Već dugo me neka izložba nije tako pogodila i zgromila, gotovo da se ne sjećam kada sam se na izložbi jednog umjetnika istovremeno smijala od srca i od jada i osjećaja bespomoćnosti, ali i pustila suze zbog činjenice da stojim pred opusom jednog iznimnog intelektualca i umjetnika kojemu je sve bilo jasno, sve je shvatio, ali ga, nažalost, više nema među nama. I to baš sad! Baš sada Torre (1965. – 2021.) više nije fizički prisutan kada bismo ga, nakon ove izložbe, tako željeli uvesti u svijet domaće likovne umjetnosti kao kariku koja povezuje brojne stilske izričaje suvremene umjetnosti – kao legitimnog nastavljača (domaćih) konceptualnih praksi u slikarstvu koji nikoga ne prepisuje niti citira, već uspostavlja novu, autentičnu dionicu.

Izvrsna i iznadprosječna umjetnička djela u svojim bi porukama baš tako, „idealno“, trebala djelovati na posjetitelje, da u nama izazovu bujicu kontrastnih emocija i da nas dobro mentalno i emotivno prodrmaju. To se ne može dogoditi pred djelima likovne konfekcije, koje većina akademskih umjetnika „štanca“ jer im trebaju izložbe radi bodova. Za izložbu ovakve umjetničke, filozofske, emotivne i intelektualne potencije, osoba „iza nje“ mora biti netko iznadprosječnog kalibra poput Roberta Torrea. Čula sam, doduše, po kuloarima da slika, ali ovo nisam očekivala i na ovakva analitička djela nisam bila spremna.

Torre je bio psihijatar, znanstvenik, književnik, filozof, britki analitičar i kritičar društvene zbilje „koji se s lakoćom kretao kroz najrazličitija polja ljudskog ‘mišljenja i pjevanja’ i na svakom ostavio jednako blistav trag“, kako ga je predstavio prijatelj i kustos izložbe Saša Runjić. Autor je vrlo zapaženih stručnih knjiga o problemima psihijatrije i liječenja ovisnosti, ali i široko prihvaćene i citirane knjige „Ima li života prije smrti“, briljantnog antipoda prevladavajuće bujice priručnika o „samopomoći“. Saša Runjić će naglasiti kako je „Torre, po unutarnjem pozivu, bio i slikar. I to u jednakoj mjeri u kojoj je bio psihijatar ili pisac. Slikao je oduvijek, a činjenica da nije bio likovno školovan nimalo ne umanjuje značaj njegovih radova. Jer ovdje je riječ o zrelom opusu jednog vrlo upućenog i osviještenog amaterskog umjetnika koji se suvereno kreće uskim, ali dobro utabanim stazama oskudnog zanatskog umijeća s jedne i golemog teorijskog poznavanja umjetnosti s druge strane, pronalazeći jedinstven likovni jezik kojim je u stanju izraziti svoj složeni opori odnos prema svijetu i životu“.

Iako je izložba retrospektiva njegove likovne ostavštine, namjera joj je predstaviti Torreov život i rad u cjelini, kako bismo dobili sveobuhvatne uvide u njegova filozofska i svjetonazorska polja i krugove. Svaki njegov iskaz, bez obzira na to je li riječ o tekstu, slici ili javno izgovorenoj riječi – zato su na izložbi prikazani i isječci njegovih TV gostovanja – dio je jedinstvene zaokružene cjeline; „on je po sebi i u sebi bio jedan hodajući Gesamtkunstwerk“ (Saša Runjić).

Torre će se decentno ograditi od svojeg slikanja kako njegove stvari „nisu slike u klasičnom smislu te riječi, već prije oslikani koncepti“, koje izmješta iz njihova matičnog u likovni kontekst, gdje im rekontekstualizacijom pokušava pridodati likovno-estetsku vrijednost. Radove je objedinio pod nazivom „Table života“ jer oni „na sadržajnoj ravni nose egzistencijalnu pretencioznost svojevrsnog temeljnog iskaza o životu i njegovoj suštini“. Zapravo, nebitno, osim što nam pokazuje koliko je Torre u svojoj biti bio pristojan, ne želeći ulaziti u leno profesionalnog slikarstva i akademskih taština. Štoviše, pristojno se ograđuje i time što svoje slike definira kao područje „outsider arta“ i urbane naive, iako prvih nekoliko slika koje je naslikao pripada crno-bijeloj geometrijskoj apstrakciji.

Umjesto da lamentiram o njegovim slikama, reći ću da ovu izložbu svatko treba pogledati. Mnoge slike bile bi izvrsna podloga đacima koje zanima filozofija, kao i studentima filozofije i psihologije. To nije upitno. Međutim, za one nabrijane skeptike koji se furaju na teški racionalni intelektualizam i ateizam, gotovo da sam uživala do koje je mjere Torre u jednadžbe svojih radova / tabli uveo nepoznanice duše i Boga, i to baš zato što je kao psihijatar radio s tako složenim slučajevima ovisnosti. S druge strane, divni cinizam koji iskazuje kroz kritiku kulture sreće i nametnutog nam ideala fizički savršenih ljudi, Torre duboko prezire kao laž, smatrajući da nas to udaljava od rada na unutarnjim vrlinama. Načinje brojne osjetljive teme iz svoje profesije, potrebu da se svemu ljudskom „nalijepi“ neka dijagnoza, da se po mozgu čačka lijekovima iako ga nismo ni blizu do kraja otkrili, a dotiče se i političke dimenzije našeg društva koje je čista „patokracija“, as we know.

Reći će da mu nije cilj provocirati, da nije (bio) kontroverzna osoba, samo se pošteno bavio svojim poslom. Ova izložba svjedoči u kolikoj ga je mjeri zanimala Istina, sa svim predsokratovskim, ali i (srednjovjekovnim) kršćanskim idealima mistične filozofije. Obožavao je filozofa Marijana Cipru, smatrao ga je našim najvećim misliocem i mudracem. Cipru se osjeća u većini njegovih radova, ali ima tu i eha Beuysa, Stilinovića i Trokuta. Smatrao je da mu je važno naslikati portrete komunista Josipa Kraša, Isusa Krista Pantokratora ili poglavice Bika Koji Sjedi. Mogla bih do sutra nabrajati što ga je sve filozofski i intelektualno oblikovalo, ali na to ukazuju naslovi njegovih slika: „Nametnici duše“, „Svijet bez duše“, „Točke bola“, „Praktikum kemije zla“, „Isprazni život“, „Ljudi-znakovi u situacijama života“, „Mladež za poželjeti“, „Bračna sreća“, „Kugle života“, „Labirint života“, „Karta unutarnjeg neba“, „Čistilište“, „Parmenid“, „Uputi pravednoga i uvećat će se njegovo znanje“, „Isus Strašnog suda“, „Mani me se živote, oca ti *ebem!“ „Ovo nije moj svijet!“ „Pobjeda miševa zla“, 2Čim se čovjek stvori, grob mu se otvori!“ „Budi oprezan“.

Za mene je Torreova izložba već sada Izložba 2024. godine o kojoj će se još mnogo lamentirati, ali dopuštam si kritičarsku subjektivnost. Očito me je pogodio u prave točke duše.