U rovinjskoj galeriji Adris postavljena je izložba Ive Gattina (Split, 1926. – Zagreb, 1978.), našeg najistaknutijeg predstavnika enformela, poslijeratnog pravca u slikarstvu Europe koji programatski nastaje kao reakcija na spaljenu i uništenu Europu nakon Drugog svjetskog rata i bacanje atomskih bombi na Japan. U trenutku kada se u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu održava izložba švicarsko-francuskog kipara Alberta Giacomettija, rovinjska izložba edukativno je odlično nadovezana domaća likovna dionica istog umjetničkog svjetonazora.

Ivo Gattin diplomirao je na zagrebačkoj ALU 1951. godine, „formalno startajući u hrvatski likovni život u godini prekretnice: to je kritičkim konsenzusom prihvaćena godina manifesta Exat 51… situacije nove umjetnosti, koja je složen odgovor s različitih pozicija moderniteta na pritisak dogmatskog socrealizma“ (Igor Zidić). Naime, Ivo Gattin najranije se od svih naših slikara insipirirao crno-bijelim djelima Alberta Burrija koja je vidio 1956. godine na 28. venecijanskom bijenalu i od tada započinje nova faza u njegovu opusu. Poput značajnih europskih slikara tog vremena, Jeana Fautriera, Jeana Dubuffeta i Antonia Tàpiesa, koji eksperimentiraju s nanošenjem na platno i karton debelih slojeva boje, grumena tamnog pigmenta, pijeska, voska, gipsa, smole ili asfalta, i Ivo Gattin razvija reljefnu fakturu svoje slike. Bilo da se pomoću debelih slojeva različitog materijala „izvlače“ neki likovi i prizori na slici ili da se radi potpuno apstraktna struktura, te slike najčešće se ne referiraju na predmetni svijet. Umjetnika zanima kompozicijski raspored cjeline materije i pigmenta na slici, njihova elementarna likovna zadanost koja u jednom sloju nosi ranije navedeno simboličko značenje.

Gattinov opus je važan jer dokazuje da se u nas enformel javlja s tek nekoliko godina razmaka prema tom fenomenu u europskom slikarstvu, pa kada Igor Zidić, autor izložbene koncepcije i predgovora u rovinjskom katalogu, piše da su već 1958. godine „slikari Wols, Burri, Fautrier, Dubuffet pa i Tàpies njegova umjetnička obitelj“, to nije nimalo pretjerana kontekstualizacija i valorizacija.

Ivo Gattin utjecao je svojim enformelnim stilom na brojne istaknute hrvatske slikare, od Ljube Ivančića, Eugena Fellera, Šimu Perića, Marijana Jevšovara, Ferdinanda Kulmera, Borisa Dogana, Ive Kaline, Ordana Petlevskog do Đure Sedera. „To se (enformel, op.p.) lako dovodilo u vezu s općim osjećajem velikoga gubitka; svijet se gušio u strahu od atomskoga rata, raskolio se – činilo se: nepomirljivo – na (politički) Istok i (politički) Zapad; hladni rat bio je na vrhuncu i senzibilan čovjek prepoznavao je znakove kataklizme na vidiku u riječima i postupcima vojnih analitičara, novinara, znanstvenika, ekonomista i umjetnika. To je bila slika svijeta u propadanju – u gašenju – pa je i slikarski dominirala težnja monokromatici, slikarstvu za dodir (opip), a ne za gledanje; više za ruku, nego za oko. To i jest najdublji smisao filozofije detritusa: svijet se gasi i svjetlost s njim“, primijetit će Zidić u katalogu izložbe. Sedamdesetak godina kasnije, svijet je gotovo na identičnim pozicijama, a umjetnost enformela nikada nije bila više aktualna i bezvremena, gotovo opominjuća.

Izložba u galeriji Adris može se pogledati do 2. studenog, upravo da svojom simboličkom egzistencijalnom težinom dodatno „pokrije“ jesensko gašenje prirode i blagdan Svih svetih.