Nekako se uobičajilo da se ne daje mnogo prostora vrlo mladim umjetnicima koji tek počinju jer se čeka da se pokažu kroz nekoliko izložbi, a i nepisano je etičko pravilo kritike da se nikada ne bi smjela pokopati prva izložba nekog mladog umjetnika ili umjetnice ma koliko da je grozna. U tom procjepu i balansiranjima povremeno se događa da se na sva PR zvona hvali poneka izložba mladih umjetnika, bacaju se lijevo i desno fraze o „do sada neviđenim radovima“, senzacionalnom talentu i slično, a kada dođete na izložbu, shvatite da verba volant i papir sve podnosi. U neko starije, ljepše i poštenije doba novinarstva i kritike, stari macani od urednika likovnih i kulturnih rubrika prenosili su mlađariji u redakcijama kako baš trebaju otići na otvorenje izložbe mladih nepoznatih umjetnika ili umjetnika za koje tobože nitko nije čuo ili su zaboravljeni jer rade izvan nekog trenutnog forsiranog trenda, odnosno, da se trebamo zalagati za umjetnike bez preporuke „sa strane“, intervencije s ne znam koje instance ili, štoviše, prilično agresivnih vabljenja u atelje. To su znale biti najbolje izložbe i autentična likovna iznenađenja. Jednom sam legendarnom uredniku Mladenu Kuzmanoviću u Vijencu lagano prigovorila da zašto moram po zimi i snijegu ići na neku tamo izložbu nepoznatog slikara čak u Lučko, na što me prostrijelio ubojitim pogledom i rekao: „Baš zato što nitko za njega nije čuo, a ja znam da je izložba dobra čim ga Obsieger izlaže u Lučkom. Mala, ne za*e*avaj se!“ Tada sam naučila.

Zato mi se u ovom trenutku čini važnim podržati prvu samostalnu izložbu jedne mlade umjetnice, slikarice Luise Pascu, koja do 25. ožujka izlaže svoj novi ciklus slika „Terapija usporedbom“ u zagrebačkoj Galeriji Događanja. Na stranu činjenica da je tema tijela vječna, da je trendovski, ideološki i politički korektno baviti se drugačijim tijelima, analizom svojeg vlastitog odraza u zrcalu i dokidanjem estetike savršenih, umjetno lijepih tijela – ali mlada slikarica je u svemu tome uspjela pronaći i definirati svoju nišu i likovni izričaj koji nisu citatni, već viđeni ili pretenciozni. U pratećem tekstu pojašnjeno je kako „umjetnica u svojem radu istražuje odnos vlastitog tijela i prostora s naglaskom na anksioznost prouzročenu iracionalnim, dismorfičnim odnosom prema vlastitom odrazu u ogledalu“. I svi se u tome možemo prepoznati.

Luisa Pascu (Beč, 2000.) završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te zatim upisala ALU – Odjel slikarstva. Izlagala je u galeriji Lauba u sklopu projekta “Šalji dalje” (2020.), galeriji CEKAO u sklopu izložbe „Škola hodanja“ (2021.) , Gradskoj knjižnici Ante Kovačića Zaprešić („Unutarnji prostori“, 2021.) i u knjižnici Savski Gaj („Spavanje“, 2022.). Djelovala je u skupu javnih intervencija unutar projekta „Grad na drugi pogled, Trešnjevka“ (2021.). Do sada je sudjelovala u različitim glazbenim projektima od kojih izdvajamo naslovnicu albuma “Disturbance in a Quiet Summer Night” (2018.) glazbene grupe Nellcote (Geenger Records, 2019.) i naslovnicu albuma “Face in the Water” (2018.) hrvatskog glazbenika Ariana Peharda. Ilustrirala je slikovnicu „Mitja i potres“ (2021., tekst: Ivanka Blažević-Kiš), a 2021. imala je samostalnu izložbu u Galeriji Siva i skupnu izložbu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

„Ogoljujući čin samopromatranja, Pascu se nadovezuje na Lacanovu tezu o zrcalnoj fazi, primjećujući kako vlastiti odraz u ogledalu ne pruža otuđujuću, objektivnu sliku, nego dismorfičan odraz, neurednu skupinu različitih dijelova tijela koje pod utjecajem nelagode samopromatranja postaju prenaglašeni,

ogromni i emotivno nabijeni. Dimenzije slika odražavaju ovu tendenciju te su one veće od prirodne veličine, čime je naglašena predimenzioniranost dojma o veličini vlastitog tijela. Pascu bira vertikalni format, referirajući se tako na društvene mreže, na kojima su fotografije ili video uglavnom vertikalni“, pojašnjava se u tekstu izložbe.

Autorica, prema vlastitim riječima, progovara i o dvostrukoj nelagodi – onoj zbog dojma predimenzioniranosti vlastita tijela, ali i onoj uzrokovanoj sviješću o posramljujućim opsesivnim „banalnim“ mislima o izgledu. Složit ćemo se da Luisa Pascu temi prilazi razigrano, tražeći humorističke odmake, „na taj se način poigravajući s nelagodom i otvarajući put do razrješenja, što ne umanjuje težinu mentalnog utega koji stoji kao prepreka između različitih aspekata jastva“.

U cijelom tom procesu slikarica nije izdala slikarstvo, primarni medij u kojemu raščlanjuje tu tematiku. I da ne znamo njezino emotivno i psihološko polazište za slikanje, pred nama bi i dalje bile slike visoke kvalitete, gdje u vrlo suženom kolorističkom registru toplih i hladnih boja crta i slika žensko tijelo, suprotstavljajući ideal antičkih proporcija s današnjim trendom mršavosti, jednako kao što se često u svojem tijelu osjećamo deblje no što stvarno izgledamo. Njezine slike djeluju pomalo bezvremeno, lišene strogih stilskih obilježja jer, na koncu, radi se o vječnoj temi i ženskim mukama u svim epohama. Tu je i tema stalnog mjerenja i uspoređivanja svojeg tijela s tijelima drugih žena, kao i intimna borba s proporcijama koje nameću društvo, modni časopisi, kozmetička industrija, pa i neki moćni lobiji koji nisu baš naklonjeni ženama. Rezultat tih intimnih preokupacija mlade slikarice jest odlična serija slika, gdje autorica izvrsno vlada prostorom i kompozicijom, kao i kontrastiranjem prednjeg i dubinskog plana slike. Njena platna kao da su ispunjena nekom neobičnom dinamičkom energijom i mogu samo konstatirati da se već unaprijed veselimo drugoj izložbi Luise Pascu.