Jedan od zanimljivijih i inventivnijih kiparskih opusa u mladoj generaciji hrvatskih kipara bez sumnje su radovi Stipana Kujundžića (Imotski, 1982.), umjetnika koji je diplomirao u Splitu kod jednako tako maštovitog hrvatskog kipara Matka Mijića. Novi ciklus „Preslojavanje III – Povratak“, postavljen u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj, završni je dio trilogije koju je mladi kipar započeo 2010. godine s kustosom Mariom Beusanom.

Ambijent tvore biomorfne skulpture od plastike, obojane autolakom, čime se dobiva efekt sjajne, visoko uglačane, reflektirajuće površine. Stipanove skulpture, međutim, kod promatrača pomalo mogu izazvati jezu, a ne samo čuđenje i divljenje, iako je nova serija naglašenog senzualno -meditativnog karaktera. Plavi deformirani i atrofirani oblici sliče na neke nepoznate izvanzemaljske životinje, dok svijetli objekti mogu biti neke hibridne biljne ili životinjske vrste podjednako. Te skulpture su poput bića za koja nismo sigurni imaju li zemaljski DNA ili ne, jesu li neotkrivene endemske vrste ili čak bića i biljke koji su preživjeli nuklearnu katastrofu.

Ipak, i plavi i bijeli oblici nose u sebi fantastičnu ljepotu čijoj se privlačnosti ne možemo oduprijeti i sasvim neobjašnjivu razinu intimnosti i bliskosti, kao da nas mame da ih poput nekih bizarnih ljubimaca odvedemo doma. Skulpture su žive, napete i pune energije, a tom dojmu pridonosi i zvučna ambijentalna kulisa s prirodnim i animalnim zvukovima.

Ovo je izvrstan primjer kipara koji je u sebi ponio slike prirode divljeg i inspirativnog pejzaža Imotske krajine, ali nije pobjegao u realističko kiparstvo ili neku nadrealističko – simboličku varijantu, već je maksimalno osuvremenio kiparski izričaj, u suvisloj sintezi biomorfnog, sintetskog i high-tech likovnog jezika.