Svako toliko provuče se u javnosti rečenica kako su ljudi zasićeni izložbama i kako ih ima previše. Pa da ih ima previše, ali nekvalitetnih, dosadnih, bezličnih, kao i onih koje se moraju omogućiti po inerciji i pristojnosti da bi ljudi sakupili bodove za status i za biografiju – to je točno. A onda Boris Osrečki, galerist i vlasnik zagrebačke galerije Canvas, odluči napraviti jesensko-zimski izložbeni maraton u trajanju od sedam izložbi tijekom sedam vikenda – u čemu su mu organizacijski pomogli HDLU i ALU – na kojima su izlagala neka od najboljih umjetničkih imena srednje i mlađe srednje generacije hrvatskih umjetnika, i dogodi se da je galerija pretijesna za sve koji žele u tri dana razgledati izložbe. Nekih večeri u studenome i prosincu bila su već i samo dva Celzijeva stupnja, ali velika grupa posjetitelja nije bježala doma, veselo se družeći ispred galerije do kasnih sati.

Na stranu činjenica da su ljudi oživjeli nakon covid-izolacija i istinski su željni druženja, no u galeriji Canvas iz vikenda u vikend bio je cijeli relevantni umjetnički kružok Zagreba. Već dugo nisam vidjela na otvorenjima tako razdragane i nasmijane umjetnike i kustose, gdje su se iskreno razmjenjivali komplimenti i komentari o slikama, skulpturama, grafikama i crtežima. Kao da su u najboljem smislu oživjele devedesete godine 20. stoljeća, kada su još postojali elan i optimizam u kontekstu svrhovitosti i smisla umjetničkog rada. Ili, kao što je znao reći profesor (danas akademik) i slikar Zlatko Keser: „Pa za koga ja to slikam? Iva, kaj mislite, komu je to namijenjeno? Ima li to uopće nekog smisla?“ Dvadesetak godina kasnije, Keser je upravo ušao u stalni postav bečke Albertine. Dakle, imalo je smisla.

Na sličnom je tragu i ova intenzivna izlagačka akcija galerije Canvas pokazala kako vrijeme mnogim prisutnim umjetnicima nije oduzelo snagu, autentičnost i kvalitetu radova. Priznajem da na početku objave programa nisam bila sigurna kako će sve to izgledati i proći, ali dojam je zapanjujuće, neočekivano izvrstan.

Niz izložbi na kojima se svakoga vikenda predstavljaju po tri umjetnika / umjetnice pod skupnim nazivom „WEcanVAS / VAN OKVIRA“ započeo je 28. listopada izložbom slikara „Dečki iz kvarta“ (Zoltan Novak, Siniša Reberski, Ivica Malčić), nastavio se 4. studenoga izložbom „Ladies Night“ (Lucia Labaš, Koraljka Kovač, Jadranka Ivaniš Yaya), 11. studenoga grafičkom izložbom „Grafički ljudi“ (Iva Ćurić, Vida Meić, Igor Čabraja), 18. studenoga predstavljanjem kipara „Kipari“ (Vojin Hraste, Neven Bilić, Daniel Kovač), 25. studenoga slikarima „MFT“ (Miran Šabić, Danko Friščić, Tomislav Buntak), ovoga vikenda, 2. prosinca, slikarskom izložbom „TA AN LA“ (Tanja Škrgatić, Ana Ratković Sobota, Lav Paripović), da bi sve završilo izložbom 9. prosinca „BU 2 PT“, na kojoj su se predstavili umjetnici Daniela Pal Bućan, Jagor Bućan i Predrag Todorović.

U dosadašnjem nizu izložbi nisam vidjela ijedan slabi ili osrednji rad; ne samo zato što se to ne bi smjelo dogoditi tako afirmiranim ili zvučnim imenima hrvatske likovne scene, nego kao da su se svi umjetnici posebno potrudili da se predstave u najboljem svjetlu. Ponekad, naime, i već vrlo afirmirani umjetnici imaju onu bizarnu fazu kada za neku izložbu izvuku prvu stvar iz ateljea ili grafičke mape na koju im padne pogled i okače to na zid galerije poput mokre kuhinjske krpe, samo da odrade izložbu. Ovdje nije bio takav slučaj. Te izložbe nisu bile odrađene „usput“, lijevom rukom (sad se moram ispričati ljevorukima radi političke korektnosti) i površno, nego kao da se svi spremaju najmanje za bečki Art Fair. U produkcijskom i PR smislu, cijeli projekt također je bio osmišljen i odrađen besprijekorno. To je pridonijelo posebnoj atmosferi na svim otvorenjima i zaista se u zraku moglo osjetiti veliko uzbuđenje. Toga ne bi bilo da izložena djela nisu reflektirala svoj dobar naboj na promatrače, ma koliko da je svima bilo važno međusobno druženje.

Takav izvrstan program galerije Canvas Grad Zagreb ne financira, odnosno, Gradski ured za kulturu i kako se sad sve ono po novom još zove. Boris Osrečki dobiva odbijenice. Kao, on će se već snaći privatnim sredstvima. Odbijen mu je ove godine u novom sazivu Vijeća i prijedlog niza promocija grafičkih mapi nekih od najboljih hrvatskih umjetnika srednje generacije, kao i izložbe jedne naše ugledne kiparice akademkinje. U nekim ranijim sazivima Vijeća u Uredu, nisu se gledale simpatije i antipatije, politički i ideološki predznak umjetnika, galerista i kustosa, gledala se zaista kvaliteta programa. Nije bilo bitno je li netko bandićevac, esdepeovac, hadezeovac, frutarijanac, aktivist, inkluzivac ili izvanzemaljac, bilo je bitno što se predlaže. Jednako tako, očito su prošla vremena legendarnog gradskog „činovnika za kulturu“ Zvonimira Beškera, kada se umjetnike i kustose prije samih sjednica zvalo da ih se upozori ako nedostaju još pokoji dokument ili „papir“ u prijavi, jer je pri prvom čitanju bilo jasno da se radi o izvrsnom prijedlogu za koji bi bilo šteta da ne prođe. Nema više milosti i milosrđa. Ili si njihov ili nisi. Ako takav niz imena ne zaslužuje financijsku podršku za izložbe – jer izložbe nije pratio tiskani materijal poput deplijana, a transport radova obavljali su umjetnici i galerist – ne znam tko zaslužuje. Ah, znamo. Svaka sila za vremena.