebno se Marija trudila utuviti mladim kolegama u glavu da je „kiparstvo šljaka“. Više puta znala je reći: „Pa kak će ovaj prehraniti danas-sutra obitelj, drlja tu neku apstrakciju koju radi loše i, normalno, ne može prodati, a ako mu netko dođe s narudžbom za nadgrobni spomenik, neće znati napraviti ni skicu!“ Znala je biti iskreno bijesna s koliko površnosti danas mnogi mladi kolege pristupaju umjetnosti, kao „lako ćemo“, a nemaju savladane osnove zanata. Zato se iznimno trudila studentima prenijeti sve tajne zanata bez fige u džepu, potpuno ljudski lišena taštine i ega. Takav je bio i Švaljek. Zapažali su sve mane svijeta, prolaznost taština, krhkost života.

Morfologija djela Marije Ujević ukazuje na modernističku redukciju forme, no ona nikada nije apstinirala od emotivnog sloja, duhovite i britke portretne plastike, a jednako je tako u domaćem prostoru sakralne skulpture i arhitektonske plastike maksimalno podigla ljestvicu estetske profinjenosti i nepatvorene duhovnosti. Smatrala je da se njezini radovi kreću na osi između klasicizma i romantizma s dodatkom nadrealizma, a na spomen česte ironije, britke satire i groteske koje utiskuje u skulpture i slike, samo se tajanstveno smješkala, poput lika svoje „Mačke“. Za nedavnu izložbu o manirizmu u modernoj hrvatskoj umjetnosti složila se da ju je za djela pune plastike kroz animalističko-hibridne sinteze inficirao povijesni manirizam.

Težila je stilskom dijalogu sadašnjeg s prošlim i bila bliža Laurani Vranjaninu, Frani Kršiniću i Ivi Lozici nego Ivanu Meštroviću, uz reference na Maillola, Lachaisea, Nadelmana, Pompona, Brancusija, Arpa i Bakića, o čemu je kritika ekstenzivno pisala. Ne možemo zanemariti ni utjecaje staroegipatske skulpture, ideje da materijal i forma moraju biti tako napeto modelirani da osjećamo kako iznutra oblik vibrira od energije, što je kod skulptura ove kiparice redovito sjajno izvedeno. U ranim je godinama proučavala grčku skulpturu, pozicije tijela i nogu, i ta je odlika vidljiva u njezinim brojnim skulptorskim rješenjima. Rekla je jednom kako je „i danas malo što bolje napravljeno nakon Nike sa Samotrake i Apoksiomena“.

U slikarstvu je bila sklona groteskama s crnohumornim, brutalno karikaturalnim značajkama, “a drugo su osebujna djela u kojima sintetizira iskustva art-decoa, pop-arta, svojevrsnog nadrealizma atmosfere i nove figuracije. Ponekad je taj crtež (ljudske figure, pavijani, psi) satirično groteskan do te mjere da nas podsjeća na likove Ivice Pahernika ili Mojmira Mihatova“ (Igor Zidić).

Švaljekov stilski izraz prošao je nekoliko faza, od hiperrealizma i pop-arta u 70- ima 20. stoljeća, nove figuracije na kraju 70-ih godina, da bi se ubrzo trajno zarazio hrvatskom pučkom tradicijom, na tragu koje je stvarao groteskne, fantazmagorične i ludičke kompozicije, često inkorporirajući duhovite natpise i rečenice u tkivo crteža i slike. „Švaljek se već na pragu karijere svojim mirakuloznim crtežima, temperama i uljima suprotstavio ondašnjem smrtno ozbiljnom i pretežno uštogljenom konglomeratu geometrijske i gestualne apstrakcije, dajući tako zamašni prilog nadolazećoj Novoj slici koja je stremila utažiti glad za izvornijim, osjećajnijim i bujnijim uprizorenjima iz života čovjeka i svijeta prirode čudesne raznolikosti. Švaljek je tijekom protekla četiri i pol desetljeća proživljena dijalogiziranja s nacionalnom pjesničkom, duhovnom i društvenom tradicijom postao slikar, zatim i kipar, ilustrator te scenograf s biserima u opusu koji danas čine nezaobilaznu vrijednost i trajno živuću blagodat hrvatske likovne umjetnosti našega vremena“ (Biserka Rauter Plančić).

Razvijao je i sačuvao ironičan odnos prema stvarnosti, inspiriran prirodom i vitezovima Hrvatskog zagorja, često komentirajući duhovito i recentne političke situacije, a jednako je tako njegovao i autoironičan, pomalo karikaturalan odnos prema sebi i svojoj tobožnjoj važnosti i uštogljenom egu umjetnika. Ono što nije stalo u kadar slike ili crteža, to bi komentirao riječima i natpisima, izvan svih pravila perspektivnog reda. Iz današnjeg rakursa Antun Boris Švaljek bio je kroničar jedne paralelne stvarnosti, na granici sna i jave, gdje priroda i životinje zauzimaju značajan prostor njegova svijeta. Nikada nije bio sklon antropocentričnom pogledu, već je ljudske jedinke smještao u komičan i groteskni povijesni rakurs jedinstvene ikonografije; više kao da je čovjek Božja greška ili smijurija evolucije, a manje njegova savršena kreacija. Vrlo blisko umjetničkom senzibilitetu Marije Ujević Galetović.

Izgubili smo dvoje iznimnih kroničara i analitičara ljudskog bestijarija, no srećom, ostalo je dovoljno njihovih djela među nama za neke nove mlade generacije. Hoće li netko nešto iz toga profitirati, ostaje otvoreno pitanje.