U galeriji zagrebačkog Hrvatskog društva likovnih umjetnika postavljena je izložbena koncepcija “Retroperspektiva – ova bi djela mogla biti…” koju su osmislili kustosi i umjetnici Tea Hatadi, Snježana Ban i Ante Rašić. Odabrani radovi uključuju stare radove nekoliko generacija danas afirmiranih hrvatskih umjetnika srednje i mlađe generacije koji su polazili Nastavnički odjel na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a autore koncepcije zanimalo je što nakon jednog ili nekoliko desetljeća ti radovi znače u današnjem vremensko-stilskom kontekstu umjetnosti, imaju li danas veću vrijednost, aktualnost i umjetnički naboj. Izloženi radovi nastali su tijekom studija, dakle u formativnom razdoblju svakog umjetnika, upravo onom najosjetljivijem periodu traženja vlastitog umjetničkog identiteta. Pritom obuhvaćeni period nije bio definiran precizno ograničenim vremenskim okvirom, već je određen sačuvanim radovima, njihovom dostupnošću, postojećom dokumentacijom, rekonstrukcijom, ali i voljom autora. Uz to, posebnu važnost, odnosno osobitost predložene koncepcije, čini i pogled iznutra samih protagonista – umjetnika u ulozi kustosa koji prije svega imaju iskustvo proživljenog, čiji su radovi također dijelom koncepcije.

Tako na izložbi, među ostalim, možemo vidjeti neke rane radove Zoltana Novaka, Gordane Bakić, Željka Badurine, Ines Krasić, Ive Vraneković, Viktora Daldona, Margarete Milačić, Zdravke Ivandije Kirigin, Tee Hatadi, Lonca, Zorane Unković, Ane Zubak, Natalije Škalić, Maje Marković i Snježane Ban. Naime, izložba takvog tipa ima u današnje vrijeme smisla jer se često dogodi da se u jednom vremenskom trenutku propusti tekuću izložbu jednog umjetnika ili njegov rad nestane u bespućima atelijera, ili ponekad bude i prodan u neku privatnu kolekciju i kasnije mu se često gubi trag. Time se gubi kontinuirani uvid u opus jednog umjetnika i postepene mijene umjetničkog razmišljanja i zrenja. Autori koncepcije ističu kako se “u nepreglednom mnoštvu suvremene umjetničke produkcije ništa predugo ne ističe, a pojedinačni rad kao da živi tek u trenutku, jer već naredni pripada zaboravu. U toj brzini neke se pojave uspijevaju afirmirati do razine fenomena, a neke druge, premda vrijedne, iz neobjašnjivih razloga ostaju nezamijećene i tek usputne pojave, na koncu zaboravljene”.

Neki su radovi na izložbi veliko otkriće jer objektivno nije moguće pratiti sve tekuće izložbe svih aktivnih umjetnika, pogotovo imati uvid u neke odlične i inventivne rane radove koji su nastajali još tijekom studija na ALU te koji su kasnije odredili recentno razmišljanje određenog umjetnika.

Bez sumnje, ovo je jedna od izložbenih koncepcija koje opravdavaju svoje postojanje i gdje kod promatrača ne postoje ‘’upitnici’’ oko smisla kustoskog i umjetničkog angažmana. Štoviše, “Retroperspektiva” izaziva određenu nostalgiju jer promatrača vraća u neko prošlo vrijeme, a pri promatranju ranih radova nekih umjetnika otvara i pitanje kako su nekada bili sjajni, a danas su možda malo posustali iz nekih nepoznatih razloga, dok su – s druge strane – nečiji rani radovi možda manje inventivni i zanimljivi, a današnje stvaranje je na mnogo višoj umjetničko-idejnoj razini. Drugim riječima, ova izložba bilježi život i stvaranje umjetnika bez podilaženja ikomu, odražava sve dileme i kompleksnost umjetničkog rada i ima dozu iskrenosti koja nije patvorena. To je izložba koja i samim umjetnicima prerasta u snažan prostor vlastita preispitivanja i potvrde jesu li danas na pravom konceptualnom i stilskom tragu ili su u nekom trenutku iznevjerili vlastite ideje i senzibilitet.