U zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori otvorena je velika retrospektiva „Postojanost slikanja“ pulskog umjetnika Bojana Šumonje (1960.), jednog od danas najznačajnijih hrvatskih slikara. Bojan Šumonja diplomirao je skulpturu na Likovnoj akademiji u Veneciji 1984. godine, a od 1985. do 1987. godine u Milanu uči grafičke tehnike dubokog tiska te radi dizajne interijera, bavi se skulpturom i slikarstvom. Po povratku u Pulu, 1987. godine započinje vrlo zapaženu slikarsku karijeru koja je privukla mnoga istaknuta imena domaće likovne kritike (Z. Maković, I. Zidić, M. Lučić, Ž. Marciuš itd). Njegove slike nalaze se u brojnim javnim i privatnim zbirkama, Hrvatsku je predstavljao na brojnim međunarodnim izložbama i manifestacijama, dobitnik je više nagrada za slikarstvo, a o njegovu opusu Igor Zidić 2007. godine napisao je opsežnu monografiju.

Razlog što njegovo slikarstvo plijeni pažnju svih generacija – ne samo likovnih kritičara, već i publike – otkriva se u postavu zagrebačke izložbe. Šumonja je iznimno maštovit umjetnik koji u slikama kombinira nekoliko slojeva radnje, vrlo inteligentno koristeći motive i kompoziciju iz nekih ranijih stilskih razdoblja europskog slikarstva. U vrlo kratkom periodu, svega desetak godina, Šumonja je apsorbirao i odbacio tzv. Novu sliku iz osamdesetih godina 20. stoljeća, ali i transavangardu / postmodernu kao ideju. Virtuozna lakoća kojom taj slikar prolazi kroz amalgam „novog njemačkog ekspresionizma u začudnom postmodernističkom spoju antike, renesanse, baroka i klasicizma“ (Mladen Lučić), uvijek je imala snažan ekspresionistički naboj s izraženom socijalnom kritikom društva i povijesti. To će biti vidljivo u svim njegovim slikama iz devedesetih godina, bez obzira na to koliko one istovremeno bile mistične, bliske mitu, nadrealnom i fantastičnom. Tako se gotovo sve Šumonjine alegorije na slikama mogu prepoznati kao borba za individualnost, protiv diktata šutljive i nijeme, poslušne mase te uklapanja u mediokritetske modele egzistencije. Posebno su potresne njegove kompozicije u kojima likovi nemaju glavu ili su glava i torzo prekriveni plaštem / plahtom. Gubitak identiteta pojedinca istaknut je u serijama slika u kojima se uvijek u pozadini događa neka dodatna paralelna radnja, kao da se želi naglasiti nemogućnost iskoraka iz kaotične stvarnosti.

Slikarov najpoznatiji ciklus slika „Ovce“ u ovom trenutku predizborne domaće stvarnosti prikladno je metaforički zauzeo veliki dio izložbenog prostora; kompozicije sa stadom naguranih ovaca u pejzažu koje bespomoćno stoje i gledaju promatrača, iznimno su potresne, tim više što je nad njima u slici veliki prostor plavog neba koje sugerira prostor slobode. U tom kontekstu je povjesničar umjetnosti Mladen Lučić idealno prepoznao da Šumonjino slikarstvo „progovara o našem vremenu u kojem je svaka individualnost postala nepoželjnom jer je primarni cilj izjednačiti jedinke i pretvoriti ih u poslušno stado“.

Slikarstvo Bojana Šumonje je tjeskobno, potresno i često mračno. Podsjeća nas da je zemlja kojom hodamo prečesto „dolina suza“ – čak i kada slika cvijeće ili ruže – ali nas drži budnima protiv upadanja u ponore osrednjosti, protiv društvenog mita o kažnjenom i stigmatiziranom pojedincu koji govori istinu, jer uljuljkivanje u kukavičluk vlastite šutnje ima mnogo veću cijenu. Drugim riječima, to je slikarstvo koje nam je trajno potrebno.